Explore
Also Available in:

Fosilni dokazi za navodne ljude-majmune — Prvi dio, rod Homo

Piše:
preveo Mladen Čirjak

Ovaj pregled analizira fosilne dokaze za navodne ljude-majmune unutar roda Homo. Vjeruje se da razlike u morfološkim značajkama fosilnih vrsta uključenih u Homo, isključujući nevažeći takson Homo habilis, predstavljaju, između ostaloga, genetske varijacije unutar jedne ljudske vrste. Vjeruje se da Homo habilis predstavlja zbirku raznih fosila koji su bili ili ljudi (npr. Homo erectus) ili majmuni australopiteci. Ako su svi fosili poput onih svrstanih u Homo erectus i Neandertalce bili u potpunosti ljudski, onda je ideja ljudske evolucije u biti propala, budući da postoji nepremostiv morfološki jaz između majmuna australopitecina i ovih ljudi.

U zapadnom društvu, obrazovni sustav i mediji podučavaju i promiču da je čovjek, u najboljem slučaju, ništa više od visokorazvijenog majmuna, te paradiraju nizom navodnih majmunolikih fosila kao nokaut udarcem za svakoga tko se usuđuje sumnjati u tu priču. Postoje li stvarno uvjerljivi fosilni dokazi koji dokazuju da je čovjek potekao od majmuna ili je ovo samo još jedan primjer jednostrane indoktrinacije u scijentizam, materijalističku filozofiju koja zahtijeva prirodna objašnjenja za sve pojave u svemiru?1 Drugim riječima; je li moguće da znanstvenici koji promiču evoluciju čovjeka nisu objektivni u svom tumačenju fosilnih dokaza?

Paleo-antropolog Milford Wolpoff piše: ‘Po mom mišljenju, “objektivnost” ne postoji u znanosti. Čak ni u činu prikupljanja podataka, odluke o tome koje podatke zabilježiti, a koje zanemariti odražavaju okvir znanstvenika.’2 Evolucionisti John Gribbin i Jeremy Cherfas priznaju: ‘… moramo priznati da se povijest paleontologije ne čita kao sjajan primjer potrage za istinom, posebno tamo gdje se radilo o istini o podrijetlu čovjeka’…3 Oni kasnije kažu: ‘… znamo da popularna slika znanstvenika kao nepristranog tragača za istinom ne može biti dalje od stvarnosti’.4 Na kraju, razmotrite sljedeći komentar Rogera Lewina, autora knjige Bones of Contention: Controversy in the Search for Human Origins:

‘Zapravo je uobičajena fantazija, koju propagira uglavnom sama znanstvena struka, da u potrazi za objektivnom istinom podaci diktiraju zaključke. Kad bi to bio slučaj, onda bi svaki znanstvenik suočen s istim podacima nužno došao do istog zaključka. Ali kao što smo vidjeli ranije i gledat ćemo uvijek iznova, to se ne događa često. Podaci se jednako često oblikuju kako bi odgovarali preferiranim zaključcima. Pravo pitanje tada postaje “Što oblikuje preferencije pojedinca ili skupine istraživača?”, a ne “Što je istina?”’5

Znanstvenici, i evolucionisti i kreacionisti, skloni su tumačiti ono što vide u svijetu kroz svoje vlastite osebujne leće, koje predstavljaju njihov okvir, svjetonazor ili ideologiju. Ako na lećama piše ‘evolucija’, tada će podaci obično biti oblikovani kako bi odgovarali željenom okviru. Autor vjeruje da je evolucija pogrešna i da se naše pravo podrijetlo ispravno razumije samo kroz biblijski svjetonazor. Prema Bibliji, Bog je ‘sav ljudski rod učinio jednom krvi’ (Djela 17:26). Nema mjesta za bilo kakve ‘majmune’ koji su postojali prije ljudi jer ih je ‘od početka stvaranja Bog stvorio kao muško i žensko’ (Marko 10:6). Dakle, svi navodni čovjekoliki majmuni pripadaju ili rodu Homo, i potomci su Adama i Eve, ili pripadaju izumrlim majmunima. U članku se navodi evolucijska starost u svrhu stavljanja fosila u evolucijski kontekst, ali ni na koji način se ne implicira slaganje s tim datumima.

Homo habilis (uključujući Homo rudolfensis)

Kapacitet lubanje Homo habilisa kreće se od nešto ispod 500 kubičnih centimetara(cm3) do približno 800 cm3.6 Taksonomska zbunjenost je možda najbolji način da se sumira trenutni status habilisa, budući da postoji značajna rasprava o tome da li svi fosili pripisani habilisu pripadaju istoj vrsti. Neki su stručnjaci podijelili vrstu u dvije, stvarajući novu vrstu, Homo rudolfensis, koja datira od oko prije 1.8 do 2.4 milijuna godina (Ma), dok su zadržali habilisa (datiranog od oko prije1.6 do 2.3 Ma), iako s manje primjeraka u potonjoj.7 Da dodatno zamute sliku, Wood i Collard su čak predložili da se vrste rudolfensis (primjer lubanje KNM-ER 1470) i ​​habilis (primjer lubanje KNM-ER 1813) prebace iz roda Homo u Australopithecus,8 ali ta ideja nije dobila široku podršku. Nije jednoglasno prihvaćeno da se habilis sastoji od najmanje dvije vrste, a neki evolucionisti tvrde da se varijacije među primjercima habilisa mogu objasniti varijacijama unutar vrste.9

Foto Raymond Strom4450-fig1
U zapadnom društvu ideja da čovjek nije ništa više od visokorazvijenog majmuna promiče se u obrazovnom sustavu i medijima, a adut u toj propagandi je parada niza navodnih fosila ljudi-majmuna kao nokaut udarac svakome tko se usuđuje sumnjati u tu priču.

Raspravljajući o kontroverzi više vrsta, Wolpoff je komentirao da su neki znanstvenici koristili habilisa ‘kao vreću za smeće’.10 Tattersall i Schwartz opisali su ‘status H. habilisa kao sveobuhvatne ‘košare za otpatke’ u koju se prikladno može pomesti razne vrste fosila’.11 Homo habilis se često predstavlja kao evolucijska veza između australopiteka i Homo erectusa, ali čak i neki evolucionisti priznaju da je ta ideja previše jednostavna. Prema Bernardu Woodu, ‘Napredak u tehnikama apsolutnog datiranja i ponovne procjene samih fosila učinili su neodrživim jednostavan jednolinijski model evolucije čovjeka, u kojem je Homo habilis naslijedio australopiteke i zatim evoluirao preko H. erectusa u H. sapiensa.’12 S kreacionističkog stajališta, habilis je nevažeći takson, skup raznih fosila koji se mogu klasificirati ili kao ljudi (npr. kao erectusi) ili kao majmuni australopiteci. Da bismo to ilustrirali, u nastavku su navedeni neki primjeri.

Prema Wolpoffu, koji etiketira erectusa kao ranog Homo sapiensa, lubanja KNM-ER 1813 iz Koobi Fora, Kenija ‘povezana je s bazom lubanje i frontofacijalnom regijom koja je toliko slična ranom H. sapiensu da autori poput T. Whitea uključuju ER 1813 u isti takson (za njega je to H. erectus)’.13 Wolpoff opisuje KNM-ER 1813 kao ‘vrlo sličnu ranom H. sapiensu, koji se od njega ne može razlikovati po zubima i frontofacijalnoj arhitekturi (osim uskog srednjeg dijela lica), ali ima mnogo manju veličinu mozga’.14 Ako je procjena KNM-ER 1813 od strane Whitea i Wolpoffa točna, onda je ova lubanja, s lubanjskim kapacitetom od samo oko 509 cm3,15 možda pripadala vrlo malom čovjeku.

Tumačenje fosilne lubanje KNM-ER 1470, iz Koobi Fora, Kenija, čiji je kapacitet lubanje oko 752 cm3,15 bilo je problematično i za evolucioniste i za kreacioniste. Godine 1999. analiza kreacionista Billa Mehlerta, koja se usredotočila na osporavanu rekonstrukciju lica lubanje 1470, navela ga je na zaključak da lubanja ‘sve više sliči gracilnom australopiteku s većim mozgom’.16 Međutim, kreacionist Marvin Lubenow dugo je zagovarao njen ljudski status, te je u svojoj revidiranoj i ažuriranoj knjizi Bones of Contention izjavio da ‘usporedbe sugeriraju da je lubanja 1470 modernija od bilo kojeg fosila Homo erectusa—čak i od materijala iz Kow Swamp, koji je star samo oko 10 000 godina’.17 Kreacionist Malcolm Bowden također je tvrdio da je KNM-ER 1470 ‘jednostavno mala ljudska lubanja’.18 Iako postoje varijacije između primjeraka KNM-ER 1470 i KNM-ER 1813, veći dio toga može se objasniti, prema evolucionistu Wolpoffu, ‘ako pretpostavimo da veća lubanja i lica sa snažnim zubima iza očnjaka (i njihove strukturne posljedice) primjeraka kao što je ER 1470 odražavaju razlike u veličini tijela’.19 Iako je pronađena lubanja gorile s istim kapacitetom lubanje (752 cm3)20 kao KNM-ER 1470, mnogo je vjerojatnije da je potonja lubanja čovječja, a ne lubanja majmuna.

Ovdje nije svrha dati iscrpan pregled od-slučaja-do-slučaja fosila koje su evolucionisti kategorizirali kao habilis. Međutim, ilustracija habilis primjerka koji najvjerojatnije pripada australopitecima (vjerojatno africanusu) je Stw 53 iz Sterkfonteina, Južna Afrika.21 Kuman i Clarke navode nekoliko glavnih morfoloških osobina Stw 53 za koje vjeruju da opravdavaju njegovo uključivanje u rod Australopithecus, uključujući zube koji su vrlo veliki i moždano kućište koje je ‘frontalno usko i ograničeno’.22 Također, skeniranje kompjutoriziranom tomografijom (CT) koštanog labirinta unutarnjeg uha pokazalo je da se dimenzije polukružnog kanala u lubanji Stw 53 ‘manje odnose na dvonožno ponašanje nego u slučaju australopiteka’.23 Čini se da ovo isključuje ljudski status ovog primjerka, čija nepotpunost otežava procjenu veličine mozga.24 Studija morfologije labirinta koju je vodio Spoor otkrila je da je primjerak (SK 847) iz Swartkransa, Južna Afrika, povezan s habilisom, imao je dimenzije kanala koje su bile ‘poput onih modernog čovjeka’.23 Kao što su istaknuli autori i drugi istraživači,25 SK 84 7 je također povezan s erectusom, a Johanson ga je usporedio s uzorkom erectusa KNM-ER 3733.26 Stoga je erectus najvjerojatniji status za SK 847, ali lubanja je previše nekompletna da bi se postavila definitivna dijagnoza. Na osnovi baze lubanje, Wolpoff je procijenio da je kapacitet lubanje za SK 847 manji od 500 cm3 for SK 847,27 ali s obzirom na to da većina svoda lubanje nedostaje, ova je brojka u najboljem slučaju približna.

Postkranijalno, moderne bedrene kosti KNM-ER 1472 i KNM-ER 1481 koje izgledaju ljudski često se povezuju s habilisom (ili rudolfensisom), poglavito iz razloga što su pronađene na istom lokalitetu Koobi Fora kao i lubanja KNM-ER 1470, ali budući da sve potječu iz različitih slojeva, nema izravne povezanosti.28 Analiza bedrene kosti KNM-ER 1481 povezala ju je s erectusom,29 i stoga ukazuje da je pripadala čovjeku. Međutim, neki ju evolucionisti još uvijek radije nazivaju habilisom,30 ali čini se da je to više kako bi se spriječilo prerano uspostavljanje prisutnosti erektusa, budući da evolucionisti tu bedrenu kost datiraju na oko prije 2 milijuna godina. Očito, u ovom fiktivnom scenariju, što erectus ide dalje u prošlost, to manje vremena ima da habilis evoluira u njega.

4450-fig4
Asortiman fosilnih lubanja ilustriran je gore. Uzorci Sangiran i Ngandong klasificirani su kao Homo erectus; Willandra Lakes hominid (WLH-50) i Kow Swamp kao moderni ljudi; status lubanje Narmade je nejasan zbog neizvjesnosti u pogledu njene ‘evolucijske’ starosti (obično procijenjene na između 0,15 do 0,6 milijuna godina), ali je klasificirana kao mogući Homo heidelbergensis ili arhaični Homo sapiens. Studije su pokazale bližu srodnost moderne ljudske lubanje WLH-50 s Ngandong erectusom, nego s modernim ljudskim kasno-pleistocenskim Afrikancima i Levantincima.79 Ovo dovodi u pitanje ideju klasificiranja Homo sapiensa i Homo erectusa kao zasebnih vrsta.. (kliknite na sliku za veći prikaz)

Najznačajniji postkranijalni ostaci koji se pripisuju habilisu pripadaju djelomičnom kosturu OH 62 iz klanca Olduvai u Tanzaniji, koji je pripadao jedinki za koju se u to vrijeme ‘procijenilo da je mala ili manja od bilo kojeg poznatog fosilnog hominida’.31 Analize proporcija udova ukazale su na više majmunolik humerofemoralni indeks u OH 62 u usporedbi s kosturom Lucy (afarensis), ali ovaj rezultat ovisi o točnosti procjena duljine udova.32 Većina distalne polovice bedrene kosti OH 62 nedostaje, pa se njezina duljina može procijeniti samo usporedbom s drugim bedrenim kostima.33 Kao što su nedavno ilustrirali Haeusler i McHenry, upotreba druge bedrene kosti (OH 34), a ne tradicionalne Lucy (AL 288–1) bedrene kosti koja se često koristi u procjena, je za uzorak OH 62 dala humerofemoralni indeks unutar raspona za modernog čovjeka.34 Stoga, budući da proporcije gornjih i donjih udova u OH 62 ovise o tome koja se bedrena kost koristi kao model usporedbe, ova mjera vrlo malo doprinosi rješavanju njenog taksonomskog statusa. Međutim, procijenjeni brahijalni udio, zbog relativno duge podlaktice, premašio je onaj modernog čovjeka, budući da je više u skladu s onim australopiteka i čimpanza.35 Kako je istaknuo Lewin, sličnost nepca lubanje OH 62. onom od Stw 53 utjecao je na pribrajanje OH 62 habilisu.36 Kako se čini da je Stw 53 majmun australopitek (vidi gore), to bi također mogao biti i najvjerojatniji status OH 62.

Homo erectus (uključujući Homo ergastera)

Predlaže se da se Homo habilis sastoji od fosilnih primjeraka koji se mogu klasificirati ili kao izumrli majmuni australopiteci ili kao ljudi, pri čemu neki od potonjih pokazuju karakteristike Homo erectusa. Evolucionisti vjeruju da su fosili klasificirani kao erectusi sljedeća evoluirana faza prema modernim ljudima, s habilisom kao vjerojatnim pretkom erectusa u ovom scenariju. Koristeći se pravilom logike, ako fosili koji se pripisuju erektusima nisu bili oni ‘čovjeka-majmuna’, već potpuno ljudski, onda se slučaj za ljudsku evoluciju u biti urušava, budući da postoji nepremostiv morfološki jaz između majmuna australopiteka i ljudi erektusa, bez karika između.

Fosilni ostaci erectusa pronađeni su u mnogim dijelovima svijeta, a evolucionisti su ih datirali od otprilike 1.8 milijuna godina do prije nešto manje od 100,000 godina.37 Fosili Homo erectusa s Jave u Indoneziji datirani su čak do prije 27,000 godina, što je sasvim nedavno u evolucijskoj shemi stvari.38 Multiregionalni evolucionist Wolpoff naziva erectusa ranim Homo sapiensom jer ‘nije pronađena jedinstvena definicija koja bi razlikovala H. sapiensa (tradicionalno definiran kao potomak H. erectusa) od H. erectusa u svim regijama gdje su pronađeni fosili’ i ‘nema jasnog početka za H. sapiensa sve dok je H. erectus prepoznat’.39 Drugi prihvaćaju pristup više vrsta, koji, u svom najjednostavnijem obliku, ‘razlikuje rane afričke H. erectuse (tj. fosili uglavnom iz Koobi Fora i West Turkana) kao H. ergaster, ali ostavlja druge afričke H. erectuse (npr. OH 9) i azijske fosile unutar H. erectusa (u užem smislu)’.40 Ovdje će erectus biti razmatran u širem smislu, uključujući fosile iz ograničenih definicija Homo erectusa i Homo ergastera.

4450-fig3
Eksponat u Muzeju čovjeka u San Diegu prikazuje repliku lubanje KNM-ER 1470 u sjeni nekoliko modela ‘čovjekolikih majmuna’.

S prosjekom od oko 973 cm3,41 veličina mozga erektusa je manja od prosjeka za žive ljude, od oko 1,350 cm3.42 Raspon kapaciteta lubanje za erectusa (727–1,251cm3) koji navodi Rightmire43 nalazi se u donjem dijelu najšire definicije raspona modernog čovjeka (700–2,200cm3) koju navodi Molnar.44 Međutim, Molnar nije naveo izvor za nižu vrijednost (700 cm3),45 tako da je najmanja zabilježena veličina mozga za normalnu odraslu osobu vjerojatno Melanežanin s kapacitetom lubanje od 790 cm3.46

Lubanja koju je Rightmire dodijelio erektusu uključivala je Ngandong seriju, Zhoukoudian seriju, OH 9, OH 12, Bouri, Trinil, Sangiran seriju, Dmanisi 2280, KNM-ER 3883, KNM-ER 3733, Buia, Gongwangling, Sale, Hexian, Ceprano i KNM-WT 15000.43 Rightmireova tablica kranijalnih kapaciteta erektusa nije uključivala lubanju Dmanisija D2282 (~650 cm3)47 i najnoviju lubanju Dmanisija D2700 (~600 cm3),48 za čiju je starost navedeno da leži između juvenilnog KNM-WT 15000 i D2282.49 Iako još uvijek nije odrasla osoba, ne bi se očekivalo da će se kapacitet lubanje ova dva uzorka Dmanisija, pripisanih erektusu, značajno povećati. Druga lubanja iz Dmanisija (D2280) ima izmjereni kranijalni kapacitet od 775 cm3.47 Međutim, postoji i donja čeljust (D2600), iskopana 2000., koja je opisana kao ‘ogromna’ i ‘prevelika za bilo koju lubanju do sada otkrivenu’.50 Ova velika varijacija u veličini dovela je do sugestije da je fosilima Dmanisija (koji su evolucionisti datirali na 1,75 Ma) predstavljeno više od jedne vrste, ali kako su fosili pronađeni u istom stratigrafskom sloju, vjerojatnije je da su svi pripadnici iste populacije.51 Kameno oruđe52 pronađeno na nalazištu Dmanisi ukazuje na prisutnost ljudi, a primjerci iz Dmanisija najvjerojatnije predstavljaju izrađivače oruđa. Čini se da postoji velika razlika u veličini lubanje unutar ljudske populacije Dmanisija, pod pretpostavkom da je ogromna donja čeljust D2600 pripadala puno većoj lubanji od ostalih, u skladu je s ogromnim varijacijama u veličini lubanje koje nalazimo u postojećih ljudi. Čini se da je sličan, ili možda veći, stupanj varijacije veličine od fosila Dmanisija prisutan u ljudskim fosilima sa ušća rijeke Klasies u Južnoj Africi (datiranim na oko 0,12 do 0,09 Ma), koje evolucionisti smatraju ‘skoro modernima’, kao je vidljivo u varijacijama veličine donje čeljusti, s jednom mandibulom (KRM 16424) koju je Klein opisao kao ‘među najmanjim čeljustima odraslog čovjeka ikada zabilježenim’.53

Veličina mozga i inteligencija

Podržava li razlika u veličini, per se, između prosječnog mozga modernog čovjeka i prosječnog mozga erektusa evolucijsku ideju da je mozak evoluirao u veličini tijekom navodnog razdoblja evolucije hominida? Odgovor je ne! Prema evolucionistu Hollowayu:

‘Raspon varijacija kapaciteta lubanje modernog Homo sapiensa je oko 1000 c.c., bez korelacije između kapaciteta i ponašanja koje je lako dokazati. Takva brojka predstavlja gotovo ukupan iznos povećanja kapaciteta od razine australopiteka do one modernog čovjeka.’54

Antropolog John Relethford priznaje da ‘iako je veličina njihovog mozga bila nešto manja od našeg danas, Homo erektus je imao u biti ljudski kostur od vrata na dolje, izrađivao je sofisticirano kameno oruđe i vjerojatno koristio vatru.’55 Sposobnost izrade sofisticiranog kamenog oruđa ukazuje da manja veličina mozga nije prepreka da erectus posjeduje ljudsku inteligenciju. Treba zapamtiti da je Anatole France, koji je imao veličinu mozga od oko 1,000 cm3, tek neznatno iznad prosjeka erektusa , dobio Nobelovu nagradu za književnost 1921. godine.56 Stoga, zašto bi se evolucija (ako je mogla) trudila razviti veći mozak, uz veliku cijenu, kada to ne bi pružilo nikakvu očitu prednost spram manjeg mozga? Evolucija se navodno svodi na adaptivne vrijednosti noviteta (malen broj kojih može osigurati neku korist) za koje se vjeruje da su slučajno generirane izuzetno malo vjerojatnim genetskim mutacijama. Stoga, ako veći mozak nema vidljivu adaptivnu vrijednost, onda je jasno da ne bi mogao evoluirati čak i da je evolucija moguća. Nije demonstrirano kako čak i ‘korisne’ genetske promjene mogu povećati sadržaj funkcionalnih informacija u genomu, jer te promjene DNK općenito uključuju samo razvrstavanje i gubitak informacija.57 Stoga je mehanizam za ‘uzlaznu’ evolucijsku promjenu misteriozna ‘crna kutija’. Mozak je gotovo beskonačno složen, a vjerovati da ga je neka nepoznata prirodna sila tjerala ka sve većoj veličini tijekom razdoblja navodne evolucije čovjeka, bez ikakve uvjerljive adaptivne vrijednosti, znači vjerovati u nultu vjerojatnost. Nešto se drugo moralo dogoditi da objasni nevjerojatne varijacije u veličini mozga kod ljudi, a to je bio inteligentan dizajn Stvoritelja. Sljedeći Hollowayev citat ilustrira dilemu za evolucioniste:

‘S druge strane, postoje poteškoće u ideji da je prirodna selekcija nastavila favorizirati veće mozgove ako ne postoji veza između neuronskih struktura korteksa i sve veće prilagodbe ponašanja. Odnosno, same jedinice koje obuhvaćaju postupni porast kapaciteta lubanje tijekom pleistocenskog razdoblja, kubični centimetri, ne mogu se povezati sa stvarnim razlikama u ponašanju. Moderno stanje, gdje postoji varijacija od gotovo 1000 c.c. bez razlike u ponašanju koja se može analizirati, upozorava da se u pokušaju objašnjenja povećanja kapaciteta lubanje tijekom evolucije hominida moraju koristiti neki drugi parametri’58
4450-fig5new
Louis Leakey pronašao je lubanju Homo erectusa OH 9 1960. u klancu Olduvai u Tanzaniji. Datirano je u 1.2 milijuna godina, te ima kapacitet od 1067 cm3. Ima ogromne obrve. CT skeniranje koštanog labririnta unutarnjeg uha ovog uzorka ukazuje na modernu ljudsku morfologiju, odražavajući ljudsko kretanje. Fotografija je snimljena u Muzeju čovjeka u San Diegu.

Ovo nije zaustavilo mnoštvo evolucijskih ‘eto-tako-priča’ o tome kako smo navodno razvili veliki ljudski mozak, što je kulminiralo krajnjim apsurdom da su naš ‘ogromni ljudski mozak stvorili memi’.59 Međutim, neki bi mogli postaviti pitanje jesu li najmanji primjerci erectusa imali mozak sposoban za ljudsku inteligenciju. Ako su nedavni nalazi fosila klasificirani kao Homo floresiensis (više kasnije) vodič, onda odgovor mora biti potvrdan jer, prema riječima evolucionistice Kate Wong, ‘Bi li itko pogodio da je stvorenje s lubanjom veličine grejpa posjedovao kognitivne sposobnosti usporedive s onima anatomski modernih ljudi?’60 Prema stručnjaku za erectusa Philipu Rightmireu sa Sveučilišta u Birminghamu: ‘Ako je Homo floresiensis bio sposoban proizvoditi sofisticirane alate, moramo reći da veličina mozga nije previše važna.’56 Treba imati na umu, kao što je rekao Holloway, da ‘Jedan c.c. korteksa čimpanze nije ekvivalentan jednom c.c. ljudskog korteksa, niti je vjerojatno da se može pronaći bilo kakva ekvivalentna mjera.’61 Stoga se čini da je neuronska organizacija mnogo važnija od veličine mozga, per se. Također, kao što je gore navedeno, ne postoji dokaziva korelacija između kapaciteta lubanje i ponašanja, uključujući mjere inteligencije, kao što je naznačeno sljedećom Clarkovom izjavom:

‘Koliko je bilo moguće primijeniti odgovarajuće testove, unutar tih granica ne postoji izrazita korelacija između veličine mozga i inteligencije. Za paleoantropologa je ovaj nedostatak korelacije posebno problematičan jer znači da on u pozivanju na kapacitet lubanje nema pouzdanu metodu procjene mentalnog kapaciteta izumrlih tipova hominida.’62

Kretanje i postkranijalni skelet

CT skenovi koštanog labirinta unutarnjeg uha, u nekoliko pregledanih uzoraka erektusa (OH 9, Sangiran 2 i 4), ukazali su na morfologiju modernog čovjeka, odražavajući ljudsko kretanje.63 Kao što je već spomenuto, evolucionisti priznaju da je postkranijalni kostur erectusa bio u biti čovječji.55 Prvi postkranijalni kostur erectusa od bilo kakvog značaja (KNM-ER 1808) otkriven je 1973., datiran na 1.7 milijuna godina, ali zbog bolesti kostiju, hipervitaminoze A, bio je beskoristan u smislu davanja jasne slike normalne morfologije erektusa.64 Kostur ženke KNM-ER 1808 procijenjen je na visinu od 173 cm,65 a u to je vrijeme postkranijalni kostur erektusa bio zastupljen više s KNM-ER 1808 nego svim prethodnim erectusima zajedno.66

Većina informacija o postkranijalnoj anatomiji erectusa dolazi iz kasnijeg otkrića, na jezeru Turkana, Kenija, 1984., gotovo potpunog kostura Nariokotome dječaka visokog 1.68 metara (KNM-WT 15000), datiranog u 1.6. Ma.67 Kostur je također poznat kao Turkana dječak, a klasificiran je kao Homo ergaster prema ‘spliterima’. Morfologija lubanje dječaka iz Nariokotomea bila je nalik na erektusa, ali Wolpoff opisuje postkranij ove osobe kao ‘uglavnom moderan’.68 Proporcije udova KNM-WT 15000, posebno humerofemoralne i brahijalni indeks, nalikuju modernim ljudima.69 Prema Lewin, informacije prikupljene iz kostura dječaka iz Nariokotomea pokazuju da je postkranijalni kostur erectusa ‘sličan onome kod modernih ljudi, ali robusniji i mišićaviji’, što ‘podrazumijeva rutinski težak fizički napor’.70 Kapacitet lubanje dječaka, čija je dob procijenjena na 11 godina, bila je oko 880 cm3 u trenutku njegove smrti, a procjena veličine mozga odrasle osobe je 909 cm3.71 Kao što je istaknuo Mehlert, ne postoji način da se sa sigurnošću utvrdi visina odrasle osobe,72 ali 185 cm je jedna procjena dana za KNM-WT 15000.65

Za evolucioniste je problem imati tako visoku jedinku erektusa s modernom postkranijalnim kosturom u tako ranoj fazi navodne evolucijske povijesti erektusa. Da je evolucija istinita, tada bi se očekivao postkranijalni kostur koji više odražava srednji stadij između australopiteka i modernih ljudi, a ne onaj koji je već na stadiju modernog čovjeka. Dakle, postoji veliki morfološki jaz između erektusa i australopitekusa; takson habilis, kao što je ranije objašnjeno, smatra se nevažećim. U nečemu što se čini gotovo očajničkim pokušajem dehumaniziranja dječaka iz Nariokotomea, neki evolucionisti naglašavaju da je vertebralni kanal kod ove jedinke bio manji nego kod modernih ljudi.73 Kao takav, tvrde oni, njegov živčani sustav nije bio dovoljno razvijen sve fine pokrete disanja potrebne za potpuno ljudski govor, i zaključiti da u vrijeme kada je dječak živio ‘Jezik, kako mi razumijemo taj pojam, vjerojatno još nije u potpunosti evoluirao.’74 Međutim, otkriće da je aksijalni kostur KNM-WT 15000 imao značajne abnormalnosti, što sugerira da je postojao neki oblik abnormalnog razvoja aksijalnog kostura Nariokotome dječaka, poništava svaki takav argument i može objasniti uskost vertebralnog kanala.75 Ovu presudu, međutim, još uvijek ne prihvaćaju neki evolucionisti.76

Karakteristike lubanje

4450-fig6
Lubanja Broken Hill iz Kabwe, Zambia kla­si­fi­ci­ra­na je od većine evolucionista kao Homo heidelbergensis. Fotografija je snimljena u San Diego Museum of Man.

Evolucionisti smatraju da lubanje klasificirane kao erectus pokazuju ključne karakteristike koje ih razlikuju od modernih ljudi. Ključne karakteristike uključuju: istaknute obrve; beznačajna brada; velika mandibula; naprijed stršeće čeljusti; ravno, uvučeno čelo; duga i nisko zasvođena lubanja; okcipitalni torus; relativno veliki zubi; relativno veliki kostur lica; i moždano kućište debelih stijenki.77 Velik problem za evolucioniste je to što se mnoge (ako ne i sve) od gore navedenih značajki, koje navodno razlikuju erektusa od modernih ljudi, također pojavljuju kod modernih ljudi. To je ilustrirano kod domorodaca Australajile istaknutim obrvama lubanje 3596 iz Eustona,78 i bližim afinitetom moderne ljudske lubanje iz Australije, WLH-50, s Ngandong erectusom, u usporedbi s modernim ljudskim kasno-pleistocenskim Afrikancima i Levantincima.79 Prema Shreeve-u,

‘Dok neki od ranih modernih ljudi iz Australije izgledaju poput današnjih ljudi, drugi nose sve oznake robusnije vrste ljudi, s debelim kostima lubanje, natečenim obrvama i golemim zubima, većim čak i od onih u Homo erectusa kod nekih primjeraka.’80

Primjeri drugih tipičnih obilježja erectusa kod modernih ljudi, kao što je ravno uvučeno čelo i neznatno razvijena brada, mogu se vidjeti na fotografiji živog starosjedioca Australca, objavljenoj u kasnom viktorijanskom dobu, kada je unutar antropologije vladao užasan rasizam.81 Australski domorodci jednako su ljudi i ‘moderni’ kao i svi drugi, pa se gore navedena obilježja tipa erectusa ne mogu smatrati ‘primitivnima’.

Stringer i Gamble, zagovornici teorije o afričkom podrijetlu suvremenog čovjeka, opisali su prisutnost obilježja tipa erectusa kod australskih Aboridžina kao možda “očigledne evolucijske preokrete”,82 što je izazvalo žestok odgovor skupine koja je izjavila ‘takve izjave i njihove implikacije su žalosne’.83 Kontroverze na stranu, izjava doista ilustrira kameleonsku prirodu teorije evolucije, koja se čini dovoljno plastičnom da se prilagodi gotovo svakom scenariju. Jasno je da nema valjane osnove za odbacivanje fosila erektusa kao potpuno ljudskog zbog značajki lubanje koje neki evolucionisti smatraju ‘primitivnim’ obilježjima. Kreacionisti nisu jedini koji se bune protiv uske definicije naše vrste. U vezi s teorijom o afričkom podrijetlu suvremenog čovjeka, evolucionisti multiregionalne škole mišljenja izrazili su sljedeću zabrinutost zbog previše restriktivnog definiranja vrste Homo sapiens:

‘Vjerujemo da su nesretni aspekt rasprave [sic] definicije Homo sapiensa koje koriste neki teoretičari “Eve”. Utvrđeno je da isključuju mnoge pleistocenske i novije australske Aboridžine iz naše vrste (Wolpoff, 1986; P. Brown, 1990). Daljnje ispitivanje ovih individua i zbirki nedavnih ostataka kostura Aboridžina navodi nas na procjenu da ove definicije modernog Homo sapiensa isključuju između 40 000 i 60 000 živućih Aboridžina Australaca. Osjećamo da u tome postoji velika opasnost. Dužnost je stručnjaka osigurati da u bilo koja definicija naše vrste uključe sve žive ljude. Ako definiramo čovjeka kao sve živuće ljude, mnogi od fosila za koje teoretičari “Eve” tvrde da ne ostavljaju potomke, uključujući neandertalce, spadaju u Homo sapiensa.’84
Foto David Green4450-nea
Lubanja Neandertalca Gibraltar 1 pronađena je u Forbes-ovom kamenolomu u Gibraltaru prije 1848. i datirana je na između 45.000 i 70.000 godina. Kaže se da je to prva otkrivena lubanja odraslog neandertalca, ali je kao takva prepoznata tek nakon otkrića izvornih ne­an­der­tal­skih fosila u špilji Feldhofer u Njemačkoj 1856. godine.

U svrhu analize, erectus je smatran zasebnom skupinom, ali je li doista toliko različit od ostalih fosilnih ljudi? Na primjer, pripisuju li se fosilni primjerci erectusima samo zbog morfologije njihove lubanje ili postoji trend kategoriziranja primjeraka s manjim kapacitetom lubanje u erectuse, a većih primjeraka u druge taksone, kao što su Homo heidelbergensis i neandertalce? Dok se rasprava kreće prema sljedećoj skupini fosilnih ljudi, sljedeći komentar evolucionista Harry-ja Shapir-a otkriva mnogo toga:

‘Ali kada netko ispituje klasičnu neandertalsku lubanju, kojih sada ima velik broj, ne može pobjeći od uvjerenja da je njezina temeljna anatomska formacija povećana i razvijena verzija lubanje Homo erectusa. Kao i kod Homo erectusa, ima izbočinu u obliku punđe na zatiljku, teški čeoni greben, relativno spljošteno tjeme koje sa stražnje strane ima profil poput gambrel krova. Najveća mu je širina nisko, neposredno iznad ušiju, a tipično je i nepostojanje izbočene brade.’85

Homo heidelbergensis (arhaičan Homo sapiens)

Homo heidelbergensis je kategorija izmišljena da popuni navodni taksonomski vakuum između neandertalaca i erektusa. Prethodno su ti fosili bili označeni kao arhaični Homo sapiens.86 Evolucionist Shreeve opisao je takson kao ‘košaru u koju se baca sve što nije niti erectus, niti moderni Homo sapiens’.87 Lubanje heidelbergensis su opisane kao ‘robusnije građene’ od onih modernih ljudi, te da ‘imaju neke, ali ne sve, značajke lubanje H. erectusa, ali im nedostaju značajke lubanje neandertalca’.88 Valjanost postojanja zasebnih klasifikacija za vrste erectus i heidelbergensis je upitna kada su, na primjer, lubanje serije erectus Ngandong43 također klasificirane kao arhaični Homo sapiens (tj. heidelbergensis),89 a neki evolucionisti čak zagovaraju uključivanje fosila Ngandong u Homo sapiensa.90 S lubanjom koja pokazuje takvu zamjenjivost u redovima roda Homo, evolucionisti se teško mogu požaliti na kreacioniste koji grupiraju gore navedene vrste. Raspon lubanjskog kapaciteta heidelbergensisa je između 1100 i 1390 cm3 (srednja vrijednost od oko 12063), s datumima starosti koji variraju između 200,000 i 700,000 godina.91 Primjerci pripisani heidelbergensisu uključuju Dali, Broken Hill, Bodo, Arago, Jinniushan , Ndutu, Petralona, Steinheim i Sima de los Huesos 4 i 5.92 Navedeni argumenti za dodjeljivanje ljudskog statusa erectusu jednako se odnose na heidelbergensis, osobito zato što ih evolucionisti smatraju ‘modernijima’ od erectusa.

Homo antecessor

Tendencija da se rod Homo podijeli na sve više i više vrsta otkriva se imenovanjem fragmentarnih ostataka Gran Doline iz Španjolske, koji su uključivali juvenilno djelomično lice (ATD6-69) koje je imalo ‘potpuno modernu topografiju lica’,93 novom vrstom, Homo antecessor. Zasigurno se moglo naći mjesta u heidelbergensis ‘košarici’ za Grand Doline ostatke. Uz evolucijsku starost ostataka (oko 0.78 milijuna godina), to je bilo starije od bilo kojeg člana heidelbergensisa iz Europe, iskušenje da se ovim ‘najstarijim poznatim Europljanima’ da novo ime bilo jednostavno preveliko u to vrijeme, osobito kao prethodnik tada ‘zauzima ključno mjesto na obiteljskom stablu čovjeka’.94

Homo neanderthalensis (Neandertalac)

Evolucionisti vjeruju da su neandertalci bili ograničeni na Europu, zapadnu Aziju i Bliski istok prije otprilike 30,000 do 150000 godina, a većina ih evolucionista smatra ‘bočnom granom ljudskog evolucijskog stabla, s izumiranjem kao njihovom sudbinom’.95 Relativno duga povijest otkrića i nastajanja znanja o Neandertalcima ispričana je mnogo puta, iako uglavnom s evolucijskog stajališta, i ovdje se na nju neće ponovno osvrtati.96 Neandertalci su imali prilično bogat inventar kulture i pokapali su svoje mrtve.97 Za svakoga tko nije zaslijepljen evolucijskom pristranošću, ovo bi samo po sebi trebalo biti dovoljan dokaz da su neandertalci bili u potpunosti ljudi. Klasični neandertalski primjerci uključuju Neandertal, La Chapelle-aux-Saints, La Ferrassie I, Spy I, Le Moustier, Saccopastore II, Shanidar 1 i 5, Tabun i La Quina, dok ‘progresivni’ primjerci uključuju Spy II, Saccopastore I, Monte Circeo , ostatke iz Krapine, Shanidar 2 i neke primjerke iz Skuhla i Qafzeha.98 Neandertalce koji su označeni kao ‘klasični’ neki evolucionisti smatraju ‘primitivnijim’.99

Prosječna veličina neandertalskog mozga od oko 1,485 cm3 (raspon: 1,245–1,740cm3)100 u najmanju je ruku na razini modernog čovjeka, ako ne i nešto veća. Osim velikog kapaciteta lubanje, Lubenow navodi sljedeću izrazitu neandertalsku morfologiju:

‘(2) oblik lubanje nizak, širok i izdužen; (3) stražnji dio lubanje prilično zašiljen; (4) velike, teške obrve; (5) nisko čelo; (6) velika, dugačka lica sa središtem lica koje strši prema naprijed; (7) slaba, zaobljena brada; i (8) postkranijalni kostur s vrlo debelim kostima.’101

Ostale karakteristike odraslih neandertalaca uključuju retromolarni prostor, širok nazalni otvor i veliko zubalo.102 Dok evolucionisti smatraju neandertalca zasebnom vrstom, stav kreacionista je da je ‘erektus samo manja verzija neandertalca, te da je najvažniji aspekt obojice oblik njihove lubanje’.103 Postoje također i ne-evolucijska objašnjenja za neka od obilježja neandertalaca, poput naprezanja uslijed bio-mehaničkih sila koja utječu na morfologiju lubanje.104 Uz to, u svojoj knjizi Buried Alive, Jack Cuozzo demonstrira uznemirujuće slučajeve pogrešnih rekonstrukcija neandertalskih uzoraka. U jednom primjeru on pokazuje kako je Le Moustier primjerak sastavljen tako bi čeljust izgledala više majmunoliko no što je zaista bila,105 a u drugom, Cuozzo predstavlja dokaze da je brada La Quina 5 odsječena kako bi izgledala majmunoliko.106

Kap što je ranije spomenuto, mnoge odlike koje navodno čine razliku između erektusa i neandertalca, te modernih ljudi, također se nalaze u nekih modernih ljudi. Iz tog razloga proponenti multi-regionalne evolucije čovjeka, za razliku od onih koji zagovaraju afrički model, vjeruju da Homo erectus, arhaični Homo sapiens (heidelbergensis) i Neandertalac ‘trebaju biti klasificirani kao jedna vrsta, Homo sapiens, koja je podijeljena u rase’, jer se nedovoljno razlikuju od Homo sapiensa.107 Razmislite o slijedećoj izjavi zagovaratelja multi-regionalne škole:

‘Neandertalac ima puno veće obrve od Europljana, te su uvijek kontinuirano razvijene preko čela. Značajan broj nedavnih i živućih domorodaca Australije posjeduju velike, kontinuirano razvijene obrve. Čini li ih ti primitivnijima od Europljana? Čini li to neandertalca modernim?’108

Ako vjerujete da određene karakteristike lubanje upućuju na ‘primitivniji’ status, tada navedeno pitanje predstavlja problem.

Prema Stringer-u i Gamble-u,
‘Neandertalci nisu bili ljudi-majmuni, niti karika koja nedostaje, - bili su ljudi kao i mi, no predstavljali su drugu vrstu čovjeka, vrstu s distinktivnom mješavinom primitivnih i naprednih karakteristika.’109

To se u najboljem slučaju čini zbunjujućom izjavom, jer kako netko može reći da je neandertalac bio čovjek kao i mi, a zatim nastaviti s ‘predstavljali su drugu vrstu čovjeka’? Ili su bili ljudi ili nisu. Kao što je rekao Lubenow, ‘Problem neandertalca je primarno problem evolucionista. Jednostavno rečeno, evolucionisti ne znaju odakle su neandertalci došli, niti kamo su otišli.’110 Za kreacioniste, neandertalac je u potpunosti čovjek. Nema osnove da se neke osobine lubanja smatraju primitivnijima od drugih jer smo svi jednako ljudi, bez obzira na različite osobine koje postoje unutar ljudske vrste, i stoga što nikada nije ni bilo ljudi-majmuna.

Homo floresiensis

Medijski naslovi s kraja October 2004, poput ‘Izgubljena rasa ljudi “hobita” otkrivena na Indonezijskom otoku’,111 mora da su zapanjili svakog ‘hominid’ entuzijasta na svijetu. Nevjerojatna medijska ‘buka’ oko još jedne navodne nove hominid vrste, Homo floresiensis, nije bila precijenjena, iako imenovanje ovih hobita novom vrstom izgleda preuranjeno, budući da, usprkos njihovom malenom rastu, ti bi ostatci mogli biti potomci Adama.112 Hobiti su morali imati značajne pomorske vještine kako bi stigli na Flores i sofisticirane kognitivne sposobnosti, na što upućuje tehnologija kamenih artefakata vezanih za H. floresiensis u Liang Bua’.113 Ako su ti alati pripadali floresiensisu, što je vrlo vjerojatno, tada su ti oni očito posjedovali ljudsku inteligenciju.

Pronalazak fosila ljudi veličine hobita, koji su izgleda posjedovali ljudsku inteligenciju, s jednim primjerkom (LB1) evolucijski datiranim na oko 18,000 godina, te visokom oko 1 metar i kranialnim volumenom od oko 380 cm3,114 dovodi u pitanje ideju arbitrarnog cerebralnog rubikona (barem na nivou veličine mozga 600–800cm3.115 kojeg se mora zadovoljiti kako bi se imalo ljudske mentalne sposobnosti. Osobe s mikrocefalnim mozgovima (400–600 cm3), (400–600 cm3),116 kao i ljudi patuljastog rasta (517 cm3),117 također imaju veličine mozgova ispod te proizvoljne granice. Prosječna veličina mozga čimpanzi je 383 cm3, orangutana, 404 cm3, i gorilla, 504 cm3.42 Dakle, veličina mozga floresiensisa iz Indonezije od 380 cm3 je veoma malena ako se radi o čovjeku. Međutim, kada razmatramo veličinu mozga, također treba razmotriti i veličinu tijela. To se čini računajući vrijednost poznatu kao encephalization quotient (EQ).118 Ako se pretpostavi vitko i usko tijelo floresiensis primjerka LB1, tada EQ svrstava LB1 u raspon erektusa.119

U smislu sličnosti, LB1 je opisuje kao: ‘U pogledu cjelokupnog oblika lubanje i zuba, stvorenje veoma nalikuje Homo erektusu.’120 Usprkos svog malenog rasta i kranijalnog volumena, LB1 je imao malo zajedničkog s australopithecima. Prema autorima rada o floresiensisu:

‘… nema velike zube iza očnjaka, dubok i izbočen skelet lica, te žvačne adaptacije svojstvene pripadnicima tog roda. Umjesto toga, facijalne i dentalne proporcije, postkranijalna anatomija u skladu s ljudskim bipedalizmom, te žvačni aparat veoma sličan relativnoj veličini i funkciji modernih ljudi podržavaju svrstavanje u rod Homo — kao i filogenetska povijest, koja uključuje endemičan patuljast rast H. erectusa.’121

Peter Brown, paleontolog i prvi autor rada o floresiensisu objavljenog u Nature-u, kada je riječ o malenoj lubanji hobita, je komentirao kako je ‘Unutarnja arhitektura mozga morala biti više nalik čovječjoj nego onoj čovjekolikih majmuna da bi omogućila izradu takvih alata.’122 Još vjerojatniji scenarij jest da je unutarnja arhitektura mozga floresiensisa bila ljudska, kao i arhitektura mozgova mnogih drugih fosila s malim lubanjama, posebice onih dodijeljenih erectusu.

Tim koji ga je otkrio predlaže da je floresiensis možda potomak erectusa s obližnje Jave, za kojeg se vjeruje da je tamo postojao prije 1.6 Ma.123 Oni komentiraju da su prvi hominidni imigranti na Flores ‘možda imali sličnu veličinu tijela kao H. erectus i rani Homo, s naknadnim patuljastim izgledom; ili je nepoznati hominin malog tijela i malog mozga možda stigao na Flores sa sundskog grebena’.119 Alternativno gledište je da je floresiensis ‘minijaturno ljudsko biće koje pokazuje dio istog raspona postbabilonskih ljudskih varijacija koje obuhvaća veći, takozvani Homo erectus’.124 Patolog Maciej Henneberg sa Sveučilišta u Adelaideu iznio je tvrdnje da je jedinka LB1 patila od patološkog stanja rasta zvanog sekundarna mikrocefalija, te da je ‘lubanja Flores hominida vrlo slična 4,000 godina staroj lubanji čovjeka koji je patio od sekundarne mikrocefalije pronađene na Kreti’.125 Također, indonezijski paleoantropolog Teuku Jacob je navodno rekao da su kosturni ostaci LB1 od ‘modernog čovjeka, Homo sapiensa, koji je živio prije oko 1,300 do 1,800. godina’ koji je bio pripadnik ‘australomelanesidske rase, koja je obitavala na gotovo svim indonezijskim otocima’,124 te da je narod Floresa patio ‘od mikrocefalije koja im je smanjila mozak na veličinu čimpanzinog’.126 Međutim, što je više ostataka tih sićušnih jedinki pronađeno, to je jači argument protiv toga da je LB1 bolesna individua, a postoje i izvješća o još jednoj donjoj čeljusti koja je po obliku i veličini identična onoj LB1.56

Kontroverza oko hobita mogla bi rezultirati svađom dva suparnička tabora oko tog pitanja, pomalo poput tekuće svađe između Iz Afrike i multi-regionalnih škola mišljenja oko podrijetla modernih ljudi. Ako je tako, ne očekujte skoro rješenje. Međutim, čak i ako se uzorci pokažu patološkim, korištenje sofisticiranih alata, čak i od strane ‘abnormalnih’ ljudi, ukazuje na to da su bili prilično inteligentni i ilustrira da veličina mozga, sama po sebi, nije toliko važna koliko neuronska organizacija.

Zaključak

Homo habilis sastoji se od fosilnih primjeraka koji se mogu klasificirati ili kao izumrli čovjekoliki majmuni australopiteci ili kao ljudi, pri čemu neki od potonjih pokazuju karakteristike Homo erectusa. Bez tereta uklapanja fosila u evolucijsku shemu, nema razloga da ne prihvatimo fosile poput onih koji su kategorizirani kao erektusi i neandertalci kao pripadnike jedne ljudske vrste. Razlike u anatomiji kostura mogu jednostavno odražavati veću genetsku raznolikost unutar ljudske vrste u prošlosti, te u nekim slučajevima život u posebno teškim uvjetima okoliša ili čak prehrambene navike mogli su utjecati na razvoj kostura. Stres osebujnih biomehaničkih sila, kao i patologija,127 također je mogao utjecati na lubanju i postkranijalnu morfologiju u nekim slučajevima. Biblija također ukazuje na to da su ljudi u prošlosti živjeli dulje, a dugovječnost se smanjila nakon potopa. Budući da bi većina fosila pripadala ranim ljudima nakon potopa, moguće je da je njihov prirodni životni vijek bio duži od životnog vijeka današnjih ljudi. Stoga je nejasno kakav bi učinak dugovječnost, a možda i drugačija stopa sazrijevanja kostura, imala na karakteristike kostura.

Reference i bilješke

  1. Shermer, M., The shamans of scientism, Scientific American 286(6):25, 2002. Natrag na tekst.
  2. Wolpoff, M.H., Paleoanthropology, Second Edition, McGraw-Hill, Boston, p. iv, 1999. Natrag na tekst.
  3. Gribbin, J. and Cherfas, J., The First Chimpanzee: In Search of Human Origins, Penguin Books, London, p. 59, 2001. Natrag na tekst.
  4. Gribbin and Cherfas, ref. 3, p. 148. Natrag na tekst.
  5. Lewin, R., Bones of Contention: Controversies in the Search for Human Origins, Penguin Books, London, p. 68, 1987. Natrag na tekst.
  6. Wood, B. and Richmond, B.G., Human evolution: taxonomy and paleobiology, J. Anatomy 196:39, 2000. Natrag na tekst.
  7. Wood, B. and Collard, M., The human genus, Science 284:66, 1999. Natrag na tekst.
  8. Wood, B. and Collard, M., The changing face of genus Homo, Evolutionary Anthropology 8:204, 1999. Natrag na tekst.
  9. Miller, J.M.A., Craniofacial variation in Homo habilis: an analysis of the evidence for multiple species, American J. Physical Anthropology 112:103–128, 2000. Natrag na tekst.
  10. Wolpoff, ref. 2, p. 358. Natrag na tekst.
  11. Tattersall, I. and Schwartz, J.H., Extinct Humans, Westview Press, New York, p. 111, 2001. Natrag na tekst.
  12. Wood, B., Origin and evolution of the genus Homo, Nature 355:783, 1992. Natrag na tekst.
  13. Wolpoff, ref. 2, pp. 369–370. Natrag na tekst.
  14. Wolpoff, ref. 2, p. 373. Natrag na tekst.
  15. Holloway, R.L., Problems of brain endocast interpretation and African hominid evolution; in: Jolly, C.J. (Ed.), Early Hominids of Africa, Duckworth, London, p. 387, 1978. Natrag na tekst.
  16. Mehlert, A.W., The rise and fall of skull KNM-ER 1470, Journal of Creation 13(2):100, 1999; creation.com/knmer1470. Natrag na tekst.
  17. Lubenow, M.L., Bones of Contention: A Creationist Assessment of Human Fossils, Revised and Updated, Baker Books, Grand Rapids, MI, p. 328, 2004. Natrag na tekst.
  18. Bowden, M., Apemen: Fact or Fallacy? Second Enlarged Edition, Sovereign Publications, Bromley, Kent , p. 200, 1981. Natrag na tekst.
  19. Wolpoff, ref. 2, p. 387. Natrag na tekst.
  20. Holloway, R.L., Cranial capacity, neural reorganization, and hominid evolution: a search for more suitable parameters, American Anthropologist 68:113, 1966. Natrag na tekst.
  21. Berger, L.R. and Hilton-Barber, B., In the Footsteps of Eve: The Mystery of Human Origins, Adventure Press, National Geographic, Washington, D.C., pp. 239–240, 2000. Natrag na tekst.
  22. Kuman, K. and Clarke, R.J., Stratigraphy, artefact industries and hominid associations for Sterkfontein, Member 5, J. Human Evolution 38:841, 2000. Natrag na tekst.
  23. Spoor, F., Wood, B. and Zonneveld, F., Implications of early hominid labyrinthine morphology for evolution of human bipedal locomotion, Nature 369:648, 1994. Natrag na tekst.
  24. Tattersall and Schwartz, ref. 11, p. 113. Natrag na tekst.
  25. Tattersall and Schwartz, ref. 11, p. 112; Wolpoff, ref. 2, pp. 383–384. Natrag na tekst.
  26. Johanson, D. and Edgar, B., From Lucy to Language, Simon & Schuster Editions, New York , p.184, 1996. Natrag na tekst.
  27. Wolpoff, ref. 2, p. 384. Natrag na tekst.
  28. Leakey, R.E.F., Evidence for an advanced Plio-Pleistocene hominid from East Rudolf, Kenya, Nature 242:447–450, 1973. Natrag na tekst.
  29. Kennedy, G.E., A morphometric and taxonomic assessment of a hominine femur from the lower member, Koobi Fora, Lake Turkana, American J. Physical Anthropology 61:433, 1983. Natrag na tekst.
  30. Trinkaus, E., Does KNM-ER 1481A establish Homo erectus at 2.0 myr BP? American J. Physical Anthropology 64:137–139, 1984. Natrag na tekst.
  31. Johanson, D.C. et al, New partial skeleton of Homo habilis from Olduvai Gorge, Tanzania, Nature 327:208, 1987. Natrag na tekst.
  32. Richmond, B.G., Aiello, L.C. and Wood, B.A., Early hominin limb proportions, J. Human Evolution 43:530–531, 2002. Natrag na tekst.
  33. Haeusler, M. and McHenry, H.M., Body proportions of Homo habilis reviewed, J. Human Evolution 46:433–437, 2004. Natrag na tekst.
  34. Haeusler and McHenry, ref. 33, p. 461. Natrag na tekst.
  35. Haeusler and McHenry, ref. 33, p. 460. Natrag na tekst.
  36. Lewin, R., Human Evolution: An Illustrated Introduction, Fifth Edition, Blackwell Publishing, Malden, MA, p. 141, 2005. Natrag na tekst.
  37. Anton, S.C., Natural history of Homo erectus, Yearbook of Physical Anthropology 46:128–132 (Supplement S37 to the American J. Physical Anthropology, Vol. 122), 2003. Natrag na tekst.
  38. Swisher, C.C. III, Rink, W.J., Anton, S.C., Schwarcz, H.P., Curtis, G.H., Suprijo, A. and Widiasmoro, et al., Latest Homo erectus of Java: potential contemporaneity with Homo sapiens in Southeast Asia, Science 274:1870–1874, 1996. Natrag na tekst.
  39. Wolpoff, ref. 2, pp. 396–397. Natrag na tekst.
  40. Anton, ref. 37, p. 154. Natrag na tekst.
  41. Rightmire, G.P., Brain size and encephalization in Early to Mid-Pleistocene Homo, American J. Physical Anthropology 124:113, 2004. Natrag na tekst.
  42. Tobias, P.V., Evolution of the human brain; in: Gordon, E. (Ed.), Integrative Neuroscience, Harwood Academic Publishers, Amsterdam, p. 39, 2000. Natrag na tekst.
  43. Rightmire, ref. 41, p. 110. Natrag na tekst.
  44. Molnar, S., Races, Types, and Ethnic Groups, Prentice-HallInc., NJ, p. 57, 1975. Natrag na tekst.
  45. Foley, J., Creationist arguments: brain sizes, www.talkorigins.org/faqs/homs/a_brains.html, 17 November 2004. Natrag na tekst.
  46. Jue, D.S., Cranial capacity and endocranial casts, Journal of Creation 4:56, 1990; creation.com/cranial-capacity-and-endocranial-casts. Natrag na tekst.
  47. Gabunia, L. et al., Earliest Pleistocene hominid cranial remains from Dmanisi, Republic of Georgia: taxonomy, geological setting and age, Science 288:1019, 2000. Natrag na tekst.
  48. Vekua, A. et al., A new skull of early Homo from Dmanisi, Georgia, Science 297:88, 2002. Natrag na tekst.
  49. Vekua, ref. 48, p. 86. Natrag na tekst.
  50. Wong, K., Stranger in a new land, Scientific American 289(5):56, 2003. Natrag na tekst.
  51. Wong, ref. 50, p. 59. Natrag na tekst.
  52. Gabuna, L., Anton, S.C., Lordkipanidze, D., Vekua, A., Justus, A. and Swisher III, C.C., Dmanisi and dispersal, Evolutionary Anthropology 10:164, 2001. Natrag na tekst.
  53. Klein, R.K. and Edgar, B., The Dawn of Human Culture, John Wiley & Sons Inc., New York, pp. 227–229, 2002. Natrag na tekst.
  54. Holloway, ref. 20, p. 103. Natrag na tekst.
  55. Relethford, J.H., Reflections of Our Past: How Human History is Revealed in our Genes, Westview Press, Boulder, CO, p. 46, 2003. Natrag na tekst.
  56. Wong, K., The littlest human, Scientific American 292(2):48, 2005. Natrag na tekst.
  57. Sarfati, J., Refuting Evolution 2, Master Books, Green Forest, AR, pp. 56, 101–108, 2002. Natrag na tekst.
  58. Holloway, ref. 20, p. 115. Natrag na tekst.
  59. Blackmore, S., The Meme Machine, Oxford University Press, Oxford, p. 81, 1999; For a critical review of this book, see: Line, P., Unleashing the meme: is this the end of our existence? Creation Matters 7(2), 2002. Natrag na tekst.
  60. Wong, ref. 56, p. 42. Natrag na tekst.
  61. Holloway, ref. 20, p. 108. Natrag na tekst.
  62. Clark, W.E. LeGros, Bone of contention; in: Korn, N. and Thompson,F.W. (Eds.), Readings in Physical Anthropology, Holt, Reinehart and Winston Inc., New York; as quoted in: Jue, ref. 46, p. 57. Natrag na tekst.
  63. Spoor et al., ref. 23, pp. 645–648. Natrag na tekst.
  64. Walker, A. and Shipman, P., The Wisdom of Bones: In Search of Human Origins, Phoenix, London, pp. 128–134, 1996. Natrag na tekst.
  65. Wolpoff, ref. 2, p. 408. Natrag na tekst.
  66. Walker and Shipman, ref. 64, p. 157. Natrag na tekst.
  67. Brown, F., Harris, J., Leakey, R. and Walker, A., Early Homo erectus skeleton from west Lake Turkana, Kenya, Nature 316:788,1985. Natrag na tekst.
  68. Wolpoff, ref. 2, pp. 402–403. Natrag na tekst.
  69. Richmond et al., ref. 32, pp. 534–542. Natrag na tekst.
  70. Lewin, ref. 36, p. 163. Natrag na tekst.
  71. Walker and Shipman, ref. 64, p. 184. Natrag na tekst.
  72. Mehlert, A.W., Homo erectus ‘to’ modern man: evolution or human variability? Journal of Creation 8(1):105–116, p. 107, 1994; creation.com/homo-erectus-to-modern-man-evolution-or-human-variability. Natrag na tekst.
  73. MacLarnon, A. and Hewitt, G., Increased breathing control: another factor in the evolution of human language, Evolutionary Anthropology 13:186–187, 2004. Natrag na tekst.
  74. Stringer, C. and McKie, R., African Exodus: The Origins of Modern Humanity, Jonathan Cape, London, p. 30, 1996. Natrag na tekst.
  75. Latimer, B. and Ohman, J.C., Axial dysplasia in Homo erectus, J. Human Evolution 40:A12, 2001. Natrag na tekst.
  76. MacLarnon and Hewitt, ref. 73, pp. 194–195. Natrag na tekst.
  77. Lubenow, ref. 17, p. 122; Lewin, ref. 36, p. 163; Klein, R.G., The Human Career, Second Edition, The University of Chicago Press, Chicago, pp. 283–289, 1999. Natrag na tekst.
  78. Hawks, J., Oh, S., Hunley, K., Dobson, S., Cabana, G., Dayalu, P. and Wolpoff, M.H., An Australian test of the recent African origin theory using the WLH-50 calvarium, J. Human Evolution 39:17, 2000. Natrag na tekst.
  79. Hawks et al., ref. 78, pp. 1–22; Wolpoff, M.H.,Hawks, J., Frayer, D.W. and Hunley, K., Modern human ancestry at the peripheries: a test of the replacement theory, Science 291:293–297, 2001. Natrag na tekst.
  80. Shreeve, J., The Neandertal Enigma, William Morrow and Company Inc., New York, p. 100, 1995. Natrag na tekst.
  81. Hutchinson, H.N., Gregory, J.W. and Lydekker, R., The Living Races of Mankind, Hazell, Watson and Viney Ltd., London, pp. 60, Undated, but late Victorian. Natrag na tekst.
  82. Stringer, C.B. and Andrews, P., Genetic and fossil evidence for the origin of modern humans, Science 239:1267, 1988. Natrag na tekst.
  83. Wolpoff, M.H., Spuhler, J.N., Smith, F.H., Radowcic, J., Pope, G., Frayer, D.W., Eckhardt, R. and Clarke, G., Modern human origins, Science 241:772, 1988; see also: Shreeve, ref. 80, p. 109. Natrag na tekst.
  84. Thorne, A. and Wolpoff, M., Conflict over modern human origins, Search 22(5):177, 1991. Natrag na tekst.
  85. Shapiro, H.L., Peking Man, George Allen & Unwin Ltd, London, p. 125, 1974. Natrag na tekst.
  86. Wood and Collard, ref. 8, p. 197; Lubenow, ref. 17, p. 199. Natrag na tekst.
  87. Shreeve, ref. 80, p. 82. Natrag na tekst.
  88. Wood and Collard, ref. 8, p. 197. Natrag na tekst.
  89. Brauer, G. and Mbua, E., Homo erectus features used in cladistics and their variability in Asian and African hominids, J. Human Evolution 22:82, 1992. Natrag na tekst.
  90. Hawks et al., ref. 78, p. 21. Natrag na tekst.
  91. Rightmire, ref. 41, pp. 112–115. Natrag na tekst.
  92. Rightmire, ref. 41, p. 112. Natrag na tekst.
  93. Bermudez de Castro, J.M., Arsuaga, J.L., Carbonell, E., Rosas, A., Martinez, I. and Mosquera, M., A hominid from the lower Pleistocene of Atapuerca, Spain: possible ancestor to Neandertals and modern humans, Science 276:1392, 1997. Natrag na tekst.
  94. Gibbons, A., A new face for human ancestors, Science 276:1331, 1997. Natrag na tekst.
  95. Lewin, ref. 36, pp. 179, 185. Natrag na tekst.
  96. See, for example: Tattersall, I., The Last Neanderthal: The Rise, Success, and Mysterious Extinction of Our Closest Human Relatives, Macmillan, New York , pp. 74–119, 1995. Natrag na tekst.
  97. Lubenow, ref. 17, pp. 236–257. Natrag na tekst.
  98. Beasley, G.J., A possible creationist interpretation of archaic fossil human remains, Journal of Creation 6(2):138-167; p. 144, 1992. Natrag na tekst.
  99. Beasley, ref. 98, p. 147. Natrag na tekst.
  100. Holloway, R.L., The poor brain of Homo sapiens neanderthalensis: see what you please … in: Delson, E. (Ed.), Ancestors: The Hard Evidence, Alan R. Liss, New York, pp. 320–321, 1985. Natrag na tekst.
  101. Lubenow, ref. 17, p. 77. Natrag na tekst.
  102. Lewin, ref. 36, p. 179. Natrag na tekst.
  103. Lubenow, ref. 17, p. 258. Natrag na tekst.
  104. Lubenow, ref. 17, pp. 82–85. Natrag na tekst.
  105. Cuozzo, J., Buried Alive: The Startling Truth about Neanderthal Man, Master Books, Green Forest , AR , pp. 166–167, 1998. Natrag na tekst.
  106. Cuozzo, ref. 105, pp. 41–42. Natrag na tekst.
  107. Shipman, P., On the origin of races, New Scientist 137:34, 1993. Natrag na tekst.
  108. Wolpoff, M. and Caspari, R., Race and Human Evolution, Simon & Schuster, New York, pp. 331–332, 1997. Natrag na tekst.
  109. Stringer, C. and Gamble, C., In Search of the Neanderthals: Solving the Puzzle of Human Origins, Thames and Hudson, London, p. 219, 1993. Natrag na tekst.
  110. Lubenow, ref. 17, p. 80. Natrag na tekst.
  111. Cauchi, S., Lost race of human ‘hobbits’ unearthed on Indonesian island, The Age, p. 1, 28 October 2004. Natrag na tekst.
  112. Wieland, C., Soggy dwarf bones, 28 October 2004. Natrag na tekst.
  113. Morwood, M.J. et al., Archaeology and age of a new hominin from Flores in eastern Indonesia, Nature 431:1091, 2004. Natrag na tekst.
  114. Brown, P., Sutikna, T., Morwood, M.J., Soejono, R.P., Jatmiko, E., Saptomo, W. and Due, R.A., A new small-bodied hominin from the late Pleistocene of Flores, Indonesia, Nature 431:1055–1061, 2004. Natrag na tekst.
  115. Leakey, L.S.B., Tobias, P.V. and Napier, J.R., A new species of the genus Homo from Olduvai Gorge, Nature 202:7, 1964. Natrag na tekst.
  116. Holloway, ref. 20, p. 107. Natrag na tekst.
  117. Passingham, R.E. and Ettlinger, G., A comparison of cortical functions in man and the other primates, International Review of Neurobiology 16:257, 1974. Natrag na tekst.
  118. Aiello, L. and Dean, C., An Introduction to Human Evolutionary Anatomy, Academic Press, London, pp. 189–191, 1990. Natrag na tekst.
  119. Brown et al., ref. 114, p. 1060. Natrag na tekst.
  120. Knight, W. and Nowak, R., Meet our new human relatives, New Scientist 184(2471):8, 2004. Natrag na tekst.
  121. Brown et al., ref. 114, pp. 1060–1061. Natrag na tekst.
  122. Knight and Nowak, ref. 120, p. 9. Natrag na tekst.
  123. Dalton, R., Little lady of Flores forces rethink of human evolution, Nature 431:1029, 2004. Natrag na tekst.
  124. Wieland, C., Hobbling the Hobbit, 8 November 2004; creation.com/hobbling-the-hobbit. Natrag na tekst.
  125. Balter, M., Skeptics question whether Flores hominid is a new species, Science 306:1116, 2004. Natrag na tekst.
  126. Aglionby, J. and McKie, R., Hobbit folk ‘were just sick humans’, theguardian.com/world/2004/nov/07/science.indonesia, 9 November 2004. Natrag na tekst.
  127. Beasley, ref. 98, pp. 142–143. Natrag na tekst.

Srodni članci

Dodatno štivo

Helpful Resources