Nedosljedno društvo—Izokrenuti pogled na pobačaj djece s Down sindromom

napisao Phil Robinson
preveo Zlatko Madzar

Objavljeno: 17. studeni 2016. (GMT+10)

Glumica Sally Phillips, najpoznatija po svojim ulogama u filmovima Bridget Jones, i majka sina s Downovim sindromom (u nekim državama Down sindrom), nedavno je snimila dokumentarni film za BBC provokativno nazvan: A World Without Down’s Syndrome?¹ [Svijet bez Down sindroma]. Film se usredotočuje na vrlo visoki postotak pobačaja u odnosu na žene koje su doznale kako postoji vjerojatnost da će njihovo dijete biti rođeno s Down sindromom.² Prema trenutačno dostupnim podacima National Health Service (NHS) [Nacionalne zdravstvene službe] u Ujedinjenome Kraljevstvu, što se temelje na mjerenju nerođene djece u utrobi i krvnome testu, “Postoji 85% do 90% mogućnosti da će se trenutačno testiranje održati, ali oko 2,5% pozitivnih rezultata je lažno i ta djeca nemaju Down sindrom”.³ Kako bi se dijagnoza potvrdila NHS potom provodi invazivni postupak koristeći precizne igle, potrebne za uzimanje djetetova DNA, s time da jedan na svakih 100 izvođenja toga postupaka uzrokuje pobačaj.

Sada je dan pristanka za ne-invazivno prenatalno testiranje krvi (NIPT), kako bi ga se umjesto prijašnjega postupka NHS nudio ženama, što ima do 99% uspješnosti u identificiranju Down sindroma. Phillips je, svjesna kako je NIPT odobren, jasno namjeravala učiniti svoje gledatelje svjesnima kako bi ovo testiranje moglo moguće dovesti do pobačaja mnogo više ljudi s Down sindromom u Ujedinjenome Kraljevstvu, i upitala treba li društvo imati širu raspravu o etici takvoga postupka.

Tužna statistika

Dokumentarni je film naglasio kako, trenutačno u VB, devet od 10 žena odabire pobaciti svoje dijete kad doznaju da moguće mogu dobiti dijete s Down sindromom, i kako Danska ima nacionalni državni cilj biti ‘bez Down sindroma do 2020’.⁴ Nažalost, nema potrebe pogađati kako bi to bilo postignuto—kroz više smrti u utrobi. Kao dio svoga dokumentarnog filma, Phillips je također posjetila Island gdje je trenutačno 100%-na stopa pobačaja djece dijagnosticiranih s Down sindromom⁵ i populacija oboljelih od Down sindroma nestaje. Za vrijeme boravka na Islandu Phillips srela je ženu s Down sindromom, Halldóru Jónsdóttir, koja je objavila članak o svome životu i svim stvarima u kojima još uživa. U Halldórinome članku ona postavlja vrlo umjesno pitanje: “Tko može reći kako su ljudi s Down sindromom manje vrijedni od ikoga drugoga?”⁶

Nedosljedno društvo

Lee Thompson/News group

Ujedinjeno Kraljevstvo (s mnogim ostalim državama koje spadaju u istu kategoriju) izgleda društvo suprotivosti, u kojemu se vrijednost osobe očigledno dodjeljuje tek po rođenju! Napad na osobu s Down sindromom zbog njihove invalidnosti naziva se zločinom iz mržnje, i s pravom zaslužuje osudu društva i punu snagu zakona. Bez obzira na to u slučaju razvoja testiranja kako bi ih se prokazalo te ih ubilo u utrobi većina ljudi niti ne trepne!⁷ Je li jamačno da čak i društvo u kojemu prevladava evolucijska dogma može uvidjeti potpunu nedosljednost u takvoj poziciji? Kada se tako otvoreno izjavljuje, mnogi često vide sramotan čin zbog toga što on to i jeste, kao što je slučaj i s mnoštvom primjedaba neodobravanja što je Richards Dawkins nedavno primio za sugeriranje kako je nemoralno na svijet donijeti dijete s Down sindromom.

Kako bi pokušao istaknuti ovu vrlo očitu nedosljednost, lord Shinkwin, konzervativni zastupnik u Gornjemu domu, koji je i sam invalid s bolešću krhkih kostiju, predložio je Abortion (Disability Equality) Bill [Zakon o pobačaju i jednakosti invalidnosti] 25. svibnja 2016. godine. Zakon predlaže opozivanje sekcije iz Abortion Act [Zakon o pobačaju] iz 1967. godine, koji dozvoljava pobačaj na temelju invalidnosti sve do rođenja. Naglašavajući nedosljednost, lord Shinkwin rekao je Gornjemu domu: “Diskriminacija na temelju invalidnosti nakon rođenja proglašena je nezakonitom. Ipak danas je zakonom dopuštena zakonska i smrtonosna diskriminacija na temelju invalidnosti sve do trenutka rođenja.”⁸

Vraćanje na biblijsko Stvaranje i ponovno tkanje vrijednosti života

“Otvorite usta za nijeme” (Izreke 31:8). Biblija je jasna, kršćanska je dužnost progovoriti za one koji nemaju vlastit glas. U neku je ruku to Phillips pokušala učiniti vezano s pobačajima djece samo iz razloga jer bi mogli imati Down sindrom. Ipak, nažalost nije uspjela postaviti svoj slučaj na čvršće temelje. Phillips, koja je i prije otvoreno govorila o svojoj kršćanskoj vjeri,⁹ nije to uspjela naglasiti u dokumentarnome filmu, i imala je nažalost više izjava u kojima odobrava izbor (vidjeti ovdje probleme vezane uz to) što su preuzeli mnogi sekularni reporteri (i očito se složili s tim).

I dok je Phillips s pravom isticala neke od prekrasnih dostignuća što postižu ljudi s Down sindromom, njihov produljeni očekivani životni vijek, i bolje razumijevanje kako bolje komunicirati i obrazovati ih, to nije ono na čemu se temelji njihova nasljedna vrijednost. Boluje li netko od Downova sindroma ili ne, naša istinska, unutrašnja vrijednost nalazi se u činjenici kako smo stvoreni na sliku Boga (Knjiga Postanka 1:27)—ne što možemo ili ne možemo učiniti sa svojim životima, ne za što jesmo ili nismo sposobni, i ne hoćemo li dugo ili kratko živjeti. Osoba je tako mnogo više od medicinskoga opisa invalidnosti koju mogu imati. Kad bi dokumentarni film bio temeljen na ovoj biblijskoj pretpostavci predstavio bi mnogo jači slučaj sa čvršćim temeljima. Samo čvrsti temelj biblijskoga Stvaranja tvori poziciju u kojoj nas ova zajednička kvaliteta što je Bog dao čovječanstvu čini istovrijednima. Nažalost, kako se sada većina u društvu zalaže za neki oblik evolucijskoga podrijetla čovječanstva—koji odstranjuje njihov jedinstveni i poseban položaj u poretku što je stvorio Bog— ovo mora biti nanovo utkano u društvo kako bi se sa zlom pobačaja moglo rješavati na prikladan način.

Informacije osigurane o Down sindromu, na uljudan i obziran način bez predrasudnih pretpostavki, zasigurno mogu biti vrijedno oruđe za buduće roditelje koji razmatraju potrebe njihova budućeg djeteta. Ali spoznaja da dijete vjerojatno ima Down sindrom prije njegova/njezina rođenja, nikada ne bi smjela biti korištena na način sličan nacističkome o iskorjenjivanju najslabijih u našemu društvu. Čitava tema testiranja prije rođenja, i zatim dopuštanje pobačaja što se temelji na rezultatima toga testiranja, isto tako postavlja još veće pitanje o tome tko odlučuje što bi trebalo a što ne bi trebalo biti testirano i kako se daleko se može ići s tom idejom? Važnija rasprava u koju bi se društvo moralo upustiti jeste kako pomoći ljudima s invaliditetom u palome svijetu, a ne kako ih što uspješnije prokazati testiranjem. Oh, takvo bi se društvo okrenulo svojem Bogu Stvoritelju, padajući na koljena i plačući zbog užasnih djela čija događanja dozvoljavamo!