Darvinistički korijeni nacističkoga pravnog sustava

napisao Augusto Zimmermann
preveo Zlatko Madzar

Poster Hitlerove mladeži; Izvor: <wikipedia>

Darvinizam je podupirao najosnovnije značajke nacističke teorije i prakse. Dok sâm darvinizam nije jedino objašnjenje za nacionalni socijalizam, ipak je jedno od ključnih. Nacisti su čvrsto vjerovali kako djeluju u ime evolucijske ‘znanosti’, razuma i napretka. Sebe su vidjeli kao napredne ljude, koji su u svome nestrpljenju samo poželjeli ubrzati mlitavi tempo evolucije pomažući njenome načelu - vodilji, ‘opstanku najsposobnijih’.

Ovaj je članak usmjeren na evolucijske korijene nacističkoga pravnog sustava. Objašnjava zašto nacistički legalni sustav ne može biti izoliran od darvinističkih gledišta pravne elite nacističke Njemačke. Za vrijeme razdoblja o kojemu se radi, većina njemačkih sudaca i pravnika bili su pravni pozitivisti koji podržavaju pravni sustav što je odbacio ikakvu pomisao na više zakone koji nadgledaju državu. Umjesto njih, evolucijsko razmišljanje, kakvo je bilo razvijano od doba Darwina, učinilo je nacističku državu sredstvom pomoću kojeg će ‘evolucija’ napredovati; poboljšavajući njezin mehanizam ‘opstanka najsposobnijih’ kako bi se ojačao njegov pogon.

Nacizam i darvinizam

Budući je Charles Darwin (1809.–1882.) vjerovao kako su se ljudi razvili od životinja kroz slijepi proces prirodne selekcije, tri poglavlja njegova The Descent of Man [Silazak čovjeka] posvećena su teoriji kako mentalne i moralne sposobnosti ljudskih bića potječu iz istoga izvora kao i one od životinja. Duboko pogrješni i rasistički kakvi jesu, ovi su argumenti imali duboki utjecaj na discipline društvenih znanosti kao što su psihologija, antropologija i pravo. Prema profesoru prava Phillipu E. Johnsonu:

‘Zato što je Darwin bio odlučan u uspostavi ljudskoga kontinuiteta sa životinjama, često je pisao o “divljacima i nižim rasama” kao posrednicima između životinja i civiliziranih ljudi. Zahvaljujući Darwinovu prihvaćanju zamisli hijerarhije među ljudskih društvima… raširenost i izdržljivost rasistički oblik društvenoga darvinizma duguje više Charlesu Darwinu nego Herbertu Spenceru.’¹

Neo-ateisti ponekad pokušavaju sugerirati kako je nacistički vođa Adolf Hitler (1889.–1945.) bio religiozna osoba. Iako je Hitler odrastao u nominalnome Rimokatoličanstvu, u ranoj je dobi odbacio katolička učenja, smatrajući kršćanstvo religijom pogodnom samo za robove.² Prema riječima preminuloga britanskog biologa Sir Arthura Keitha (1866.–1955.), u jednome trenutku vodećeg evoluciniste Velike Britanije, njemački je Führer bio strastveni ‘evolucionist … koji je svjesno tražio praktična djelovanja njemačkoga slaganja s teorijom o evoluciji.’³

Darvinizam nije podupirao najprepoznatljivije i najosnovnije značajke nacionalnoga socijalizma. Zaista, nacizam ne bi postojao bez darvinizma. Dok sâm darvinizam nije jedino objašnjenje za nacionalni socijalizam, ipak je jedno od ključnih. Nacisti su vjerovali kako su oni nositelji napretka koji potpomažu ‘evoluciju’ usmjeravanjem pogleda slijepih sila prirode na arijevsku savršenost, bolju u vođenju njezinoga načela – vodilje ‘opstanka najsposobnijih’ kako bi uvidjela svoj smjer kretanja. Postoji značajna korelacija između darvinističkoga svjetonazora nacista i politika koje su usvojili. To je svjetonazor u kojem rasa ima središnju ulogu, i borba za opstanak je sine qua non [latinski: uvjet bez kojega se ne može – op.prev.] u životu.⁴

Iako je istina kako se Hitler ponekad poziva na ‘Boga’ ili ‘Providnost’ u političkim spisima i govorima, nije mislio na kršćansko Božanstvo. Točnije, izjednačavao je ‘prirodni zakon’ s ‘opstankom najsposobnijih’, i Boga s ‘nepoznatim, prirodom, ili koje je god ime već odabrao’.⁵ Za Hitlera, dvije temeljne životne dinamike bile su glad (koja promovira samo-održanje) i ljubav (koja održava vrstu).⁶ Zagovarao je kako su prirodni uvjeti za zadovoljavanje dva instinkta ograničeni, u toj mjeri da se organizmi moraju boriti za prostor i resurse. Iz te je praiskonske borbe Hitler vidio ‘evoluciju’ kako zauzima mjesto kroz mehanizam ‘opstanka najsposobnijih’.⁷

Hitler je iz obilnoga fonda društvenoga darvinizma izvlačio misli o izgradnji svoje rasističke filozofije.⁸ U jednoj od njegovih tirada, o ‘vrlinama’ vegetarijanizma, ustvrdio je kako su majmuni, naši preci iz pretpovijesnih vremena, strogi vegetarijanci’.⁹ U listopadu 1941. godine, rekao je: ‘Ljudska su bića postojala, u kategoriji babuna, najmanje tristo tisuća godina. Manja je udaljenost između čovjekolikoga majmuna i običnoga modernog čovjeka nego što je između običnoga modernog čovjeka i čovjeka kao što je Schopenhauer.’⁹ A što se tiče obrazovanja Afrikanaca kako bi postali pravnici i nastavnici, odbacio je tu mogućnost kao nepraktičnu, govoreći kako je ‘kriminalna ludost … uporno trenirati rođenoga polu-majmuna sve dok ljudi ne pomisle kako su iz njega napravili pravnika… Jer ta je obuka ista kao i obuka pudlice.’¹⁰

Nacizam i religija

Hitler je vjerovao kako je bedeme religijskoga vjerovanja pregazila brza groznica znanosti. Vidio je evolucijsku ‘znanost’ kao vitalni element u zadaći diskreditiranja kršćanstva.¹¹ I tako, prema povjesničaru Richardu Evansu, ‘nacisti su gledali na crkve kao na najjače i najotpornije spremnike ideološke opozicije.’¹² U razgovoru što se odvijao samo jednu godinu nakon nacističkoga stupanja na vlast, 1933. godine, Hitler je izjavio (ujedno primjećujući kako bi liberalni crkvenjaci mogli biti ‘korisni idioti’):

‘Sve su religije slične, bez obzira kako one sebe nazivale. One nemaju budućnosti—svakako ne što se tiče Nijemaca. Fašizam, ako mu se sviđa, može se složiti s Crkvom. I ja ću. Zašto ne? To me neće spriječiti u razbijanju korijena i grana kršćanstva, i njegova potpunoga uništenja u Njemačkoj… Ali za naše je ljude odlučujuće hoće li priznati vjeru židovskoga Krista sa svojom ženstvenom i jadnom etikom, ili jako, herojsko vjerovanje u Boga u Prirodi, Boga u sâmima našim ljudima, u našoj sudbini, u našoj vlastitoj krvi… A cjepidlačenje ostavite drugima. Je li Stari zavjet ili Novi, ili su samo Isusove riječi… sve je to ista stara židovska podvala. To nas neće osloboditi. Njemačka je crkva, njemačko kršćanstvo, distorzija. Čovjek je ili Nijemac ili kršćanin. Ne možeš biti oboje. Epileptičnoga Pavla možeš izbaciti—ostali su to već učinili prije nas. Krista možeš pretvoriti u plemenito ljudsko biće, i nijekati njegovu ulogu spasitelja. Ljudi tako rade već stoljećima. Vjerujem da takvi kršćani postoje i danas i u Engleskoj i u Americi… Trebamo slobodne ljude koji osjećaju i znaju kako je Bog u njima sâmima.’¹³

Hitler je bio mišljenja kako je ‘najteži udarac što je čovječanstvo ikada pretrpjelo bio dolazak kršćanstva’.¹⁴ Zapovijedio je Nijemcima neka prestanu slaviti Božić, i tjerao djecu iz Hitlerove mladeži da mu recitiraju dnevnu molitvu za sve njegove ‘blagoslove’ (slika 1). Nimalo ne iznenađuje, krivio je Židove za izum kršćanstva,¹⁵ i stoga tražio lijek kojim će Nijemci biti ‘imunizirani protiv te bolesti’.¹⁶ Prema riječima američkoga suca Roberta Jacksona (1892.–1954.), glavnog tužitelja na glavnome Nürnberškome suđenju, nacisti su izvršavali ‘sustavnu i bezobzirnu represiju svih kršćanskih sekti i crkava’.¹⁷ Hitler je zaista i kreirao konačno rješenje za ‘problem’ kršćanstva, ponovno prizivajući liberalne teologe kao korisne idiote:

‘Što bi trebalo učiniti, kažete? Reći ću vam: Moramo spriječiti crkve u svemu osim u onome što čine sada, što je, gubljenje tla pod nogama dan za danom. Zar vi stvarno vjerujete da će mase ikada više biti kršćani? Glupost! Nikada više. Ta je priča završena. Nitko to neće ponovno slušati. Ali mi možemo ubrzati stvari. Župnici će biti natjerani kopati svoje vlastite grobove. Nama će izdati svojega Boga. Izdat će sve za dobrobit svojih jadnih malih radnih mjesta i dohodaka.

Što možemo mi učiniti? Upravo ono što je Katolička crkva kada je silila svoja vjerovanja poganima: očuvati ono što može biti očuvano, i izmijeniti mu značenje. Odabrati ćemo put natrag: Uskrs više nije uskrsnuće, već vječna obnova naših ljudi. Božić je rođenje našega spasitelja: duha heroizma i slobode naših ljudi. Mislite li da će ti liberalni svećenici, koji više nemaju svojih vjerovanja, osim u službi, odbiti propovijedati našega Boga u njihovim crkvama? Mogu vam jamčiti, baš kao što su Haeckela i Darwina, Goethea i Stefana Georgea učinili prorocima njihova “kršćanstva”, tako će zamijeniti križ s našom svastikom [slika 2]. Umjesto štovanja krvi njihova nekadašnjeg spasitelja, štovat će čistu krv našega naroda. Primit će plodove njemačkoga tla kao božanske darove, i jesti ih kao simbol vječnoga zajedništva s narodom, kao što su do sada jeli tijelo svojega Boga. I kada postignemo tu točku… crkve će opet biti prepune. Ukoliko zaželimo, tada će tako i biti—kada će naša religija biti ta koja će se ondje propovijedati. Ne moramo požurivati taj tijek.’¹⁸

Budući su najradikalniji i najutjecajniji pripadnici nacističkoga pokreta izričito zamjerali kršćanstvu u sâmoj njegovoj srži, željeli su ga zamijeniti njemačkom nacionalnom religijom čija je namjena bila zamijeniti kršćansku religiju i njezina shvaćanja grijeha, pokajanja i milosti.¹⁹ Njemački bi narod obožavao čovjeka-boga umjesto Boga Biblije; i povinuo se poganizmu štovanja prirode kao zamjene za ‘židovsko vezivanje zakonom’.²⁰ Prema profesoru Ernstu Bergmannu, nacističkome intelektualcu,²¹ Nijemci bi trebali pratiti ideale ‘časti’, a ne usporedbe; ‘vječne borbe’, ne mira.²² Prema njegovu mišljenju, najvažnija je stvar bila odustati od ‘praznovjerja’ kako su ljudi grješni, i umjesto toga razviti novu vjeru ‘u kojoj smo mi sami sebi Krist’. Pod utjecajem ‘sila evolucije’, novi ‘Krist’ bio bi ‘ponovno rođen u utrobi majke-Zemlje; ali ne kako bi bio iskupitelj svijeta, ‘jer svijet nema potrebu za iskupljenjem’.²³ Bergmann je rekao: ‘Uništite legendu da je Bog postao čovjekom i sâm će se čovjek uzdignuti kao Bog, kao Krist; postat će svjestan sebe kao takvoga, i njegova će bît preuzeti božanski oblik.’²⁴

Poganizirano kršćanstvo

© 1996-2007 Gedenkstätte Deutscher Widerstand

Žalosna je istina kako se mnogo Nijemaca koji su tvrdili da su kršćani potrudilo pronaći nagodbu s nacizmom (slika 2). Nije potrebno istaknuti, ti ‘njemački kršćani’ bili su odlučni pridružiti suprotno značenje autentičnome kršćanstvu. Kao takvi, odbacili su sve židovske vidove kršćanstva, posebice Stari zavjet, i tumačili ‘Boga’ kao neku vrstu super-Hitlera u vrlo proširenome smislu. I na kraju, uzdignuli su vođe nacizma do položaja konačnih tumača božanske volje. Naravno, ova vrsta ‘kršćanstva’ nije imala nikakve veze s biblijskim učenjima, već je bila ishodom liberalne protestantske teologije. Prema počasnome profesoru povijesti na University of British Columbia, J.S. Conwayu:

‘Vođe [Njemačkoga kršćanskoga] pokreta, pastori Julius Leutheuser, Joachim Hossenfelder i Siegfried Leffler, nastojali su uvjeriti svoje kolege iz klera kako bi jedino u potpunosti novo tumačenje kršćanstva… moglo zadovoljiti potrebe novoga doba. Tražili su oslobađanje crkve od njezina ‘pred-znanstvenoga’ mentaliteta i njezinih zastarjelih liturgija, i zamijeniti novim otkrivenjem pronađenim u Adolfu Hitleru. Bilo je ključno ne kako bi kršćansko pravoslavlje već kršćanski aktivizam trebao pratiti primjer ‘herojskoga’ Isusa… U novome stvaranju nacističke stranke, oni su vidjeli vozilo za svoj program što je nudilo prijateljstvo za koje su vjerovali da je posebnost za istinsko kršćanstvo. Ako bi Hitler mogao provoditi to što oni nazivaju kršćanskim djelima, tada bi pravoslavlje moglo biti napušteno.’²⁵

Što se tiče brojnih napada nacističkih vođa protiv kršćanstva, ovi su se ‘njemački kršćani’ utješili s činjenicom kako je takvo neprijateljstvo poteklo samo od pojedinih predstavnika stranke. Stoga je, u travnju 1937. godine, renska grupa ‘Njemačkih kršćana’ objavila rezoluciju što je zamijenila Hitlerovu vlast s onom biblijskom. Rezolucija govori: ‘Hitlerova je riječ Božji zakon; odredbe i zakoni što je predstavljaju posjeduju božanski autoritet. Samo Führer budući je čisti stotinu posto nacionalni socijalist, sâm ispunjava zakon. Prema svima ostalima treba se odnositi kao prema krivima pred božanskim zakonom.’²⁶

Ti su ‘kršćani’ prihvatili poganizirani oblik ‘kršćanstva’ koje ih je oslobodilo bilo kakvih moralnih implikacija kršćanske vjere. Prakticirali su jednu vrstu poganskoga nemoralizma koji je bio temeljen na štovanju Snage i Sebe pod manje-više prozirnom ‘kršćanskom’ krinkom.²⁷ Pretpostavljali su kako Krist nije došao pomiriti sve s Bogom Stvoriteljem i moralnim zakonom već kako bi ‘ih spasio od pritiska Njegovih zahtjeva i polaganja prava’.²⁸ Zbog toga je svaki pokušaj prevladavanja ‘zla u nama’ smatran nepotrebnim, jer je težnja za ‘pravednošću’ bila tumačena kao nekompatibilna s grješnim stanjem ljudskih bića. Prema ‘njemačkome kršćaninu’ Wilhelmu Stapelu, plodonosnome njemačkom teologu koji je smatrao kako svaka nacija ima pravo na posjedovanje ‘vlastite etike’:

‘Iskupljenje ima isto toliko veze s moralnim uzdizanjem koliko ima sa svjetlosnom mudrošću… Kršćanin zna kako je strogo nemoguće ‘živjeti’ osim u grijehu; kako ne može donijeti nijednu odluku bez upadanja u nepravednost; kako ne može učiniti dobro ukoliko u isto vrijeme ne čini i zlo… Bog je ovaj svijet stvorio prolaznim, osuđenim na uništenje. To može, onda, otići dođavola u skladu sa svojom sudbinom! Ljudi koji sebe zamišljaju sposobnim poboljšati ga, koji žele stvoriti višu moralnost, započinju smiješan i jadan revolt protiv Boga.’²⁹

Nacistički pravni sustav

Ideja kako je ljudski zakon podvrgnut Božjemu Zakonu postala je dublje propitkivana u 19. stoljeću, kada je teorija Charlesa Darwina o evoluciji objašnjena kao pokušaj promoviranja svjetonazora temeljenog na nepostojanju Boga. Ali kada je god vrijednost zakona u takvo vjerovanje u ‘evoluciju’, zakon automaski gubi svoj uzdignuti dignitet, i čitava zamisao vladavine zakona gubi svoj najvažniji filozofijski temelj. Dok kršćanstvo vidi Božje Zakone kao očitovanje Božanskoga razuma i pravde, darvinizam ne osigurava uzvišene temelje za zakon, pa legalnost postaje ništa više od prozaičnoga zapisivanja vladinih politika. Kao takva, ideja zakona je spuštena na razinu upraviteljske vještine zaposlenih u službi društvenoga inžinjeringa, danas prevladavajućeg mišljenja pravne profesije.³⁰

U tome su smislu, legalni pozitivisti razvili teoriju kako je ‘zakon’ samo ishod ljudske volje, u suštini samo rezultat sile i društvene borbe.³¹ Strogim legalnim pozitivistima, svaki zakon koji u preceduralnim uvjetima može biti valjano postavljen od strane države ne smije se ne pokoravati ili ga proglašavati nevaljanim na temelju njegove nemoralnosti.³² Slijedno tome, pravna je teorija razvijena; teorija što može biti definirana u smislu ‘filozofije bez metafizike, epistemologije bez sigurnosti istine, ili sudske prakse bez pojma o ispravnome.’³³

Austrijski pravnik Hans Kelsen (1881.–1973.), poznati legalni pozitivist početkom dvadesetoga stoljeća, objasnio je kako se legalni pozitivizam ograničava teorijom pozitivnoga prava i njegovim tumačenjima. U skladu s tim, legalni pozitivizam trudi se održati razliku, čak i suprotivost, između pravednoga i legalnoga. Ali kako je Kelsen također objasnio, ova oštra podjela sudske prakse od pravne znanosti nije postojala do početka devetnaestoga stoljeća. Prije uspona njemačke povijesne škole prava, ‘pitanje pravde je zakonodavna znanost smatrala svojim temeljnim problemom.’³⁴

Kelsen je ustvrdio kako zakonske norme nisu valjane po vrlini svojih materijalnih osobina, već samo kao pozitivni zakon donesen od strane primjerene zakonite vlasti. Kao takav, bilo koji sadržaj zakona može biti valjan, jer, prema njegovu mišljenju, ‘ne postoji ljudsko ponašanje koje ne bi moglo djelovati kao sadržaj zakonske norme. Norma koja postaje zakonom samo zato jer je bila postavljena na određeni način, rođena u određenoj proceduri i određenome pravilu.’³⁵ Takva ‘čista’ teorija pozitivnoga zakona želi razotkriti zakon države točno kako je napisan, ‘bez legitimiziranja zakona kao pravednog, ili odbacivanja njega kao nepravednog; ona traži stvaran, pozitivan zakon, ne pravedan zakon’.³⁶ Drugim riječima, on je razvio pravnu teoriju što je odbila vrednovati sadržaj pozitivnoga zakona.

Kad su nacisti došli na vlast 1933. godine, Kelsen, koji je bio Židov, otjeran je sa svojega mjesta dekana Pravnoga fakulteta na University of Cologne.³⁷ Unatoč tome, u godinama nakon Drugoga svjetskog rata, navodno Kelsenov legalni pozitivizam nije ponudio pravnu osnovu koja bi mogla biti upotrijebljena kao otpor nacističkome režimu. Umjesto toga, takve doktrine legalnoga pozitivizma osigurale bi određen stupanj valjanosti zlim zakonima Hitlerova Trećega Reicha. Prema riječima američkoga profesora prava i katoličkoga branitelja Charlesa Edwarda Ricea (rođen 1931.), ‘kada su se nacisti okrenuli protiv Židova, njemački su pravnici bili razoružani… legalnim pozitivizmom.’³⁸ Rice isto tako govori kako to ne bi bio slučaj da većina njemačke pravne profesije nije potpuno prihvatila legalni pozitivizam nego umjesto toga reagirala na rane nacističke nepravde s razumnom i ‘principijelnom osudom’ ukorijenjenom u tradicionalnim načelima prirodnih zakona.

U tome pogledu, nacistički pravni sustav ne može biti izoliran, kao neka vrsta nesretnoga slučaja, sa stajališta moćne pravne elite u Njemačkoj. Iako je Njemačka 1933. imala ustavno uređenje, tradicija ustavnoga prava bila je temeljena samo na pozitivističkim pravnim načelima. Većina njemačkih sudaca i pravnika bila je spremna uspostaviti autoritativnu vlast podržanu od strane pravnoga sustava koja je odbacivala svu zaštitu pojedinca suprotstavljenog državi. Takvi su pravnici bili neprijateljski raspoloženi prema Weimarskoj Republici, i općenito su pozdravljali dolazak nacističkoga režima 1933. godine.³⁹

Photo from <wikipedia>

Jedan od vodećih pravnika nacističke stranke, Hans Frank (1900.–1946.; obješen u Nürnbergu), u tome je smislu zagovarao potrebu temeljenja njemačkoga društva na temeljima pravnoga sustava što je odgovarao ciljevima karizmatičkoga vodstva.⁴⁰ Želio je zakonski ovjeriti zamisao ‘jakoga vladara’ koji bi se mogao izravno povezati s masama. Führer bi trebao biti iznad zakona, jer je ‘učinkovita’ vlada važnija od konstitucionalizma.

Slično tome, Ernst Rudolf Huber (1903.–1990.), koji je u to vrijeme bio istaknuti predavač ustavnoga prava na University of Kiel, mislio je kako je ‘nemoguće mjeriti zakone Führera prema višemu konceptu zakona’, jer ‘u Führeru esencijalna načela naroda dolaze na vidjelo’.⁴¹ Kao ‘izvršitelj opće narodne volje’, Huber se zalagao za vlast Führera što bi trebala biti ‘sveobuhvatna i apsolutna’, jer je takva moć bila personalizirana politička snaga koja bi trebala ostati ‘slobodna i neovisna, ekskluzivna i neograničena’.⁴²

U slaganju s Volks-Nomos teorijom razvijenom za vrijeme nacističkoga režima, nacistički su suci nijekali postojanje ikakvih individualnih prava spram moći države. U nacističkome pravnome pogledu, Aurel Kolnai objašnjava, zakon nije čuvar građana od nasilja i opresije ‘nego još jedno sredstvo osiguravanja višestruke moći gospodara države… Jednom rječju, cilj zakona nije više bio provjera već prije osiguravanje proizvoljnoga napora javne vlasti.’⁴³ Naravno, ‘takva tumačenja od strane visoko cijenjenih pravnih teoretičara bila su od neprocjenjive vrijednosti u opravdavanju oblika dominacije koja je… učinkovito potkopavala vladavinu zakona u korist proizvoljnoga izvršavanja političke volje.’⁴⁴

Začudo, što je pravna zajednica ulagala više napora u legitimiziranje nacističkoga režima, veće je bilo zlostavljanje i prijezir s kojima je bila dočekivana. Hitler je pravnike smatrao ‘defektnima po prirodi’, i bio je mišljenja kako temelji nacističkoga prava leže gdjegod se odvija život Naroda ili u danome trenutku. Stoga, stalni izvor i načelo nacističkoga prava postao je živući zakon, što se u praksi materijalizirao iz proizvoljnih odluka (‘decisionizam’) onih koji drže vlast. U nacističkome je sustavu dominacije, zakon bio podrazumijevan u smislu progresivnoga reda društvenoga života i napretka društva, koje nije bilo kruto nego je više evoluiralo u neprekinutome tijeku.

Zaključak

Razmišljanja o nacističkome pravnom sustavu pomažu nam razumijeti zašto je ideja ‘bog smo mi sâmi’ toliko opasna za postizanje ljudske slobode i sreće. Jer prihvaćanje viših Zakona od Boga bolje omogućava civilnim društvima zbacivanje njihovih tirana; dok ideja da su ljudi bogovi samima sebi služi jedino kako bi političke vladare učinila božanskima, pomažići im u zanemarivanju viših načela pravde i moranosti prema kojima bi se njihova zla djelovanja mogla mjeriti.

Adolf Hitler i nacistički režim sarvšen su slikovit prikaz što bi se moglo dogoditi kad civilna vlast sebe proglasi u potpunosti neovisnom od Božjega Zakona. Nacisti su vjerovali kako ljude nije stvorio Bog nego da su potekli iz životinjskoga kraljevstva, ideja koju su prihvatili od Darwina. Vjerovali su kako ‘superiorni’ ljudi imaju ‘pravo’ eliminirati ‘inferiorne’, iz istih razloga iz kojih lavovi jedu antilope. ‘Moralnost gospodara’ je zbog toga prevladala, i postalo je beznačajno pozivanje na ikakav viši zakon u svrhu obrane od takve brutalne tiranije. Jer takav bi postupak, prema naturalističkome nacističkom svjetonazoru, bio isto kao da bi govorenjem lavovima oni trebali prestati bili lavovi.⁴⁵

Zahvala

Autor je zahvalan gosp. Franku Gashumbau na njegovoj pomoći u konačnome ostvarivanju ovoga djela.