Also Available in:

Adamova braća? Rasa, znanost, i Knjiga Postanka prije Darwina

napisao Lael Weinberger (gostujući autor)
preveo Zlatko Madzar

Povijesna poveznica među evolucijom i rasizmom do sada je već postala dobro poznata. Od sâmoga Darwina do Adolfa Hitlera, superiornost jedne ‘rase’ nad drugom bila je utvrđivana na načelima evolucije. Kreacionisti su je godinama koristili kao glavni primjer društvenih opasnosti evolucije,1 dok su evolucionisti prihvaćali istinitost toga kao povijest.2 Posebice nakon objave One Blood [Jedna krv],3 kreacionisti su isto tako bili u prvim redovima davanja biblijskoga pobijanja rasizma. Izvješće u Knjizi Postanka 1 – 11 isključuje ikakvo opravdavanje rasizma. Isto tako podastire povijest (raspršivanje u Babilonu) koja objašnjava podrijetlo takozvanih rasa, što se dobro uklapa u naše razumijevanje genetike.

Pred-darvinistički protu-biblijski rasizam

Pitanje se postavlja samo po sebi, ako izvješće u Knjizi Postanka daje toliko jak dokaz protiv rasizma, je li ono tako djelovalo i u pred-darvinistička vremena? (Primijetite kako kreacionisti nisu nikada tvrdili da je Darwin ‘prouzročio’ rasizam; samo je istaknuto kako je Darwinova teorija upotrijebljena u legitimiziranju već prisutne netrpeljivosti.) Povijesni pregled otkriva kako je biblijski prikaz stvaranja uvijek bio protuteža rasizmu. To nije zbog negiranja kako su zaista postojali mnogi (neuspjeli) pokušaju stvaranja rasističkih dokaza iz Biblije.4 Sve što tvrdim jeste to da postoji vrlo dugačka, i većinom zanemarivana, povijest u kojoj je Knjiga Postanka bila priznata kao prepreka intelektualno respektabilnome rasizmu. Odnos je bio prilično fascinirajući: rasizam dolazi, Biblija odlazi.5

Crkveni su očevi odbacili rasizam

Počevši s ranim crkvenim očevima, pronalazimo ortodoksno kršćanstvo koje priznaje kako takozvane rasne razlike ni na koji način ne utječu na jedinstvo čovječanstva. Razmotrite Augustinovu izjavu: ‘Tko god je gdje god rođen čovjekom … bez obzira na svoj neobičan izgled … ili koliko bio čudan u nekim stvarima, on je čovjek, koji potječe od Adama.’6 Zajedničko podrijetlo cijeloga čovječanstva od jednoga čovjeka, Adama, bilo je središnja okosnica. (Ovo je značajno u suprotnosti s pogledima jednoga od najpoznatijih i najcjenjenijih drevnih ne-kršćanskih filozofa, Aristotela, koji je ukazivao kako su neki ljudi bili prirodno robovi.7)

Kršćanski je pogled ostao prevladavajuće gledište do devetnaestoga stoljeća. Ali imalo je svojih izazova. U 1500-ima bilo je predlagano kako se čovječanstvo sastoji od više vrsta, koje potječu od više od jednoga izvornoga para. Adam i Eva nisu bili sami! Ali oni koji su iznijeli takve ideje (Paracelsus, Giordano Bruno, Giulio Vanini) bili su radikalni slobodni mislioci i heretici čije se ideje u ono vrijeme nisu nalazile unutar većine razmišljanja.8 Značaj tih zamisli, međutim, za buduće rasističke stavove, bio je velik.

Isaac de la Peyrère i pred-adamiti

Most između radikala renesanse i skeptika prosvjetiteljstva bio je Isaac de la Peyrère iz Bordeauxa. Ekscentrični Peyrère oživio je poligenezu u 1600-ima. Zalagao se za bizarno ponovno ispisivanje povijesti u kojoj je Adam bio predak samo Židovima. Ovo je bila ista ideja što je heretički Bruno predložio jedno stoljeće ranije, ali je Peyrère izbjegao primanju istoga epiteta tvrdeći kako usklađuje pisanja Biblije sa znanstvenim novitetima onoga vremena. Povjesničari sumnjaju da je imao skrivene motive. Peyrère je bio rimo-katolik židovskoga podrijetla, i očito je htio unaprijediti protjerivane Židove u višu klasu od njihovih francuskih progonitelja. Ne postoji bolji način za to od isključivanja Francuza iz Adamova potomstva!9

Peyrère je svojom teorijom bio uzrokom manjih mreškanja, ali kako je prosvjetiteljstvo procvalo u 1700-ima, stvari su se (u množini) ozbiljno uzburkale. Poligeneza je počela značajno dobivati na popularnosti. Radikali prosvjetiteljstva hodali su putom što su za njih utrli radikali renesanse.

Prosvjetiteljski’ rasizam

Prosvjetiteljstvo je na mnogo načina bilo protu-kršćansko, ali je po pitanju podrijetla čovječanstva u izvorniku ostalo blizu ortodoksno kršćanskoga stajališta: čovjek je stvoren, i čovječanstvo je jedinstveno.10 Ali opravdanje toga imalo je ne-kršćanske temelje. Kao što povjesničar Reginald Horsman primjećuje, ovaj je pristup ishodio u povećanju sekularizacije i otvorio je vrata reviziji kada je god netko došao do neke nove teorije što je zvučala razumno.11 A takve su često i dolazile.

Nove teorije izravno su nadograđivale renesansne radikale. Temeljna je točka bila postojanje više od jednoga izvornog para. Razmišljanje iza toga bilo je slično onome Paracelsusa i Bruna. Bilo je teško zamisliti kako je cijelo čovječanstvo, od otočana do Europljana, potjecalo od jednoga izvornog para. Zato su morali postojati drugi! Ovaj prikaz podrijetla nazivamo poligeneza. Biblijski prikaz jednoga izvornog para nazivamo monogeneza.

Isprva je neprimjetni engleski liječnik predložio: ‘Iako je pomalo heterodoksno [ne-ortodoksno ili heretično], uvjeren sam kako su crna i bijela rasa [svaka zasebno] … iznikle od prvih roditelja različite boje kože.’ Utjecajniji su glasovi uskoro ponavljali ovo uvjerenje. Jedan od najpoznatijih poligenetičara osamnaestoga stoljeća bio je Voltaire. Zloglasni je ateistički filozof objavio kako je očito da ‘bradati bijelci, dlakavi crnci, dugovječne žute rase i bezbradi ljudi ne potječu od istoga čovjeka,’ bez obzira što govori ‘muškarac obučen u dugu crnu mantiju’ (svećenik). Prema povjesničaru Leon Poliakovu, poligeneza je isto tako postavila temelj Voltaireova ‘opravdanja’ ropstva.12

Fenomen što je čvrsto povezan s usponom poligeneze bio je jačanje hijerarhijskog pogleda na rase. Drugim riječima, takozvane rase bile su klasificirane tako da se na neke gledalo kao na bolje u odnosu na ostale. Prema Bibliji, za to nema temelja. Povijesno, vodeći su kršćanski mislioci odbacili takve klasifikacije. Augustin je izjavio kako je bezbožni ponos koji ‘se gnuša jednakosti s ostalim ljudima pod Njime [tj. pod Bogom] … umjesto Njegova Zakona, traži nametnuti svoj zakon sebi jednakima’.13 Umjereni među prosvjetiteljima (za razliku od radikala, koji su bili poligenetičari) isprva su također odbacivali hijerarhiju. Ali postajalo je sve uobičajenije uspoređivati Europljane i ostale ‘rase’ (posebno Afrikance) koji gotovo nikada nisu bili skloni potonjima.14 Ponavljam, ovo nije kako bi se impliciralo da su oni bili prvi u tome, ali su odveli ovu tendenciju na mnogo višu razinu nego je to bilo ranije.

Na primjer, Jean-Joseph Virey je komentirao: ‘Europljanin, pozvan od sudbine vladati svijetom, koji zna kako prosvijetliti svojom inteligencijom i pokoriti svojom hrabrošću, najviši je izraz čovjeka i na vodećem je mjestu ljudske rase. Ostali, jadna horda barbara, su, takoreći, ništa više od njegova embrija.’15 I Immanuel Kant je 1755. napisao: ‘Crnci Afrike po prirodi nemaju nijednoga osjećaja koji se uzdiže iznad beznačajnoga …. Tako je temeljna razlika između ove dvije rase ljudi [bijelaca i crnaca] … izgleda i u mentalnim mogućnostima velika kao i u boji.’16

Godine 1775., Bernard Romans objavio je opis Floride u kojem su Indijanci primili sličan tretman kao i Afrikanci. On je jasno povezao poligenezu s rasnom superiornošću (superiornosti svoje vlastite rase, naravno). Objavio je kako su Indijanci različita vrsta od Europljana, i napisao ‘postojalo je toliko Adama i Eva … koliko postoji različitih vrsta ljudskoga roda.’17

Nedugo zatim, prikaz poligeneze i superiorne europske rase bio je povezan s novim mitom što je postajao nevjerojatno popularan među europskim akademicima kasnoga osamnaestoga i sredine devetnaestoga stoljeća. (Ovo je zauzvrat bilo povezano s pomamom za lingvističkim istraživanjem što je isto shvaćeno kao ‘viši kriticizam’ Biblije.18) Temeljne su komponente ovoga akademskog mita uključivale Indiju, Europu, i istraživače protu-biblijske orijentacije. Priča se odvijala ovako: Pra-oci europske rase pojavili su se iz Kavkaskih ili planina Kašmira u zapadnoj Indiji i zaputili se na zapad. (Odatle i izraz „Caucasian“ [stanovnik Kavkaza, bijelac].) Sa sobom su nosili mudrost drevnoga Istoka — načela slobode i naprednoga društva koje je postojalo prije židovskoga Starog zavjeta. (Isključivanje Staroga zavjeta bilo je važno mnogim antisemitima povezanima s novom rasnom teorijom.) Ova čista rasa prvih Europljana nazvana je arijevskom rasom.19

Iako se to nama čini nevjerojatno, konglomerat poligenizma povezan s arijevskom hipotezom ‘iz-Indije’ postao je vodeća paradigma antropologije do 1830-tih. A to je bilo više od samo akademskoga nagađanja. Ove pretpostavke bile su izravno upotrebljavane i u opravdavanju i u promicanju rasističkih stajališta i djelovanja u Europi i Sjedinjenim Državama.

Antisemitizam

U Njemačkoj, revnosni antisemitistički znanstvenici proizveli su nekoliko ‘Arijevskih biblija’. One su bile revizije Svetoga pisma što su ispravile navodne židovske mitove koji prevladavaju u Starome zavjetu s azijskim religijskim poveznicama. Primjer učinjenih izmjena bila je pretvaranje Mojsija u Manu, središnju ličnost religije Veda, prethodnika hinduizma.20 U kojoj su mjeri ova nagađanja podivljala pokazuju i poveznice što su stvorene između drevnih nordijskih mitova, drevne indijske religije, i arijevske superiornosti, sve postavljeno na poligenetičkome objašnjenju ljudske povijesti i pretpostavke ‘iz-Indije’. Leon Poliakov je ovo nazvao ‘uznemirujućim fenomenom njemačkoga neo-poganizma.’21 Ovi bizarni rasni mitovi Europe, uključujući i one utemeljene na poligenezi i hipotezi Indije, postavili su povijesnu okosnicu u koju darvinističko opravdavanje rasizma može biti integrirano u godinama što dolaze. Svoj vrhunac postići će u nacističkome suštinskom izgrađivanju rasizma.22

Utjecaji na SAD

Vraćajući se u ranu polovicu devetnaestoga stoljeća, usmjerit ćemo pozornost na utjecaje europskoga znanstvenog rasizma u Sjedinjenim Državama. Doduše, bilo je monogenetičara koji su bili rasisti, i bilo je pokušaja, iako diskreditiranih, uzimanja rasističkih dokaza iz Biblije.23 Ali većinom je dijelom zaboravljeno kako je veliku ulogu poligenetička misao imala u američkoj raspri oko rasa i ropstva.

U ranim godinama Republike, prevladavali su biblijski i prosvjetiteljski pogledi na jedinstvo čovječanstva. Liječnik, Charles Caldwell, započeo je prvi značajan napad na jedinstvo čovječanstva u Americi 1811. godine. Reginald Horsman zabilježio je ovu reakciju: Caldwell je odmah bio pod napadom kršćana zbog dovođenja Knjige Postanka u pitanje. Caldwell se pokušao obraniti govoreći kako on ne sumnja u Knjigu Postanka, ali nije vjerovao da okolina može objasniti rase. Predložio je ne-biblijsko uplitanje Boga u stvaranje rasnih razlika. Horsman piše: ‘Ovo obično nije zadovoljilo religiozne ortodoksne [kršćane], koji su s pravom nagađali kako će bilo kakav napad na jedinstvo ljudske rase nakraju izravno dovesti Knjigu Postanka u pitanje.’24

Od 1830-ih do 1850-ih, vodeći su časopisi u Americi, posebice na Jugu, bili živahni oko izvještaja o europskoj znanosti rasa ili (češće) amerikaniziranim verzijama tih teorija. Poligeneza je sama po sebi bila često izbjegnuta—njezino sukobljavanje s Knjigom Postanka bilo je previše izravno—ali je s vremena na vrijeme bila spominjana. Godine 1839., Southern Agriculturalist [Južnjački poljoprivrednik] objavio je članak što je oprezno predlagao: ‘Umalo smo dovedeni u napast vjerovati kako je moralo postojati više Adama od jednog, svaka varijacija boje imala je svoga izvornog roditelja.’25 Godine 1842., zanimanje za poligenezu bilo je toliko veliko da se o njoj počelo raspravljati u Democratic Review [Demokratski osvrt], jednome od vodećih državnih novina s političkim utjecajem. U početku, Review je objavljivao članke što su branili zajedničko podrijetlo čovječanstva od Adama i Eve. Do 1850., ipak, Democratic Review je okrenuo ploču. Objavili su da je znanstveno dokazano kako su rase bile nasljedno različite vrste. Poligeneza je priznata kao vjerojatno objašnjenje.26

Louis Agassiz i Josiah Nott o poligenezi

Agassiz je vjerojatno bio vodeći znanstvenik poligenizma u Americi. Agassiz je bio široko priznat kao američki najistaknutiji zoolog sredine devetnaestoga stoljeća, i njegova su religijska vjerovanja bila ekscentrična. Ispovijedao je vjerovanje u Bibliju, ali je bio progresivan kreacionist s odlučno protu-biblijskim vjerovanjima. Vjerovao je kako je Bog stvorio svaku biljku i životinju na točnome mjestu gdje će ostati, kako je Zemlja jako stara, i kako je prirodna povijest podijeljena u četiri prepoznatljive etape prema masovnim izumiranjima (nakon kojih je Bog morao iznova stvoriti izumrla stvorenja). Vjerovao je kako je Adam bio Kavkažanin [bijelac], i kako Knjiga Postanka opisuje samo podrijetlo bijelaca. Agassizova podrška poligenezi išla je toliko daleko da je postala poštovano stajalište u Americi, i mnogi su zagovornici ropstva sa zadovoljstvom raspravljali o njegovu autoritetu.27

Ako je Agassiz bio najistaknutiji znanstveni zagovornik poligeneze, Josiah Nott je bio veliki polemičar poligeneze. Nott je bio jedan od najglasnijih zagovornika nejednakosti i branitelja ropstva. Poligeneza je bila praktična početna točka njegovih stajališta. Njegova su pisanja objavljena u nekim vodećim južnjačkim časopisima, u kojima se usudio izravno staviti Bibliju u pitanje, objavljujući kako je ‘tjelesna povijest čovječanstva … u potpunosti nepomirljiva s prikazom u Knjizi Postanka.’28

Biblijski vjernici protiv poligeneze

Ali još su uvijek postojali oni voljni braniti biblijske poglede na jedinstvo čovječanstva. Velečasni Thomas Smyth bio je poznat po svojim snažnim dokazima protiv poligenetičara. Vodeće su novine Nove Engleske kritizirale rasističke argumente, koje su prepoznali kao stavljanje u pitanje čitavo izvješće Knjige Postanka.29 Čak i na Jugu, postojali su oni koji su shvatili razorne implikacije rasističkih teorija za Bibliju. William Archer Cocke napisao je ove britke riječi u Southern Literary Messenger [Južnjački književni glasnik]:

‘Ako postoje različite vrste čovjeka, tada Biblija nije istinita; ako postoje druge rase osim onih od potomaka Adama, oslobođene su od kazne zbog “čovjekove prve neposlušnosti” i tragičnih prizora na Kalvariji ali i izrugivanja i obmane.’30

Zaključak

Ova nas britka analiza dovodi natrag u središte problema. Biblija ne podastire nikakvoga temelja postavljanju superiornosti jedne skupine ljudi nad drugom. Svi smo od ‘jedne krvi’, potječemo od jednoga čovjeka, Adama, koji je stvoren na sliku Boga. Ipak stoljećima, grješni čovjek pokušava to zaobići, i dugoročna je taktika bila opravdati rasizam u ime znanosti i školstva. Na taj je način, rasistička znanost dosljedno bila suprotstavljena Bibliji.

Kao što sam ranije spomenuo, poveznica između evolucije i rasizma je snažna. Pred-darvinistički rasisti možda su morali pričekati Darwina za neke od svojih najboljih argumenata,31 ali upotreba protu-biblijske znanosti za rasističke ciljeve već je bila tradicija. Gledajući uzorkovanje pred-darvinističkih teorija u upotrebi opravdavanja rasizma, nadam se da sam pokazao kakvu je taj trend imao ulogu kroz povijest.

Neobične, bizarne, ponekad i skoro smiješne racionalizacije rasizma dolazile su i nestajale kroz godine. Biblija je bila izrugivana, zanemarivana, napadana, ili izvrnuta kako bi se prilagodila rasističkim ideologijama u potpunosti stranim njezinoj poruci. Ali njezina je istinska poruka bila jasna svima onima čiji je razum u skladu s Evanđeljem, umjesto usklađivanja Evanđelja njihovim palim umovima. Rasizam, čak i zamaskiran kao znanost, uvijek je bio protu-biblijski. Imamo zajedničkoga pretka, Adama. I ne možete klasificirati dio svoje obitelji kao životinje bez obaziranja na samoga sebe.

Preporučene bilješke

  1. Henry M. Morris, A History of Modern Creationism [Povijest suvremenoga kreacionizma] (San Diego: Master Books, 1984.), poglavlje 2. Natrag na tekst.
  2. Na primjer, Edward J. Larson, Evolution: The Remarkable History of a Scientific Theory [Evolucija: izvanredna povijest znanstvene teorije] (New York: Modern Library, 2004.), str. 98–99, 114, 154–156, poglavlje 8. Natrag na tekst.
  3. Ken Ham, Carl Wieland i Don Batten, One Blood: The Biblical Answer to Racism [Jedna krv: biblijski odgovor rasizmu] (Green Forest, Arkansas: Master Books, 1999.). Natrag na tekst.
  4. One Blood [Jedna krv] djelotvorno pobija argumente pseudo-biblijskih rasista u Poglavlju 7. Natrag na tekst.
  5. Reginald Horsmanova Race and Manifest Destiny: The Origins of American Racial Anglo-Saxonism [Rasa i proglas sudbini: korijeni američkoga anglo-saksonizma] (Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press, 1981.) upoznala me s ovom povijesti. Natrag na tekst.
  6. Augustin, noveden u Brendan O’Flaherty i Jill S. Shapiro, ‘Apes, essences, and races: What natural scientists believed about human variation, 1700–1900’ [Majmuni, sastojci i rase: što su prirodoslovi vjerovali o ljudskim varijacijama], Columbia University, New York, Odjel ekonomije Discussion Paper #:0102-24. ožujak 2002., str. 8. Natrag na tekst.
  7. Aristotel, Politics [Politika] 1, 4. Natrag na tekst.
  8. O’Flaherty i Shapiro, str. 9; Leon Poliakov, The Aryan Myth: A History of Racist and Nationalist Ideas in Europe [Arijevski mit: povijest rasističkih i nacionalističkih ideja u Europi], Edmund Howard, prijevod (New York: Basic Books, 1974.), str. 132–133; Horsman, str. 45; Richard H. Popkin, ‘The Philosophical Basis of Eighteenth Century Racism’ [Filozofski temelj rasizma osamnaestoga stoljeća], u Harold E. Pagliaro, ur., Racism in the Eighteenth Century, Studies in Eighteenth-Century Culture [Rasizam u osamnaestome stoljeću, Studije u kulturi osamnaestoga stoljeća], tom 3 (Cleveland: Case Western Reserve University, 1973.), str. 251. Natrag na tekst.
  9. Poliakov, str. 132–133; Popkin, str. 252–253. Vidjeti isto Grigg, R., Pre-Adamic man: were there human beings on Earth before Adam? [Pred-Adamski čovjek: jesu li postojali ljudi na Zemlji prije Adama], Creation 24(4):42–45, 2002.; Lubenow, Marvin L., ‘Pre-Adamites, sin, death and the human fossils’ [Pred-Adamiti, grijeh, smrt i ljudske okamine], Journal of Creation 12(2):230, 1998. Natrag na tekst.
  10. O’Flaherty i Shapiro, str. 13–16; Horsman, str. 45–46. Natrag na tekst.
  11. Horsman, str. 46. Natrag na tekst.
  12. Navodi iz John Atkins i Voltaire, naveo Poliakov, str. 175. Natrag na tekst.
  13. Augustin, The City of God [Božji grad], XIX, 12. Natrag na tekst.
  14. O’Flaherty i Shapiro, str. 16–18. Natrag na tekst.
  15. Virey, naveo Horsman, str. 49. Natrag na tekst.
  16. Kant, naveo O’Flaherty i Shapiro, str. 18. Natrag na tekst.
  17. Romans, B., citirao Horsman, str. 52. Natrag na tekst.
  18. Za detaljnu i dosjetljivu kritiku višega kriticizma, vidjeti Gary North, The Hoax of Higher Criticism [Prevara višega kriticizma] (Tyler, Texas: Institute for Christian Economics, 1989.); vidjeti isto članke pod Who really wrote Genesis? [Tko je zaista napisao Postanak?] Natrag na tekst.
  19. Horsman, poglavlja 2, 3; Poliakov, poglavlje 9. Natrag na tekst.
  20. Poliakov, str. 208–209. Natrag na tekst.
  21. Poliakov, str. 105. Natrag na tekst.
  22. Ovo je zapravo sažetak Poliakova, op cit.; on Darwin and Nazism [o Darwinu i nacizmu], također vidjeti Henry M. Morris, The Long War Against God [Dugački rat protiv Boga] (Green Forest, Arkansas: Master Books, 2000.) str. 60–82; Jerry Bergman, Darvinizam i nacistička rasa holokausta, Journal of Creation 13(2):101–111, 1999.; Richard Weikart, From Darwin to Hitler: Evolutionary Ethics, Eugenics, and Racism in Germany [Od Darwina do Hitlera: evolucijska etika, eugenika i rasizam u Njemačkoj], Palgrave Macmillan, New York, USA, 2004. (vidjeti osvrt). Natrag na tekst.
  23. Za monogenetičare i ropstvo, vidjeti O’Flaherty i Shapiro, str. 23; za zamišljeni smjer prema Hamu, vidjeti One Blood [Jedna krv] poglavlje 6. Natrag na tekst.
  24. Horsman, str. 117. Natrag na tekst.
  25. Horsman, str. 141. Natrag na tekst.
  26. Horsman, str. 145-148. Natrag na tekst.
  27. Edward J. Larson, Trial and Error: The American Controversy Over Creation and Evolution, 3. izdanje. [Pokušaj i pogreške: američka kontroverza oko stvaranja i evolucije] (New York: Oxford University Press, 2003.), str. 11–12; A. Hunter Dupree, ‘Christianity and the Scientific Community in the Age of Darwin,’ [Kršćanstvo i znanstvena zajednica u doba Darwina] u David C. Lindberg i Ronald L. Numbers, pred., God and Nature: Historical Essays on the Encounter Between Christianity and Science [Bog i priroda: povijesni eseji o susretima kršćanstva i znanosti] (Berkeley: University of California Press, 1986.), str. 356–358; Horsman, str. 132–133, 151. Natrag na tekst.
  28. Horsman, str. 151–155. Natrag na tekst.
  29. Horsman, str. 147–149. Natrag na tekst.
  30. Horsman, str. 149. Natrag na tekst.
  31. Peter J. Bowler, Evolution: The History of An Idea, revidirano izdanje [Evolucija: povijest ideje, revidirano izdanje] (Berkeley: University of California Press, 1989.), str. 88. Natrag na tekst.

Helpful Resources

The Creation Answers Book
by Various
From
US $10.00