Herero genocid

napisao Marc Ambler
preveo Zlatko Madzar

Kao i većina posjetitelja Namibije,¹ jedna od najupečatljivijih slika što sam ponio sa sobom bila je ona naroda Herero i njihova otmjena izgleda. Njihove žene nose šarene haljine i šešire viktorijanskoga stila i vrlo obimne, dok muškarci nose uniforme u ceremonijalnim prigodama. Kako li je užasno tužno bilo doznati da su prije 100 godina, njihovi pradjedovi i prabake bile žrtve prvoga genocida 20. stoljeća.

Za vrijeme kolonijalnoga otimanja zemljišta afričkih zemalja od strane europskih naroda poslije Berlinske konferencije 1884.–1885. godine,² Njemačka je pripojila Namibiju, tada pod imenom Jugozapadna Afrika. Njemački su doseljenici ubrzo bezobzirno pregazili povijesna prava i zahtjeve plemenskih Herero stanovnika, i narednih će 20 godina pustošiti njihovu zemlju, kuće i stoku. O ovome je razdoblju, guverner, Theodor Leutwein, pisao kako su njemački doseljenici imali ‘urođeni osjećaj pripadnosti superiornoj rasi’.³ Što znači da je rasizam bio sveprisutan. Pripadnike Herero naroda redovno se oslovljavalo kao ‘babuni’; muškarci su često za manje prekršaje premlaćivani do smrti, dok su vojnici i doseljenici žene porobljavali u seksualno ropstvo.

Ustanak

U takvim okolnostima, nije nimalo iznenađujuća pojava ustanka. Borbe između članova Herero plemena i naseljenika izbile su 12. siječnja 1904. godine, u gradiću Okahandja, gdje se nalazila njemačka utvrda.

Odgovor vlade u Berlinu na ovu pobunu koloniziranoga naroda koji se usudio oduprijeti moći njemačke nacije bio je brz i nemilosrdan. Car Wilhelm II. poslao je 14.000 vojnika u područje pod zapovjedništvom general-pukovnika Lothara von Trothaa. Von Trotha bio je poznat po nemilosrdnoj učinkovitosti kojom je pomogao ugušiti Bokserski ustanak u Kini 1900. godine, i ugušiti otpor njemačkoj okupaciji Njemačke Istočne Afrike (današnji Rwanda, Burundi i Tanzanija).

Pisani cilj Von Trothaa bio je: “Vjerujem kako bi [Herero] narod kao takav trebao biti istrijebljen.”⁴ Izjavio je: “Primjena nasilja i krajnjega terorizma pa čak i s dozom jezovitosti bila je i jeste moja politika. Uništavam plemena Afrike rijekama krvi i rijekama novca. Jedino što može uslijediti nakon takvoga čiščenja je nešto novo, što će i ostati.”⁵

To kako bi njemački doseljenici i visoko rangirani časnici kao što je general von Trotha podržali gledišta ‘superiorne rase’, ‘opstanak-najsposobnijih-kroz-“čiščenje”-najslabijih’ nije nimalo iznenađujuće. Darwinovo On the Origin of Species [O podrijetlu vrsta] (što nosi podnaslov Sredstvima prirodne selekcije ili održavanje povlaštenih rasa u borbi za život) bilo je prevedeno na njemački jezik 1875. godine, i njegove su evolucijske teorije desetljećima bile žudno predstavljane svima i svakome kroz popularne knjige i teatralne prezentacije Ernsta Haeckela.⁶ Njemački je narod isto tako bio godinama podvrgnut ‘Bog-je-mrtav’ ateizmu Nietzschea.⁷

To je, isto tako, bila posljedica darvinističkoga razmišljanja. Nietzsche je vjerovao kako će Darwinova evolucija s vremenom proizvesti Übermensch [nadčovjeka], ‘superčovjeka čija je udaljenost od običnoga čovjeka veća nego udaljenost između čovjeka i majmuna’.⁸ Tada bi ‘super-rasa’ takvih bića nametnula svoju volju slabima i bezvrijednima.

Desetljećima kasnije, Hitler će proglasiti iste darvinističke poglede o superiornosti kako bi opravdao svoje vlastito pokoravanje ‘nižih’ naroda Europe.⁹

U svjetlu tog stava rasne superiornosti, zanimljivo je usporediti dva najvjerojatnije najpoznatija spisa proizašla iz Herero rata. U svojoj zloglasnoj Vernichtungsbefehl (Zapovijed uništenja), von Trotha je izjavio: “Svaki Herero, sa ili bez puške, sa ili bez stoke, bit će ustrijeljen. Više neću prihvaćati žene i djecu, natjerat ću ih natrag njihovu narodu ili ću dopustiti da u njih bude pucano.”¹⁰

Odgovor ‘nižih’ naroda

Suprotno tome, pismo Herero poglavice Samuela Mahareroa svome narodu nedugo nakon izbijanja rata¹¹ piše kako se Englezima, Burima, misionarima i ljudima iz ostalih plemena ne smije nauditi.¹² Povijest nam pokazuje kako su obje ove instrukcije bile marno izvršavane.

U odlučujućoj bitki kod Hamakarija, blizu Waterberga, 11. kolovoza 1904. godine, trupe von Trothaa opkolile su pripadnike Herero plemena s tri strane i brutalno ih porazili. Kao ciničan trik, ostavio je otvoren put jedino u područje Omaheke pustinje Kalahari. Plan bitke bio je smrt od žeđi onih koji su izbjegli smrt od njemačkih metaka. Bunari s vodom u krugu 150 milja (240 km) oko pustinje jesu ili su bili pod stražom ili otrovani, a oni pripadnici Herera koji su puzeći izašli iz područja Omaheke, očajno trebajući vodu, bili su ubijeni bajonetama. Ovo je Herero narod ostavilo “samo s jednom opcijom: prijeći pustinjom u Botswanu [koju su nazivali Bechuanaland], dok je u stvarnosti to bio marš u smrt. Ovo je, zaista, način kako je većina Herero naroda nestala.”¹³

Zbog pritiska misionara i sve većega manjka radne snage u koloniji, von Trothaova kampanja istrjebljenja s vremenom je zaustavljena iz Berlina, a preživljeli Herero narod smješten u koncentracijske logore. “Porobljen u robovsku radnu snagu, premoreni, gladni, i izloženi bolestima kao što su tifus i velike boginje, mnogo je Herero muškaraca umrlo u tim logorima. Herero žene su, za to vrijeme, pretvorene u seksualne robinje.”¹⁴

Rezultat ove politike jeste taj da je od 1904. do 1908. godine narod Herero smanjen “od plemena veličine 80.000 ljudi na 15.000 izgladnjelih izbjeglica.”¹⁵

Nakon rata, svi pripadnici Herero naroda stariji od sedam godina bili su prisiljeni nositi metalni disk oko vrata sa svojim registracijskim brojem, što ih je označavalo kao besplatnu radnu snagu. Ovo je bio zloslutan predokus Davidove zvijezde Židova u Holokaustu godinama poslije, kad je Hitler na sličan način porobio one koje je smatrao pripadnicima nižih rasa.

Genocid i ‘rasno označavanje’

Postoje snažne poveznice između genocida Herero naroda, Holokausta 40 godina kasnije, i genocida u Ruandi 1990-tih.¹⁶

1. Francis Galton, protu-kršćanski rođak Charlesa Darwina, posjetio je Jugozapadnu Afriku u ranim 1850-tima. Kasnije je nastavio i razvio svoju teoriju eugenike, pojam što je iskovao 1883. godine. Ova je pseudoznanost pomogla promovirati gledište rasne superiornosti što je odigralo presudnu ulogu u sudbini Herero naroda godinama poslije.
2. Svoje je obilaske Herero koncentracijskih logora odrađivao i godspodin doktor Eugen Fischer. Upravo je ovdje Fischer odradio svoje prve ‘medicinske’ eksperimente o rasi, genetici i eugenici, te kao pokusne kuniće koristio i čistokrvne Herero osobe i miješane potomke Herero žena i njemačkih muškaraca. Pod njegovim su nadzorom, očuvana tijela i odrubljene glave Herero ljudi koji su bili obješeni, poslane u Njemačku na disekciju.⁴

Fischer je poslije postao voditelj na Kaiser Wilhelm Institute of Anthropology, Human Heredity and Eugenics [Institut cara Wilhelma za antropologiju, ljudsko nasljeđivanje i eugeniku]. Bio je suautor knjige The Principles of Human Heredity and Race Hygiene,¹⁷ [Načela ljudksoga nasljeđivanja i rasne higijene] što je postala standardnim udžbenikom u Njemačkoj na tu temu. Hitler je tu knjigu navodio i u Mein Kampf [Moja borba], što je postala temeljem uništenja milijuna ljudi u njegovu traganju za ‘rasnom čistoćom’.

Hitler je imenovao Fischera rektorom sveučilišta u Berlinu 1933. godine, gdje je predavao medicinu nacističkim liječnicima. Fischer je ponekad oslovljavan kao otac moderne genetike. Jedan od njegovih istaknutih učenika je bio Josef Mengele, takozvani ‘Anđeo smrti’, koji je nastavio s ponavljanjima okrutnih eksperimenata svojega nastavnika na židovskoj djeci, i rukovodio djelovanjem plinskih komora u Auschwitzu.

3. U svojoj knjizi When Victims Become Killers: Colonialism, Nativism, and the Genocide in Rwanda [Kada žrtve postanu ubojice: kolonijalizam, nativizam i genocid u Ruandi], profesor Mahmood Mamdani piše: “ovdje je poveznica što povezuje genocid naroda Herero i nacistički Holokaust s genocidom u Ruandi. Ta je poveznica rasno označavanje, pomoću čega je postalo mogućim ne sâm izdvojiti pojedinu skupinu kao neprijatelje, već je i istrijebiti s čistom savješću”¹⁸

(Članak u Creation časopisu imena ‘The evolution of the Hutu-Tutsi slayings’¹⁹ [Evolucija Hutu-Tutsi ubojstava] odnosi se na masakre u Ruandi. Dokumentira kako su belgijski teistički evolucijski okupatori uvjerili jedno od plemena kako je superiorno, i ‘puno više evoluirano’.)

Jasno je kako su takva ‘rasna označavanja’ na koja se Mamdani poziva temeljena na vjerovanju u ideju evolucije da su različite rase na različitim razinama razvoja u ‘opstanku najsposobnijih’.

Ovo je vjerovanje rezultiralo, kao svojim logičnim potomkom, ubojstvom desetaka milijuna nevinih majki, čeva, sinova i kćeri u 20. stoljeću, počevši s genocidom Herero naroda.

Kako je poruka stvaranja /Evanđenja da smo mi svi usko povezani potomci Adama u potrebi Spasitelja odbačena, ne postoje, čini se, granice zla koje dolazi kao ishod. Lijek se čini očiglednim.