Izmišljeno znanje

po Marc Ambler
Preveo: Mladen Čirjak

Objavljeno: 13. 12. 2011 (GMT+10)

Wikipedia: Szczepan1990

Svi ‘vjeruju’. Ljudima je svojstveno vjerovati u određene stvari kao u znanje o nekim stvarima, te je razlikovanje tih pojmova često nejasno. Čak i oni koji tvrde da su jedine stvari koje možemo zaista znati one koje je moguće znanstveno, empirijski dokazati, izražavaju uvjerenje. Sama njihova tvrdnje je utemeljena na slijepoj vjeri, a čak i opovrgava samu sebe; nije ju moguće empirijski dokazati, pa nema razloga prihvatiti ju, prema kriteriju koji postavlja, kao istinitu. Oni vjeruju da je njihova dogma istinita, a to vjerovanje osporava sam temelj kojeg pokušavaju postaviti.

Svidjelo se to vama ili ne, svi mi vjerujemo. Čak i kada su stvari u koje vjerujemo utemeljene na empirijskim dokazima, to se obično ne temelji na našim osobnim opažanjima vezanim za dokaze, već na prihvaćanju tuđih zaključaka. To je osobiti tako u ovom sve specijaliziranijem svijetu.

Proučavanje razloga zašto vjerujemo/znamo stvari koje vjerujemo/znamo zove se epistemologija. U neke stvari vjerujemo zbog kondicioniranja, to su stvari u koje su nas drugi naučili vjerovati. U njih vjerujemo jer su naši roditelji, naša kultura, netko koga poštujemo ili netko utjecajan u našem životu vjerovao u te stvari. To možemo nazvati konformizmom. Također vjerujemo u neke stvari potpuno suprotne od onoga u što vjeruju drugi. To možemo opisati kao ne-konformizam iako bi neki to nazvali buntom, često kao reakcija na vjerovanje roditelja ili učitelja, bez obzira na kredibilitet ili pomanjkanje istog.

Da smo iskreni, morali bi priznati da su čak i neke stvari koje ‘znamo’ da su istinite, zapravo vjerovanja koja smo usvojili iz zajedničkog konsenzusa naše obitelji, kulture, kluba, radne ili vjerske zajednice. To je znanje koje smo usvojili pasivno ili pod pritiskom. Odobravanje drugih, prihvaćanje, financiranje, prestiž, promocija i strah mogu snažno utjecati na odabir onoga u što odlučujemo vjerovati.

Za nadati se da će većina ljudi osobno nadići te faktore, te osobno razmotriti i verificirati razloge zašto vjeruju u određene stvari; posebice kada se radi o zaista važnim pitanjima poput onoga odakle dolazimo, svrsi života, postojanja ili ne postojanja nakon smrti i tako dalje. Odgovori na ta pitanja su doslovno pitanja života i smrti; kako u fizičkom i privremenom, tako i u duhovnom i vječnom smislu, u slučaju da se naše postojanje zaista nastavlja nakon smrti. No, čak i u tim važnim kategorijama, postoji toliki broj aspekata, da ćemo u određenoj mjeri, stvari držati kao istinite na osnovu autoriteta drugih. Razlog zašto odabiremo vjerovati tim autoritetima možda leži u njihovom akademskom ugledu, slavi, njihovoj sposobnosti da utječu na naše osobne okolnosti, njihovoj sposobnosti vođenja i komunikacije, njihovim postignućima u životu, tome koliko široko su njihove ideje prihvaćene u društvu ili mnogim drugim mogućim kriterijima. To je slučaj u religijskim i sekularnim sustavima vjerovanja.

Ti autoriteti (ili u nekim slučajevima Kontrolori razmatrani u Aldous Huxley-jevom Brave New World) uključivali su ljude poput Platona, Aristotela, Hitlera, Muhameda, Marksa, Darwina, Freuda, Oprah i čak Isusa Krista. Vjerojatno je najčešći temelj vjerovanja, žele li vjerni priznati ili ne, to što ‘većina’ (u smislu ‘svi znaju’ ili ‘većina znanstvenika prihvaća’) u to vjeruje. Prilagođavanje vjerovanjima i pristranostima naših premaca i naših suvremenika je snažan motivator. Odnosno, ići protiv struje profesionalnog ili javnog mijenja nosi cijenu koja demotivira preispitivanje statusa quo. U brojevima postoji osjećaj snage, pa čak i nepobjedivosti, što nam pomaže izbjeći potrebu da sami nešto objektivno istražimo, kao da to nije potrebno. Na temelju ovih motivatora, što si neke od velikih ‘apsurdnih zabluda’ u koje su ‘svi’, u neko vrijeme u prošlosti, vjerovali?

Kada je govorimo o religiji, na pamet padaju nagrade i nebeske djevice koje čekaju mučenike (ubojice). No, bilo je i mnogih dogmi u svijetu znanosti koje su se vremenom pokazale kao velike greške, a bez obzira su bile prihvaćene od strane znanstvene elite, pa time i šire javnosti. Te su teorije bile uporno branjene, a oponentima se žestoko opiralo sve dok količina dokaza protiv tih teorija nije postala prevelika da bi ih se nastavilo braniti.

Aristotelovska i ptolomejska ideja geocentrizma, teorija da je Zemlja u središtu svemira i da se sva nebeska tijela kreću oko nje je poznat primjer, u koji se vjerovalo gotovo 2000 godina. Većina obrazovanih grka četvrtoga stoljeća p.n.e., vjerovala je da je Zemlja sfera oko koje rotiraju nebesa. Kako je utjecaj Rimokatoličke crkve rastao od približno 4. stoljeća n.e., to se zbivalo u filozofskom i znanstvenom okruženju koje je u potpunosti prihvaćalo taj sustav. Islamski astronomi su kasnije također prihvatili taj model. Kako se nebo sve više istraživalo i otkrivalo, razvijani su sve složeniji modeli kako bi se nastavilo podupirati geocentrični sustav.

Zbog uglavnom filozofskih implikacija, kako su Kopernik i Galileo razvili svoje heliocentrične modele u 16. i 17. stoljeću, njima se snažno opirala Katolička crkva. Kreacionist Johannes Kepler bio je taj koji je zabio posljednji čavao u lijes geocentričnog modela svojom kombinacijom heliocentričnog modela i eliptičnog gibanja planeta.

Aristotel je također bio najutjecajniji utemeljitelj još jednog znanstvenog stajališta koji se održao 2000 godina, prije no što ga je opovrgao jedan drugi kreacionist. Radilo se o teoriji spontanog stvaranja života iz ne-žive tvari ili abiogenezi. Bez benefita modernih mikroskopa, on je vjerovao da neke biljke i životinje, pod određenim uvjetima, nastaju same od sebe i spontano se razvijaju. Tu su teoriju spremno prihvatili rani teoretičari evolucije, budući da je pružala način da se stvari pokrenu. Louis Pasteur je empirijskim eksperimentom i opažanjem konačno opovrgao mit spontanog nastanka iste godine koje je i Darwin objavio Porijeklo vrsta. Od tog vremena, sva biološka i medicinska znanost, radi li se o evolucionistima ili kreacionistima, zasniva se na pretpostavci biogeneze, odnosno da život proizlazi samo iz života. To je ostavilo evolucioniste sa zbunjijućim pitanjem na koji je način život, na kojem je prirodna selekcijama trebala odraditi svoju čaroliju, nastao. Danas se evolucionist i dalje mora držati nekog oblika ne znanstvene ideje abiogeneze.

Velika uvjerenja imaju velike posljedice, a to nije nigdje očitije no u posljedicama koje su u zapadnom svijetu imale Darwin-ove ideje kada je riječ o percepciji rase tijekom 19. i 20. stoljeća. Kao što je pokojni Stephen Jay Gould, i sam evolucionist, prepoznao, iako je rasizam uvijek postojao u jednom ili drugom obliku, Darwin je doveo do značajnog širenja ideja i uvjerenja rasizma.¹ Darwin je predvidio da u koliko je njegova teorija točna, porobljavanje, pa čak i istrebljenje ‘nižih rasa’ je neizbježno. Većina znanstvenika s kraja 19. do sredine 20. stoljeća bili su darvinisti po svojim uvjerenjima i promovirali su znanstveni rasizam kao logičnu posljedicu. Najpoznatiji među njima bili su ljudi poput Ernst Haeckel-a u Njemačkoj i Henry Fairfield Osborn-a u Americi. Pod utjecajem tih znanstvenika, javnost na zapadu je sve više bivala očarana svojom ‘superiornosti’. Znanstveni rasizam, imperijalizam i lakom kolonijalizam postali su dominantne teme obiju strana prijelaza 20. stoljeća. Istrebljenje rasa koje je predvidio Darwin aktivno je vršeno u ranim rasnim ‘laboratorijima’ poput Njemačke jugo-zapadne Afrike (German South West Africa), te doseglo svoj zastrašujući vrhunac u logorima smrti nacističke Njemačke (Nazi Germany). Iako su te strahote kao i nova znanstvena otkrića rezultirala time da se znanstveni mainstream odrekao znanstvenog rasizma tijekom ranih dekada nakon WWII, ostaje činjenica da su do tada znanstvenici i šira javnost bili uniformno rasistički, koliko su, na svu sreću, danas anti-rasistički.

Ako je ikada neka teorija zaslužila da ju se napusti na osnovu njenih plodova, tada je to Darwin-ova teorija, pa ipak, iako je rasizam uvelike napušten, temeljne ideje ostaju. Predstavljam da u umovima svojih pristaša, benefiti ove teorije, tj. ‘smrt Boga’, nadvladavaju njene nezgodne posljedice poput milijuna ubijenih u rasnom genocidu prošlog stoljeća. Darwin-ovska evolucija čak nema niti benefit empirijske verifikacije.

Možda odabirete vjerovati u dominantne ideje ovog vremena, među kojima je najizraženija evolucija, ponajviše zbog njihove kulturne dominacije. Ako je tako, u društvu ste onih koji su vjerovali u geocentrizam, abiogenezu i Darwin-ovu rasnu teoriju, kao i drugi ‘znanstveni’ otpad koji je jednom predstavljao vodeće paradigme svog vremena.

Ja odlučujem vjerovati u učenje najkvalificiranije i najovlaštenije osobe koja je ikada hodala po Zemlji, Isusa Krista Božjeg Sina. Stvoritelj, Logos, autentični učitelj, iscjelitelj bolesti i nemoći, uskrisitelj mrtvih, onaj koji smiruje mora. On je bio najveći ne-konformist prema dominantnim idejama svijeta i to je platio životom. No u naj dubljem od Njegovih akreditiva, On je ustao iz groba. Milijuni su također krenuli suprotno dominantnim vjerovanjima svoje kulture i svoga vremena, kako bi svoju vjeru stavili u Njega i mnogi su za to platili najvišu cijenu.

Svi mi vjerujemo u mnogo toga. Dok tražite čvrsto tlo na kojem bi izgradili svoju vjeru, tražite li stvarnost ili prihvaćanje? Istinu ili sigurnu stolicu? Sadržaj ili ugodu? Vječnost ili trenutak? Isus Krist jest ‘Put, Istina i Život’.