Pobačaj ‘nakon rođenja’? Medicinski ‘etičari’ promoviraju čedomorstvo

napisao Jonathan Sarfati
preveo Zlatko Madzar

Objavljeno: 8. ožujka 2012. (GMT+10)

stock.xchng: spouliot

Često smo pružili dokaze o punoj čovječnosti nerođena djeteta odmah nakon začeća (tj. od trenutka kad sperma oplodi jajašce). I dok su još u maternici, djeca razvijaju sposobnost osjećaja boli pa čak i planiranja svoje budućnosti, i smatraju se pacijentima. Individualni je život kontinuum od začeća do prirodne smrti. Rođenje iznutra ne mijenja ništa oko prirode tog života, osim mjesta i načina disanja (od posteljice do pluća).

Ovo je jedna od vitalnih stvari prema kojima se odlučuje pitanje pobačaja, jer se ubojstvo odnosi samo na ljudske žrtve, a ne na uklanjanje tumora ili bradavica. Dokaz o ljudskosti nerođenih tako je uvjerio mnoge da je pobačaj pogrešan, jer se ne slažu s ubojstvom.¹ Iz istoga se razloga, većina političara koji podržavaju pobačaj niti ne usuđuje priznati da je beba ljudsko biće; lažu kako je ona ‘nakupina stanica’, ili zamućuju njezin pojam lažnim neznanjem prirode nerođenih, i dosjetkama kako je pitanje početka življenja ‘iznad njihova razreda plaće.’ Ne zaboravite da je teret dokazivanja kako to nije ljudski život na zagovornicima pobačaja. Ne znamo li ako je tijelo živo ili mrtvo, ne bismo ga nikad pokapali—ostavili bismo mjesta sumnji u život.

Ali razlog zašto se mnogo ljudi protivi ubojstvu je, u konačnici zasluga Božje zapovijedi: “Ne ubij.” Čak se i mnogo ljudi, koji ne vjeruju u Boga, pod utjecajem židovsko-kršćanskog svjetonazora kultura u kojima su odgajani, protive ubojstvu. To jest, dok njihov ateistički svjetonazor ne može pružiti temelj morala, oni otimaju ono što je njima strani pogled na svijet.

Dosljedni ateisti i pogani

Svejedno, sve veći broj ateista postaje sve dosljedniji. Oni, zapravo, sa zagovornicima života dijele točno vjerovanje kako ne postoji stvarna razlika između rođene i nerođene djece. Ali, njihova se dosljednost kreće u suprotnome smjeru. Njihova okorjelost prema nerođenome životu proširena je na već rođenu djecu. Ovo ne bi smjelo biti iznenađujuće onima koji su napustili židovsko-kršćanski pogled na svetost nevinog² ljudskog života, i zamijenili ga evolucijskom ‘etikom’, ako taj pojam uopće ima ikakvo značenje.

Njihovo zagovaranje čedomorstva teško da je išta novog. Već smo pisali o ateističkome evolucijskom filozofu Peteru Singeru. On je jasan:

O pobačaju, samoubojstvu, i dragovoljnoj eutanaziji … možemo misliti štogod jer smo odrasli u društvu kojim je, posljednjih dvije tisuće godina, prevladavala kršćanska religija.³

Također smo istaknuli kako je nacistički režim dijelio ovo evolucijom nadahnuto zanemarivanje ljudskog života, i stravično otišao nizbrdo istom skliskom padinom. Dr. Leo Alexander (1905.–1985.) bio je glavni medicinski savjetnik na suđenjima nacistima u Nürnbergu. Alexander je istaknuo kako su politika eugenike i eutanazije imale “skromne početke … u prihvaćanju stava … da postoji takva stvar kao što je život koji nije vrijedan življenja.” Ali nakon što je deva uspjela ugurati nos u šator, nije joj dugo trebalo da cijelim tijelom uđe unutra, i makne ljude. Alexander je nastavio:

Postupno, sfera uključenih u ovu skupinu narasla je do mjere društveno neproduktivnih, ideološki neželjenih, rasno neželjenih i konačno svih ne-Nijemaca. Ali važno je shvatiti kako je beskonačno mali uglavljeni prekidač od kojeg je čitavi taj smjer razmišljanja dobio poticaj bio stav prema neizlječivo bolesnima.⁴

Nacizam nije bio samo evolucionizam, već je sadržavao i snažan element teutonskog poganstva, iako je u vrhovnim redovima stranke bilo mnoštvo otvorenih ateista i nevjernika (npr. Martin Bormann, Baldur von Schirach, Alfred Rosenberg). Dr. A.J. Pennings napisao je kako je nacizam izrastao iz “duboko zadržavanog mističnog poganstva … ojačanog učenjima darvinizma i eugeničke pseudo-znanosti.”⁵ I jedna uznemirujuća značajka njihove ljubavi prema čedomorstvu, kao što ističe pokojni D. James Kennedy, bila je:

“Za bebu je bilo opasno biti začetom u klasičnome Starom Rimu ili Grčkoj, baš kao što još jednom to postaje opasno pod utjecajem suvremenih pogana. U ono vrijeme pobačaj se vršio neumjereno. Napuštanje je bila svakodnevica: bilo je uobičajeno da se nejaka djeca ili ona neželjena odnesu u šumu ili u planine, kako bi ih pojele divlje zvijeri ili bi umrle od gladi ili ih pokupile čudne ljudske spodobe koje lutaju noćima, i zatim ih koristile za kojekakve izopačene potrebe što su imale u svojim mislima. Roditelji su napuštali gotovo svu deformiranu djecu. Mnogi su roditelji svoju djecu napustili zbog siromaštva. Često su napuštali žensku djecu jer su tada žene smatrane inferiornima.

“Da stvari budu još gore, ona djeca koja su preživjela najraniju dob—približno dvije trećine rođenih —bili su vlasništvo njihova oca: mogao ih je ubiti po vlastitome hiru. Samo oko polovine rođene djece doživjelo je osmu godinu, djelomično zbog javno raširenog čedomorstva, uz glad i bolest kao značajne čimbenike. Čedomorstvo ne da je bilo zakonito: bilo je pozdravljano.”^6,7

Spartanci i Rimljani bili su poznati po čedomorstvima. Rimljani su također i prakticirali pater familias, gdje su očevi imali vlast nad životom i smrću svoje djece. Kršćanstvo je izričito zabranilo čedomorstvo, i zabranilo kršćanskim muževima prisiljavanje svojih supruga da ubiju svoje bebe ili pobačajem ili čedomorstvom.

U drevnima biblijskim vremenima, poganski narodi koji su okruživali novi narod Izraela bili su odvratni idolopoklonici koji su žrtvovali bebe u vatri svome bogu Molohu /Moleku (Levitski zakonik 18:21, 2. Knjiga Ljetopisa 28:3, 33:6; Knjiga proroka Jeremije 7:31, 19:2–6).

Samo je židovsko-kršćanska etika svetosti života prevladala sve takve grozote, što posljednjih dana ovi pogani izgleda žele oživjeti.

Još čedomorstava

Nedavno, vidjeli smo još dvojicu soi-disant [samozvanih] etičara kako zagovaraju čedomorstvo, iznova se postavljajući na istu sklisku padinu kao i Singer, Obama, i nacisti. Alberto Giubilini iz Monash University (Melbourne, Australija) i Francesca Minerva iz Oxford Uehiro Centre for Practical Ethics (UK),⁸ objavili su članak naslovljen, “Nakon-porođajni pobačaj: zašto bi beba trebala živjeti?” I bio je objavljen u (krajnje pogrešno imenovanome?) Journal of Medical Ethics. Sažetak glasi:

Pobačaj se uglavnom prihvaća čak i iz razloga što nemaju nikakve veze sa zdravljem fetusa. Pokazujući da: (1) niti fetus ni novorođenče nemaju isti moralni status kao stvarne osobe, (2) činjenica kako su oni potencijalne osobe nije moralno važna i (3) usvajanje nije uvijek u najboljem interesu stvarnih ljudi, autori tvrde kako bi trebalo biti dopušteno ono što nazivamo ‘nakon-porođajnim pobačajem’ (ubojstvo novorođenčadi) u svim slučajevima kao i pobačaj, uključujući i slučajeve kada novorođenče nije deformirano.⁹

Čovjek se mora zapitati što prolazi pod ‘etiku’ ovih dana. U jednoj od mojih omiljenih TV serija NCIS, od lika doktora Donalda ‘Ducky’ Mallarda (kojeg glumi David McCallum) traženo je neka objasni: “Svojim vlastitim riječima, razliku između morala i etike.” Ducky odgovara: “ Etičan muškarac zna da ne smije varati svoju suprugu, dok moralan muškarac stvarno ne bi prevario svoju suprugu.”¹⁰Ali on očigledno nije sreo te ‘etičare’, koji, ukoliko bi bili dosljedni svome evolucijskom svjetonazoru, ne bi imali čak ni temelja za razmišljanje da oni ne bi.

Slično tome, moralno i legalno također nemaju isto značenje. Pobačaj je legalan u većini zapadnih zemalja; ubijanje osoba s neizlječivim invaliditetom bilo je legalno u nacističkoj Njemačkoj (da ne spominjemo genocid Židova reguliran od strane države), ali nijedno nije moralno. U prijeratnim Sjedinjenim Državama, zloglasnom odlukom američkoga Vrhovnog suda u slučaju Dred Scott protiv Sandford (1857.) postavilo se ropstvo i nadmoć bijele rase kao zakonitim, opravdavajući odluku izjavljujući kako su crnci:

Wikipedia

već više od jednog stoljeća smatrani bićima nižega reda, i sveukupno gledano neprikladni za druženja s bijelom rasom, bilo u društvenim ili političkim odnosima; i toliko inferiorni, da nisu imali ikakvih prava što bi bijeli čovjek bio obavezan poštivati; i da crnac može biti pravedno i zakonito sveden u ropstvo za njegovu dobrobit.¹¹

Kritika

Uzmimo svaki od njihova tri razloga naizmjence.

1. Argument ‘osobnosti'. Istaknuo sam ranije u članku kritizirajući ozakonjeno kloniranje kako su zagovornici pobačaja obično oni koji izbjegavaju znanost, preferirajući umjesto nje mutne kvazi-religijske komentare o tome kada, na primjer, ‘osoba’ počinje postojati. Ipak, naravno, oni “raspaljuju po protivnicima pobačaja kao ‘religioznima’ (iako ustvari je u smislu da nam znanost nije u mogućnosti pokazati da je ubojstvo pogrešno) dok su zapravo oni ti koji se pozivaju na religijske zamisli, dok zagovornici života ističu znanstvene činjenice.”

Slično tome, ovi su ‘etičari’ odredili da je novorođenčad nekako manje od osoba. Tako je i vokalni ateopatski¹² evolucionist P.Z. Myers, kojeg smo već ranije opovrgavali, govorio:

“Ne, rođenje je također proizvoljno, i nije bilo čak niti kulturološki univerzalno da se novorođenčad smatra potpuno ljudskim. Imao sam ih nekoliko. Nisu.¹³”

Još jednom, on je ustrajan ateist, i isto tako žudi za poganskim vremenima u kojima se bebe smatralo potrošnima.

“Navodno pravo pojedinaca (kao što su fetusi i novorođeni) na razvitak svoga potencijala, što netko brani, pregaženo je interesima stvarnih ljudi (roditelja, obitelji, društva) za nastavkom traženja vlastitoga blagostanja jer, kako smo upravo utvrdili, jedva potencijalni ljudi ne mogu biti oštećeni ne dovede li ih se u postojanje. Blagostanje stvarnih ljudi bilo bi ugroženo od strane novog (čak i u slučaju zdravog) djeteta zbog potreba za energijom, novcem i brigom za koje bi se moglo dogoditi da ih obitelj nema dovoljno. Ponekad se takvo stanje može spriječiti pobačajem, ali u drugim slučajevima to nije moguće.”

Još jednom, skliska padina. Mnogi od argumenata nacističke Njemačke u korist eutanazije vrlo su slični, kao što sam ranije istaknuo:

Knjiga napisana četiri godine prije Mein Kampf (1924.) i uvelike bila dijelom njemačkoga kulturnog miljea bila je Allowing the Annihilation of Life Unworthy of Life (Die Freigabe der Vernichtung lebensunwerten Lebens) [Dopuštanje uništenje života nedostojnog življenja] 1920. godine što su napisala dvojica evolucionista, pravnik Karl Binding (1841.–1920.) i psihijatar Alfred Hoche (1865.–1943.). Stoga ne čudi što je Hitlerov tekst govorio o takvom uništenju nedostojnog života:

To će uštedjeti milijune nesretnih neumornih patnji, i time će dovesti do sve većeg poboljšanja zdravlja u cjelini.

Ne smije biti polu-mjera. Polu-mjera je dopustiti neizlječivo bolesnim ljudima da konstantno kontaminiraju preostale zdrave. To je u skladu s humanitarnim postupkom što, kako bi izbjegao povredu jednog pojedinca, dozvoljava propadanje stotine drugih.

Ovo je daleko od zablude “reductio ad Hitlerum”, iako branitelji čedomorstva mrze navođenje ove usporedbe. Radije, i Hitler i ovi "etici" pokazuju isto zanemarivanje ljudskog života, jer oboje prihvaćaju pretpostavku kako postoji takva stvar kao 'život koji nije vrijedan života', za koje dr. Leo Alexander govori (vidjeti iznad) da je bio korijen holokausta. Njihova jedina razlika je koji ljudi spadaju u ovu skupinu.

2. Nevažnost osobnosti: ‘Etičari’ nadalje objašnjavaju:

“Jednostavno biti čovjekom nije samo po sebi razlog pripisivanja nekome prava na život. Zaista, mnogi ljudi nisu smatrani nositeljima prava na život: rezervni embriji gdje su dozvoljena istraživanja na embrionalnim matičnim stanicama, fetusi gdje je dozvoljen pobačaj, kriminalci gdje je dozvoljena smrtna kazna.”

Naravno, zagovornici života već su nadugačko preokrenuli ovaj čimbenik koristeći iste pretpostavke, kao što je ranije objašnjeno. Budući ne dozvoljavamo okončanje nevinog života nakon rođenja, i nema ničega što se suštinski mijenja rođenjem, ne bismo smjeli dozvoljavati uzimanje života niti prije rođenja. Isti bi se argument mogao upotrijebiti protiv uporabe embrionalnih matičnih stanica, ali ne ‘odraslih’ ili somatskih matičnih stanica, koje i jedne i druge izbjegavaju uništavanje manjih ljudskih bića i zapravo proizvode lijekove.¹⁴ Ovi se ‘etičari’ kreću istom skliskom padinom kao i nacisti: budući dozvoljavamo neka ubojstva ljudskih bića, morali bismo ih dozvoljavati više.

Sada glede smrtne kazne, zagovornici života često dobivaju komentare kao: “Tako ste licemjerni: vjerujete u svetost života prije, ali ne i nakon rođenja, jer se ne protivite ratu ni smrtnoj kazni.” Zapravo, neki zagovornici života se protive tome. Ali glavna je stvar da argument može biti okrenut i protiv njih: ‘Vi ste tako licemjerni: protivite se smrtnoj kazni za najokrutnije masovne ubojice i ubijanju u obrani nečijeg života ili zemlje u ratu, ali podržavate smrtnu kaznu jer je netko ‘nepoželjan’ u vašem ratu objavljenom nerođenima.’ Ili kao što Rebecca Kiessling, začeta brutalnim silovanjem, pita: “Jesam li ja zaslužila smrtnu kaznu?” (zbog zločina njezina oca, koji čak nije ni predmetom smrtne kazne u bilo kojoj državi Sjedinjenih Država).

3. “Posvajanje nije uvijek u najboljem interesu stvarnih ljudi”. Pa, zasigurno je bolje za bebu nego da bude raskomadana u majčinoj utrobi ili oparena koncentriranom solnom otopinom, ili izmesarena nakon rođenja. Isto tako postoji i velika šansa da će dijete biti voljeno od strane dva vjenčana roditelja i odgojeno kako bi bilo produktivan član društva.

Ali ovi ‘etičari’ ne mare za to. Oni podrazumijevaju kako posvajanje nije nužno najbolja opcija za porođenu majku, pa je ponekad preporučljivo ubiti dijete. Ali ovo je zapravo sjajna proturječnost onome što se već dugo smatralo simbolom mudrosti, slikovito prikazujući veliku mudrost koju je Bog dao kralju Salamonu na njegovu nesebičnu molbu (1. Knjiga o Kraljevima 3:8–15).

Povijesni zapis nastavlja (1. Kraljevima 3:16–28) objašnjenjem kako su dvije prostitutke došle pred mladoga kralja. Prenoćile su zajedno, i obje su rodile sinove s nekoliko dana razlike. Nažalost, jedna je od njih slučajno legla na svoju bebu i ugušila je. Žena koja je otkrila mrtvo dijete zatim je tvrdila da to dijete nije njezino, te da je moralo biti zamijenjeno za njezino živo dijete kad je spavala. Sve što je Salamon mogao vidjeti bile su dvije žene koje se svađaju oko jednoga djeteta.

Njegovo šokantno rješenje bila je naredba neka donesu mač i: “Razrežite živo dijete na dva dijela, polovicu dajte jednoj a drugu polovicu drugoj ženi.” Odgovor:

neuroethics.ox.ac.uk

“ Tada ženu, majku živog djeteta, zabolje srce za sinom i povika ona kralju: 'Ah, gospodaru! Neka se njoj dade dijete, samo ga nemojte ubijati!' A ona druga govoraše: 'Neka ne bude ni meni ni tebi: rasijecite ga!' Onda progovori kralj i reče: 'Dajte dijete prvoj, nipošto ga ne ubijajte! Ona mu je majka.' Sav je Izrael čuo presudu koju je izrekao kralj i poštovali su kralja, jer su vidjeli da je u njemu božanska mudrost u izricanju pravde.”

Salamon je znao da bi svaka prava majka radije dala svoje dijete na neku vrstu posvajanja nego gledala kako umire. Ali ovi današnji filozofi, prividni ‘ljubitelji mudrosti’¹⁵, ustvari govore da je Salamon, i svi njegovi obožavatelji kroz vjekove, pogriješio: majka bi radije vidjela svoje dijete ubijeno nego ga dala na posvajanje, glavnu osobinu lažne majke u zapisu. Da riječ već nije zauzeta, preimenovao bih ‘filozofe’ u ‘sofomore’, zbog originalnog značenja ‘mudra budala’.¹⁶

Čedomorstvena netolerancija

U nemogućnosti da prestanu kada zaostaju, ljubitelji čedomorstva sada su branjeni od strane svog urednika Juliana Savulescua. On je optužio svoje suparnike da su “fanatici koji su suprotstavljeni samim vrijednostima liberalnoga društva”, prijetnja “akademskoj raspri i slobodi”, i da imaju “govor mržnje” te “neprijateljske, zlostavljačke, prijeteće odgovore”.¹⁷

Ali to ne bi smjelo iznenađivati; Savulescu je bivši učenik Petera Singera, pa nije iznenađujuće što dijeli njegove utilitarističke stavove. Prije smo napomenuli kako Savulescu podržava kloniranje beba zbog dijelova njihova tijela i pobačaje djece ukoliko se roditeljima ne dopada njihov spol (koji je ironično za feminističke zagovornike pobačaja, ishodio u mnogi više ubijenih djevojčica nego dječaka). On podržava i mnoštvo ostalih odvratnih stvari:

• “Uzgoj savršenih beba ”,¹⁸ tj. eugenika, još jedan neposredan plod darvinizma.
• On tvrdi da što je više dokaza o svijesti bolesnika u "stalnome vegetativnome stanju" to znači manje razloga da ih se održi živima.¹⁹
• Razmotrite kako se zalaže za liječenje mentalno vrlo poremećenih pacijenata koji boluju od stanja apotemnofilije, želje da amputiraju savršeno zdrave udove. Umjesto liječenja ovoga, nadajmo se, privremenoga stanja, on tvrdi da bi amputacija “mogla biti poželjna”, iako trajno onesposobljavajuća.²⁰

Savulescu opravdava svoju posljednju tiradu protiv disidenata govoreći da zamisli u korist čedomorstva “nisu uglavnom nove” (kao što je pokazano, ovo nisu nove vijesti ni za nas), i da se “čedomorstvo prakticira u Nizozemskoj” (kao što se i u Sparti i Kanaanu—ali da to nije odraz predivnosti čedomorstva, već kako su/bili ti narodi pokvareni u ovome smislu).

On nije svjestan ironije. On je ustvari napustio svoju utilitarističku etiku kako bi stvorio moralni argument za pravo obrane mesarenja beba, i protiv kriticizma. I naravno, kritičari su ostvarivali svoja prava slobodnoga govora, što se Savulescuu ne sviđa. Ovo nije prvi puta da takvi iz njegove sorte zaista vjeruju u ‘slobodu mog ali ne i tvog govora’—vidjeti netolerantne tolerancije.

Zaključak

Ova nedavna promocija čedomorstva samo je logičan ishod evolucijskog svjetonazora. Daleko od progresivnog koraka naprijed, to je doista povratak svjetonazoru nacista i najpokvarenijih pogana antike –pokvarenosti liječene Evanđeljima. I takvi ustaljeni »etičari« čak nemaju sposobnost ispravnog razmišljanja: napadaju suparnike kao ‘prijetnju slobodi govora’ dok u stvarnosti oni jedva da se i drže tog prava!