Zašto ateisti mrze Boga?

Urednički članak

napisao Don Batten
preveo Zlatko Madzar

©iStockPhoto.com/DNY59

Nedavno, imao sam mnogo razgovora s ateistima. Mnogi izražavaju snažnu mržnju prema Bogu. Bio sam na gubitku u mogućnosti objašnjenja toga. Kako možete mrziti nekoga u koga ne vjerujete? Zašto neprijateljstvo? Ako Bog ne postoji, ne bi li se ateisti morali naprosto opustiti i tražiti dobro vrijeme prije negoli postanu hrana za biljke? Zašto je važno ako ljudi vjeruju u Boga? Ništa nije važno ako je ateizam istinit.

Aldous Huxley (1894.–1963.), brat ateističkoga evolucioniste Sir Juliana Huxleyja, zagovarao je utopiju ispunjenu opijatom. On je dao razlog za svoj protu-kršćanski stav:

“Ja sam imao motiv da ne želim svijet koji ima značenje … filozofija beznačajnosti bila je sržno oruđe oslobođenja, seksualno i politički.”¹

Kao i Huxley, neki ljudi ne žele Boga zato jer ne žele moralna ograničenja—možete stvoriti svoja vlastita pravila, ili ih uopće ne imati, ako Bog ne postoji. Oni mrze Boga i kršćane jer oni zapravo nisu uvjereni da Bog ne postoji i gledanje kršćana može ih podsjetiti da oni ‘priječe istinu’ (Poslanica Rimljanima 1:18).

Što s ateistima koji su imali crkveni /religijski odgoj? Neki od njih mrze Boga zbog loših stvari što su im napravili učitelji u religijskim školama ili crkvene vođe—ljudi čija su lica izgledala kao ona koja predstavljaju Boga. Antipatija prema Bogu razumljiv je odaziv, nažalost (doduše nelogičan).

Mnogo se žale glede Pakla; oni su bijesni na Boga zbog Pakla. Ja razumijem da su učitelji u određenim školama temeljenima na crkvi, i roditelji u nekim ‘religijskim’ domovima, uobičajeno koristili ‘strah od Boga’ zbog ponašanja djece. “Ti si loš; gorjet ćeš u Paklu ako se ne ponašaš onako kako treba.” Ali takav jednostavan pristup usmjeren prema djelima ne samo da banalizira ove najozbiljnije teme, ono niječe Evanđelje o Božjoj milosti. (Mi smo svi ‘loši’ u Božjim očima, i ‘primjereno ponašanje’ neće nas spasiti—samo Isus može.)

Dijete koje ima poteškoća može dobro zaključiti kako nema izlaza za njih, što ih godinama vodi u noćne more o patnjama u Paklu. Takav problematičan adolescent koji sluša kako ateist govori da evolucija objašnjava kako smo došli ovdje i da je Bog mit² može iznaći da je ovo poruka oslobođenja, oslobađanja od njihovih strahova.

Evanđelje (dobre vijesti, vidjeti str. 41) nedostaje u svemu tome. Biblija nam kaže da je Bog u poslu spasenja. Iako je Njegov gnjev glede grijeha previše stvaran (kao što se vidi u osudama Pada i Potopa; str. 12–14, str. 15), mi to ne moramo trpjeti. Oni koji dolaze k Njemu u pokajanju i vjeri neće biti odbačeni (Evanđelje po Ivanu 6:37). Vidjeti također str. 32–34.

“Jer Bog je tako ljubio svijet da je On dao Svoga jedino-rođenoga Sina, da nitko tko vjeruje u Njega neće poginuti nego ima vječni život.” (Evanđelje po Ivanu 3:16)

Čudno je da ljudi mrze Boga, koji ljubi toliko mnogo.

Neki ateisti žale kršćansku ‘netrpeljivost’ u govorenju o Paklu. Ali ako oni prezrivo odbijaju Božji oprost trpjet će Božji gnjev, kao što naučava Biblija, ne bismo li mi kršćani morali upozoravati svakoga glede opasnosti i o tome kako oni mogu biti spašeni? Kako je to ‘netrpeljivo’? Bilo bi krajnje neljubeće ne govoriti drugima o ovome. Dar časopisa Creation bio bi dobro mjesto za početak.