Josip kaže: ‘Knjiga Postanka znači ono što kaže!’

napisao Frank Luke
preveo Zlatko Madzar

Wikimedia commons

Mnogi ljudi koji rade kompromis o jasnome značenju Knjige Postanka tvrde kako je doslovno tumačenje suvremena izmišljotina. Umjesto toga, oni tvrde kako je većina komentatora u prošlosti imala stajalište o nizu dugih godina.

Upravo suprotno, velika većina tumačila je dane Knjige Postanka 1 kao uobičajene dane. Nadalje, čak i oni koji nisu tako tumačili, kao što su bili Origen i Augustin, oštro su napadali dugogodišnje zamisli i tvrdili kako je svijet bio star samo tisuće godina.¹ Među židovskim komentatorima, povjesničar prvoga stoljeća Josip Flavije (37.–oko 100. g.) izdvaja se od ostatka.

Bivajući rođen u Judeji i živeći tamo u svojim godinama kad je odrastao, Josip je neupitno najvažniji židovski povjesničar van Pisma. Da nije bilo Josipa, čitava razdoblja židovske povijesti bila bi izgubljena u vremenu. Kao bilo koji drugi dobar Židov, Josip je shvatio kako netko ne može razumjeti židovsku povijest bez da prvo razumije židovsku religiju. Dok Pismo definira judaizam, Josip je prvo objasnio judaizam definirajući Pismo i židovsku ljubav o njihovim svetim knjigama.

“Budući mi nemamo bezbrojno mnogo knjiga među sobom, neslaganja što proizlaze iz njih, te međusobna suprotstavljanja, [kao što imaju Grci], nego imamo samo dvadeset i dvije knjige, što sadrže zapise o svima prošlim vremenima; za koje se valjano vjeruje da su božanske;² i od njih 5 pripadaju Mojsiju, što sadrže njegove zakone i predaje o podrijetlu čovječanstva sve do njegove smrti. Taj vremenski razmak bio je nešto kraći od tri tisuće godina; … proroci … u trinaest knjiga. Preostale četiri knjige sadrže himne Bogu, i propise o vođenju ljudskoga života.”³

Kao i uvijek, Josip ide u srž stvari. Nije potrebno ikakvo daljnje objašnjenje za razjašnjenje njegovih običnih riječi. On izričito izjavljuje da je čovjek postojao samo oko 3000 godina do vremena Mojsija. On nastavlja kazivati kako su Židovi držali Pismo toliko svetim da bi radije umrli nego mu dodali, oduzeli od njega, ili promijenili ikoju od božanskih doktrina Pisma!⁴

U predgovoru djela Antiquities [Antikviteti], vjerojatno njegova najvažnijeg djela, Josip dalje objašnjava svoje tumačenje Pisma. Kad objašnjava zašto je Mojsije započeo s izvješćem o Stvaranju, Josip zapisuje kako je Mojsije naučavao ljudstvo kako Bog blagoslivlja one koji Ga ljube i služe Mu.

“Sad kad je Mojsije bio željan poučavati ovu lekciju svojim sunarodnjacima, on nije započeo s uspostavljanjem svojih zakona na isti način kako su to radili drugi zakonodavci; ja mislim, nakon ugovora i drugih prava između jednoga i drugog čovjeka, i podizanjem njihove svijesti tako da gledaju prema Bogu, i njegovu stvaranju svijeta; on ih je uvjeravao, kako smo mi ljudi najizvrsnija stvorenja Božja na zemlji. Sad kad ih je jednom doveo do toga da se podvrgnu religiji, on ih je lako uvjerio neka se podvrgnu u svima ostalih stvarima; … dok naš zakonodavac govori neke stvari mudro, ali zagonetno, a drugi s uljudnom alegorijom,⁵ ali i dalje objašnjava takve stvari što zahtijevaju izravno objašnjenje jasno i izričito.”⁶

Nakon objašnjenja svoje metodologije, Josip se laća izvješća o Stvaranju. On brzo utvrđuje kako smatra da je Mojsijevo izvješće posve doslovno. Komentira: ‘I ovo je bio doista prvi dan’⁷ te ‘i u samo šest dana bijaše svijet, i sve što je u njemu, stvoren.’⁸ Josip ne daje nagovještaj kako smatra da su ove riječi zagonetne ili alegoričke. Njegove su riječi jasne u svome značenju kao što su Mojsijeve u Knjizi Postanka.

Josip piše dalje o Edenu, Padu, i potom o deset naraštaja od Adama do Noe.⁸ Josip ne daje prostora za jazove između Adama i Potopa,⁹ kao što je gore pokazano s 3000 godina između Mojsija i Adama.¹⁰ Nekoliko puta u svome govoru o Potopu (što on bilježi kao sveopći ‘bez mjesta’ što su nepokrivena¹¹), Josip potvrđuje kako nema jazova u rodoslovljima Knjige Postanka 5.¹²

Kroz svoja pisanja, Josip zapisuje svaku židovsku sljedbu koja drži drukčije gledište od glavnoga položaja što on zapisuje. Iako govori o razlikama u doktrini između saduceja, farizeja, esena, i zelota, on ne zapisuje čak niti jedan jedini glas o drugome mišljenju o ovim ključnim tumačenjima Knjige Postanka 1–11.¹³ Jasno, za Josipa, ako je postojalo ikoje drugo mišljenje, ono čak nije ni bilo vrijedno spominjanja, jer je on pokazao koliko je značenje nedvojbeno.

Tijekom njegova objašnjenja o hebrejskim Pismima, Josip se suprotstavlja protivnicima judaizma koji su govorili o istim stvarima kao što govore suvremeni protivnici kršćanstva. U Josipovo vrijeme, poganski grčki povjesničari nijekali su povijest židovskoga naroda onakvom kako je zapisana u Pismu. Slično tome, u naše vrijeme, ‘znanstvenici’ uniformitarizma niječu povijest Zemlje i života na njoj, što je također zapisano u Bibliji. Josip odgovara na ovu optužbu na isti način kao što današnja crkva mora odgovoriti protivnicima doslovnosti Knjige Postanka koji tvrde kako samo svjetovna znanost može govoriti o podrijetlu:

“I sad, prvenstveno, ja se ne mogu nego uvelike pitati o ovim ljudima koji smatraju kako moramo obraćati pozornost ni na koga drugoga osim na Grke ali mi ispitujemo o većini drevnih činjenica, i moramo se informirati o njihovoj istini samo od njih, iako mi ne moramo vjerovati sebi samima niti ikojim drugim ljudima; …

Štoviše, tko postoji da ne može lako razabrati od samih grčkih pisaca, kako su oni znali vrlo malo o ikojemu dobrome temelju kad su počeli pisati, da su radije pisali svoje vlastite povijesti iz svojih vlastitih pretpostavki? Na taj način, oni opovrgavaju jedan drugog u svojima vlastitim knjigama namjerno, i ne srame se dati nam najproturječnija izvješća o istim stvarima.”¹⁴

Josipova pisanja trebala bi ohrabriti suvremenu Crkvu neka stoji čvrsto na Knjizi Postanka i njenome izvješću o početku Zemlje. Josip pokazuje kako je dosljedan židovski stav o Knjizi Postanka u Isusovoj zemlji i vremenu bio: ‘Knjiga Postanka znači ono što kaže.’

Wikimedia commons

Tko je bio Josip?

Josipovo izvorno ime bilo je Joseph bar Matthias. Iako je bio rođen saducej i prijatelj esena, on je bio obučen kao farizej. Josip je otišao i u Rim s diplomatskim predstavnikom iz Jeruzalema i kasnije proveo vrijeme u zelotskoj narodnoj vojsci.

Tijekom židovske pobune godine 66., on je (bezuspješno) branio Galileju od Rimljana. Jedva je izbjegao pokolj svoga garnizona godine 67., i bio je zarobljen te odveden rimskome vojskovođi Vespazijanu. Josip je pronicljivo prorekao da će Vespazijan postati car. On je oslobodio Josipa kad se to i dogodilo godine 69. Vidjevši beznadnost otpora, Josip je pokušao nagovoriti Židove neka predaju Jeruzalem, pa je bio smatran izdajnikom. Umjesto toga, Jeruzalem je bio osvojen krvnički godine 70. Ubrzo nakon toga, Vespazijan je prepoznao Josipov um i sklonosti za povijest.

Pod pokroviteljstvom Cara, Josip je napisao dva djela u nekoliko tomova o židovskoj povijesti—Wars of the Jews [Ratovi Židova] (usredotočivši se na pobunu Makabejaca do pada Jeruzalema, otprilike od godine 145. pr.Kr. do 70.) i Antiquities of the Jews [Antikviteti Židova] (komentar o židovskome Pismu, tradiciji, i folkloru što pokriva razdoblje od Stvaranja do 145. g.pr.Kr.). Godine 100., izdao je Against Apion [Protiv Apiona] (židovski apologet) i The Life of Flavius Josephus [Život Josipa Flavija] (autobiografija) pod pokroviteljstvom tajnoga građanina.