Also Available in:

Meko tkivo dinosaura

U očitom očaju, evolucionisti se okreću željezu kako bi očuvali ideju o milijunima godina.

M. SchweitzerDinosaur-bone-cells
Koštane stanice, koje je pronašla Schweitzer, otkrivaju klasičan izgled uključujući jezgre i fibrile – iz kosti Brachylophosaurus starog navodno 80 milijuna godina!
po 1
preveo Mladen Čirjak
Objavljeno: 28. siječnja 2014. (GMT+10)

Meko tkivo dinosaura u fosiliziranim kostima? Gotovo svaki CMI govornik promatrao je nevjericu na licima ljudi dok su na ekranu prikazivane fotografije iz jednog od članaka časopisa Science objavljenog 2005. godine. One prikazuju prozirne, razgranate, fleksibilne krvne žile i crvene krvne stanice uz meke i elastične ligamente porijeklom iz navodno 68 milijuna godina stare kosti T.rex-a. ova nevjerojatna otkrića paleontologinje dr. Mary Schweitzer potresla su svijet znanosti.

Opet i iznova

Nakon najrigoroznijih testiranja i provjera podataka, mnogi evolucionisti sada priznaju postojanje sličnih mekih tkiva i organske tvari dinosaura u ne samo jednom ili dva uzorka, već u više od trideset.2 Oni sada moraju pružiti objašnjenje na koji su način izrazito delikatne strukture mogle ostati sačuvane tijekom nevjerojatno dugih vremenskih perioda.

Ovdje nije samo riječ o mekim tkivima dinosaura, već i o tome da treba objasniti prisutnost proteina poput kolagena, hemoglobina, osteokalcina,3,4 aktina i tubulina. To su složene molekule koje imaju konstantnu tendenciju raspadanja u jednostavnije molekule.

I ne samo to, već su u mnogim slučajevima prisutni fini detalji koštanog matriksa, s koštanim stanicama (osteocitima) koje pod mikroskopom izgledaju nedirnuto i otkrivaju nevjerojatne detalje. Schweitzer je čak otkrila i fragmente još krhkije i složenije molekule, DNK. One su izolirane iz koštanih stanica s markerima koji ukazuju da se vrlo vjerojatno radi o DNK dinosaura.5

Drugi su izvještavali o brzo-nestajućem ugljiku-14 pronađenom u kostima dinosaura – niti jedan atom ne bi trebao preostati nakon jednog milijuna godina.6

Štoviše, novija istraživanja otkrila su meka tkiva dinosaura u uzorcima koji su (prema pretpostavkama njih samih) mnogo milijuna godina striji od onih na kojima je Dr. Schweitzer 2005. godine načinila svoje otkriće. Kao što jedan članak izjavljuje:

''Znanstvenici su također analizirali i druge fosile u potrazi za mekim tkivima, te ustanovili da su ona prisutna u otprilike polovini njihovih uzoraka koji sežu u period jure, koji je trajao od prije 145,5 do 199,6 milijuna godina…''7

Ogroman problem za evolucijski model

Vjerovati da bi proteini mogli trajati desecima milijuna godina zahtjeva enormnu vjeru. Prema jednom izvještaju objavljenom u znanstvenom časopisu The Biochemist, čak i kada bi kolagen bio pohranjen na 0 °C, nije za očekivati da bi isti trajao čak niti tri milijuna godina.8 No moć evolucijske paradigme je takva da mnogi radije odabiru vjerovati u naizgled nemoguće nego da prihvate očitu implikaciju, da uzori nisu stari onoliko koliko oni tvrde da jesu.

M. H. SchweitzerT-Rex soft tissue
Ove fotografije potječu iz kasnije (2005) studije dr. Schweitzer koja je izvijestila o otkriću mekog tkiva, za potkrepljivanje identifikacije crvenih krvnih stanica – vidi Still Soft and Stretchy
Lijevo: elastične razgranate strukture unutar kosti T.rex-a opravdano su identificirane kao ''krvne žile''. Meka tkiva poput krvnih žila ne bi trebala biti prisutna u slučaju da su kosti stare 65 milijuna godina.
Desno: ove mikroskopske strukture bilo je moguće istisnuti iz nekih krvnih žila, te je vidljivo da ''izgledaju poput stanica'', kao su to znanstvenici rekli. Još jednom tu je prostor da dr. Schweitzer postavi isto pitanje, ''Na koji način ove stanice mogu trajati 65 milijuna godina?”

Naslov članaka u National Geographic-u, ''Mnogi fosili dinosaura mogli bi u sebi sadržavati meka tkiva''9 otkriva da znanstvena zajednica u budućnosti očekuje još mnoge primjere mekih tkiva dinosaura. Ove činjenice su za njih već nekoliko godina trn u oku budući da ih je izrazito teško objasniti unutar evolucijskih vremenskih okvira (milijuna godina). Nije niti potrebno naglašavati da se one prekrasno uklapaju u biblijski vremenski okvir (mlade Zemlje); to su gotovo sigurno ostaci stvorenja zatrpanih tijekom općeg potopa, prije približno 4,400 godina.

Iako ove informacije nisu sakrivene, zasigurno nisu široko prezentirane u muzejima, kao niti u znanstveno-popularnim programima – a definitivno ne u općoj štampi. Uistinu, većina laika je potpuno nesvjesna prisustva mekih tkiva dinosaura. To teško da iznenađuje: ako stijene i fosili nisu stari milijunima godina, teoriji evolucije je odbrojeno. Kako je i bilo moguće predvidjeti, neki evolucionisti nisu gubili vrijeme, te su pokušali diskreditirati podatke. Dr. Schweitzer (koja je i sama evolucionist, iako fideističko teističkog tipa 10) opazila je,

''Jedan recenzent mi je rekao da ga ne zanima što podaci kazuju, on je znao da ono što sam pronalazila nije moguće… Odgovorila sam i upitala. 'Pa, kakvi podaci bi vas uvjerili?' On je odgovorio, 'Nikakvi.' ''11 (Ne baš znanstven komentar od strane tog recenzenta.)

Kako odgovoriti?

'Bio-film! To je bio-film!' u očajničkom trženju odgovora na ove dokaze neki evolucionisti tvrdili su kako su krvne žile koje je otkrila Dr. Schweitzer jednostavno bio-film (produkt skorijeg djelovanja bakterija).12 To se ponekad izvikivali skeptici tijekom CMI prezentacija, a anti-kreacionistički web blogovi i chat-roomovi pružali su ovo kao uobičajen odgovor kada bi kreacionisti započeli ovu temu.

No, čak i da su krvne žile bile bio-film, to bi teško moglo objasniti prisustvo proteina i DNK.13 U svakom slučaju, 'bio-film' se posljednjih godina rijetko spominje, budući da je sama dr. Schweitzer bila u mogućnosti pružiti snažne dokaze da se radi o krvnim žilama, a ne bio-filmu.14

Nov izlaz

U novije vrijeme pojavila se bujica članaka namijenjenih široj javnosti koji tvrde da je dr. Schweitzer možda pronašla odgovor. Ona je predložila ovaj odgovor ranije, konkretno da bi željezo moglo očuvati meko tkivo dinosaura i to dvojako, pomažući međusobno povezati i sterilizirati proteine, te djelujući kao anti-oksidant.15 Ona je sada i prividno ispitala ovu ideju. Ovo su dva citata iz jednog takvog članka koji pomažu sažeti ovu novu hipotezu:

  • ''Novo istraživanje provedeno na North Carolina State University pokazuje da željezo možda igra ulogu u očuvanju pradavnih tkiva unutar fosila dinosaura, no i da možda sprečava njihovu detekciju.''
  • ''Posljednje istraživanje Mery Schweitzer pokazuje kako prisustvo hemoglobina – molekule koja sadrži željezo i prenosi kisik pomoću crvenih krvnih stanica – možda ključ očuvanja i prikrivanja izvornih pradavnih proteina u fosilima.''16
  • Ovi komentari iz drugih članaka nadalje objašnjavaju:

    ''Slobodni radikali17 uzrokuju da se proteini i membrane stanica povežu,'' rekla je Schweitzer. ''Oni u osnovi djeluju kao formaldehid.''

    ''Formaldehid, naravno, konzervira tkivo. On djeluje tako što povezuje aminokiseline koje tvore proteine, što te proteine čini otpornijima na propadanje.''18

    U svom tehničkom izvještaju, Schweitzer tvrdi:

    Hemoglobin (HB) povećao je stabilnost tkiva više za od 200 puta, sa približno 3 dana na više od dvije godine, pri sobnoj temperaturi (25°C [77°F]).19

    Dojam javnosti

    Snaga ovog argumenta je u njegovoj prividnoj jednostavnosti. Prosječna osoba mogla bi pomisliti; ''O, shvaćam, željezo djeluje kao konzervans poput formaldehida, onoga što znanstvenici koriste za balzamiranje. To je poput onih životinja očuvanih u staklenkama koje sam vidio/vidjela u laboratorijima. Dakle, željezo iz krvi dinosaura mora da je očuvalo organsku tvar. A znanstvenici znaju o čemu pričaju mnogo bolje od mene, pa mi meko tkivo dinosaura ima smisla…''

    Ovo je zapravo veoma strateški. Obznanjujući ovaj 'odgovor', evolucionisti bi mogli uhvatiti kreacioniste nespremne, umanjujući snagu ovog argumenta. Od sada prosječna osoba vjerojatno neće biti iznenađena ako se sretne s činjenicama pronalaska mekih tkiva dinosaura u fosilima, misleći da su evolucionisti to već objasnili. Kreacionisti su ludi što misle da su dinosauri izumrli nedavno!

    Pitanja

    Međutim, čak i pri umjerenom preispitivanju, objašnjenje dr. Schweitzer ubrzo pada u vodu. U svom novom radu ona opisuje eksperimente koji se doimaju potpuno nereprezentativno spram uvjeta u kojima su ovi ostaci dinosaura zaista bili očuvani. Umjesto toga, ona opisuje nešto što se svodi na 'najbolji i najgori scenarij' očuvanja mekog tkiva.

    ''Jedan uzorak krvnih žila (noja) potopili su u tekućinu bogatu željezom koja je dobivena od crvenih krvnih stanica, a drugi u vodi. Krvne žile ostavljene u vodi pretvorile su se u odvratnu masu u roku nekoliko dana. Krvne žile potopljene u crvenim krvnim stanicama ostale su prepoznatljive nakon dvije godine provedene na sobnoj temperaturi.''20

    Čitajući dopunski tekst njenog članka čini se da je korišten čist hemoglobin, a ne lizirane stanice ili tvar za kakvu se može očekivati da će oponašati ono što bi bilo prisutno u životinjskom truplu. (Slučaj krvnih žila potopljenih u hemoglobinu pripravljenom u laboratoriju teško da je reprezentativan kada je riječ o kostima koje se raspadaju).

    Također se može postaviti pitanje u kojoj mjeri je koncentriran ekstrakt hemoglobina realističan u odnosu na stvarnost. I dok bi nerealno koncentriran hemoglobin mogao konzervirati na neko vrijeme, ne slijedi da će prirodan, razrijeđen hemoglobin djelovati na isti način. Uistinu, tkiva bogata krvnim žilama, poput pluća i škrga, često se raspadaju veoma brzo. Jedan takav neslavan primjer su škrge uginule goleme psine koje trunu i nestaju, pri čemu nastaje oblik pseudo-plesiosaura.21

    Ideja da krvne žile koje ostaju 'prepoznatljive' dvije godine na neki način demonstriraju da bi iste mogle trajati pet milijuna puta duže traži fenomenalan kognitivan skok.

    Nadalje, nije vjerojatno da željezo može biti jednako učinkovit konzervans poput formaldehida, koji izravno tvori kovalentne veze između proteinskih lanaca, nešto što željezo ne može. No čak i kada bi pretpostavili (samo u svrhu razgovora) da ono posjeduje određenu sposobnost konzerviranja, iz kojeg razloga bilo tko može očekivati da bi formaldehid bio u stanju očuvati meka tkiva, i fine stanične detalje, desecima milijuna godina? Oni koji balzamiraju posmrtne ostatke ljudi općenito tvrde kako je svrha korištenja formaldehida usporiti, a ne spriječiti, neumoljiv proces raspadanja. Za balzamirano tijelo Lenjina često se sumnja da je lažno ili uljepšano budući da izgleda 'predobro' nakon samo 90 godina javnog izlaganja. Čak i tada, novije fotografije pokazuju kako ono očito izgleda lošije u usporedbi s ranijim fotografijama.

    Sasvim je moguće da je hemoglobin u eksperimentu dr. Schweitzer 'ukiselio' krvne žile tako da ih niti bakterije niti enzimi nisu mogli degradirati. To zahtjeva koncentriranu otopinu sredstva za kiseljenje (najčešće slane i kisele uvjete). Ukoliko je to stvarno objašnjenje, tada razrijeđena otopina, kakva se u normalnim okolnostima nalazi u tkivima, i onako ne bi funkcionirala.

    Čak i koncentrirana otopina, iako ih je mogla sačuvati tijekom dvije godine promatranja, ne bi bila dovoljna tijekom velikih vremenskih raspona. To je s toga što tijekom milijuna godina, čak i izostanak bakterija i enzima ne čini nikakvu razliku. DNK i proteini će u konačnici podleći običnoj kemiji, osobito reakcijama s vodom. Evolucionisti su također prepoznali slijedeće:

    Nakon stanične smrti, enzimi počinju razlagati veze između nukleotida koji čine 'kičmu' DNK, a mikroorganizmi ubrzavaju raspad. Na dulje staze, međutim, smatra se da su reakcije s vodom odgovorne za većinu degradiranja veza. Podzemne vode su gotovo sveprisutne, pa bi DNK u zatrpanim kostima trebala, u teoriji, degradirati određenom brzinom.22

    Neoboriv argument?

    Još jedan problem za dr. Schweitzer je okolina u kojoj je došlo do zatrpavanja. Jedan je članak iznio:

    ''Ako se hemoglobin nalazio unutar kosti u pješčenjaku, koji ga je održavao suhim i izoliranim od mikroba, očuvanje postaje vjerojatnije.''23

    Jačajući ovu izjavu, u jednom drugom stoji:

    ''Oni su također pronađeni u pješčenjaku, koji je porozan, te bi mogao izvući bakterije i reaktivne enzime koji bi inače degradirali kost.''24

    Međutim, ta ista poroznost za koji se tvrdi da 'izvlači' nešto, vjerojatnije bi izložila kost prodiranju vode tijekom tih milijuna godina, te prema tome ubrzavala raspadanje. No u svakom slučaju, čak i uz pretpostavku da nije bilo vode, zračenja, bakterija ili enzima, mjerenja brzina raspadanja DNK u kosti pokazuju da DNK ne bi mogla opstati navodnih 65 milijuna godina od doba izumiranja dinosaura. Čak i zamrznuta na -5 °C (23 °F), DNK bi se trebala raspasti na svoje zasebne komponente za manje od 7 milijuna godina:

    ''Međutim, čak i u najboljim uvjetima za očuvanje pri -5 °C, naš model predviđa da niti jedna nedirnuta veza (prosječna duljina = 1 bp [bazni par]) neće opstati u DNK nizu nakon 6.8 milijuna godina. Ovo pokazuje iznimnu nevjerojatnost detekcije fragmenata DNK od 174 bp u 80-85 milijuna godina starim kostima iz doba krede.''25

    Misaoni eksperiment

    Još jedan način na koji je moguće naglasiti problem dugo-vremenašima, čak i kada bi njihov argument 'izvlačenja' mogao riješiti problem vode i kada bi željezo bilo jednako učinkovito kao i formaldehid, je slijedeći misaoni eksperiment (on se odvija samo u mislima, iz praktičnog razloga zbog kojeg čak niti nekoliko životnih vjekova čovjeka ne bi bilo dovoljno da se isti provede u praksi).

    Illustrated by Caitlin SmarttFormaldehyde

    Uzmimo u laboratoriju pripremljen primjerak, stavimo ga u staklenku punu formaldehida (čak i uz pretpostavku potpunog integriteta staklenke/poklopca itd.), zatim ju stavimo u tlo obloženo kamenom – te za svaki slučaj, održavamo okolinu permanentno smrznutom pri 0 °C. Uzorak bi i dalje bio podložan termodinamičkom raspadanju tako složenih, krhkih molekula. Atomi i molekule su stalno u gibanju, čak i pri tako niskim temperaturama. Da je bilo koji znanstvenik prije otkrića Dr. Schweitzer rekao da od takvog eksperimenta nakon 70 milijuna godina očekuje krvne žile, delikatne stanične strukture, DNK i proteine, na sebe bi u najboljem slučaju navukao ismijavanje, a u najgorem psihijatrijski nadzor. Iza ranijeg (2010) komentara dr. Schweitzer stoje veoma dobri znanstveni razlozi:

    ''Kada razmislite o tome, zakoni kemije i biologije, te sve ostalo što znamo, kažu da je ono moralo nestati, ono je trebalo u potpunosti degradirati.''26

    Što je, dakle, dr. Schweitzer zapravo demonstrirala svojim nedavnim 'željeznim' opažanjima? Pokazala je da željezo crvenih krvnih stanica kako se čini posjeduje neke osobine koje bi mogle doprinijeti očuvanju mekog tkiva, barem ako je koncentrirano na umjetan način. Zaista, daleko od toga da to ugrožava kreacioniste, ovo bi moglo biti pozitivna stvar u smislu da bi možda pomogla objasniti na koji način nešto tako krhko može trajati nekoliko tisuća godina. Prije ovog najnovijeg eksperimenta, komentirali smo njene prijedloge:

    ''Zaista, sve je ovo, do neke granice, za očekivati sa stajališta biblijskog stvaranja. Utvrđene brzine raspadanja nekih proteina kompatibilne su sa razdobljem od oko 4,500 godina (od potopa), no ne i s mnogim milijunima godina. Međutim, pronalazak ne samo proteina, već i staničnih mikrostruktura nakon 4,500 godina još uvijek iznenađuje, kada se uzme u obzir kako ih lako bakterije mogu napasti. Ove ideje bi mogle pomoći objasniti očuvanje tijekom tisuća godina. No, čine se potpuno nevjerojatnima kada je riječ o milijunima godina… budući da gore navedena svojstva čuvanja ne mogu zaustaviti običan raspad zbog utjecaja vode (hidrolizu) tijekom dugih eona.''27, 28

    Poanta

    Nedavni izvještaji koji predlažu željezo kao konzervans indikacija su toga da je mačak, ako ne potpuno pobjegao, onda barem provirio iz vreće. Informacija na postoji obilje mekog tkiva u stvorenjima navodno starim milijunima godina otima se kontroli. Evolucionisti shvaćaju da se moraju izravno sučeliti s mekim tkivima dinosaura, a njihovi odgovori do danas su daleko od uvjerljivih.

    Možda najvažnija lekcija u svemu ovome je snaga paradigme, tj. ideologije milijuna godina. Iskrena znanstvena reakcija na ovakvo otkriće bi bila pouzdati se u znanstvene zakone i opažanja koja ukazuju na raspadanje u mnogo kraćem vremenskom periodu, zatim ozbiljno posumnjati u 'milijune godina'. Međutim, pred licem danas široko rasprostranjene sekularne religije takvo što bi imalo ideološki efekt nuklearne bombe. Svijet koji je stvorio samog sebe je osnova te religije, a njoj su apsolutno, definitivno potrebni milijuni godina. Umjesto toga, suočena s ovim dokazima, očajnička potraga se nastavlja – za nekim mehanizmom, čak i djelomično uvjerljivim, koji bi tom sustavu uvjerenja pružio nekakvu slamku spasa.

    Ažuriranje, 19. lipanj 2015: Ideja dr. Schweitzer je ta da je željezo generiralo slobodne hidroksil (.OH) radikale (Fentonova reakcija) što je rezultiralo očuvanjem proteina. No, mnogo je vjerojatnije da bi slobodni radikali pomogli u degradaciji proteina i organske tvari. Uistinu, ta se reakcija koristi pri uništavanju organskih spojeva, za nju je također potrebno da se hidroksil radikali prenose vodom. Međutim, vod bi prouzročila hidrolizu peptidnih veza, te veoma brzu deamidaciju ostataka aminokiselina asparagina i glutamina. Ostaci aspartila također bi, izloženi vodi, trebali biti izomerizirani u izoaspartilni ostatak. Tirozin, metionin i histidin oksidirali bi u uvjetima koje predlaže dr. Schweitzer. No, kosti dinosaura pokazuju kako su ovi nestabilni ostaci i dalje prisutni.

    Dilema je u slijedećem: na koji je način fragment uspješno postao povezan djelovanjem razvodnjenog slobodnog hidroksilnog radikala koji objašnjava preživljavanje peptida dok hidrolitički nestabilni ostaci poput asparagina izbjegavaju dodir s vodenim medijem - 68 milijuna godina? Moramo li prihvatiti benefite slučajnih vodenih hidroksilnih radikala koji unakrsno povezuju peptide u neodređenom kemijskom vezivanju, trebali bi također prihvatiti i cijenu toga - hidrolizu peptida i aminokiselina.29

    Preporučene bilješke

    1. Pomoć nekoliko kolega je priznata i cijenjena, posebice Dominic Statham, Jonathan Sarfati, and Carl Wieland. Natrag na tekst.
    2. Catchpoole, D., Double-decade dinosaur disquiet, Creation 36(1):12–14, 2014; creation.com/dino-disquiet. Natrag na tekst.
    3. Drugi znanstvenici pronašli su osteokalcin kojem je starost određena na 120 Ma: Embery G. and six others, Identification of proteinaceous material in the bone of the dinosaur Iguanodon, Connective Tissue Res. 44 Suppl 1:41–6, 2003. The abstract says: “an early eluting fraction was immunoreactive with an antibody against osteocalcin.” Natrag na tekst.
    4. Sarfati, J., Bone building: perfect protein, J. Creation 18(1):11–12, 2004. Natrag na tekst.
    5. Schweitzer, M.H. et al, Molecular analyses of dinosaur osteocytes support the presence of endogenous molecules, Bone, 17 October 2012 | doi:10.1016/j.bone.2012.10.010. Natrag na tekst.
    6. Wieland, C., Radiocarbon in dino bones: International conference result censored, creation.com/c14-dinos, 22 January 2013. Natrag na tekst.
    7. Pappas, S., Controversial T. Rex soft tissue find finally explained, livescience.com/41537-t-rex-soft-tissue.html, 26 November 2013. Natrag na tekst.
    8. Nielsen-Marsh, C., Biomolecules in fossil remains: Multidisciplinary approach to endurance, The Biochemist 24(3):12–14, June 2002; www.biochemist.org/bio/02403/0012/024030012.pdf. Natrag na tekst.
    9. Many dino fossils could have soft tissue inside, Oct 28 2010,news.nationalgeographic.com/news/2006/02/0221_060221_dino_tissue_2.html. Natrag na tekst.
    10. Catchpoole, D., and Sarfati, J., ‘Schweitzer’s Dangerous Discovery’, creation.com/schweit, 19 July 2006. Fideist je osoba koja vjeruje 'slijepom vjerom' bez obzira na dokaze, te se često ne slaže s onima koji koriste dokaze kako bi pokazali da je kršćanstvo razborito. Natrag na tekst.
    11. Yeoman, B., Schweitzer’s Dangerous Discovery, Discover 27(4):37–41, 77, April 2006. Natrag na tekst.
    12. Kaye, T.G. et al., Dinosaurian soft tissues interpreted as bacterial biofilms, PLoS ONE 3(7):e2808, 2008 | doi:10.1371/journal.pone.0002808. Natrag na tekst.
    13. Wieland, C., Dinosaur soft tissue and protein—even more confirmation! J. Creation 23(3):10–11, 2009; creation.com/schweit2. Natrag na tekst.
    14. Wieland, C., Doubting doubts about the Squishosaur, creation.com/squishosaur-doubts. Natrag na tekst.
    15. Schweitzer, Ref. 5. Natrag na tekst.
    16. Iron Preserves, Hides Ancient Tissues in Fossilized Remains, NC State University, November 26, 2013, news.ncsu.edu/2013/11/schweitzer-iron. Natrag na tekst.
    17. To su atomi, molekule ili ioni sa slobodnim vanjskim elektronima, zbog čega su kemijski veoma reaktivni. Natrag na tekst.
    18. Pappas. Ref. 7. Natrag na tekst.
    19. Her technical paper is Schweitzer, M.H. et al., A role for iron and oxygen chemistry in preserving soft tissues, cells and molecules from deep time, Proceedings of the Royal Society, B: Biological Sciences 281(1775):20132741, 27 November 2013 | doi: 10.1098/rspb.2013.2741. Natrag na tekst.
    20. Pappas. Ref. 7. Natrag na tekst.
    21. Jerlström, P. and Elliot, B., Letting rotting sharks lie: Further evidence that the Zuiyo-maru carcass was a basking shark, not a plesiosaur, J. Creation13(2):83–87, 1999; creation.com/plesiosaurs2. Natrag na tekst.
    22. Kaplan, M., DNA has a 521-year half-life [at 13.1°C]: Genetic material can’t be recovered from dinosaurs—but it lasts longer than thought, Nature News, 10 October 2012, doi:10.1038/nature.2012.11555 (Comment on Allentoft et al. Ref. 25). Natrag na tekst.
    23. Iron Preserves, Hides Ancient Tissues in Fossilized Remains, NC State University, November 26, 2013, news.ncsu.edu/releases/schweitzer-iron/ Natrag na tekst.
    24. Pappas. Ref. 7. Natrag na tekst.
    25. Allentoft, M.E. et al., The half-life of DNA in bone: measuring decay kinetics in 158 dated fossils, Proc. Royal Society B 279(1748):4724–4733, 7 December 2012 | doi:10.1098/rspb.2012.1745. Natrag na tekst.
    26. Nova Science Now, May 2010, www.cross.tv/21726 Natrag na tekst.
    27. Compare Sarfati, J., Origin of life: the polymerization problem, J. Creation 12(3):281–284, 1998; creation.com/polymer. Natrag na tekst.
    28. Sarfati, J., DNA and bone cells found in dinosaur bone, J. Creation 27(1):10–12, 2013; creation.com/dino-dna. Natrag na tekst.
    29. DeMassa, J.M. and Boudreaux, E., Dinosaur peptide preservation and degradation, Creation Research Society Quarterly 51: 268–285, 2015. Natrag na tekst.

    Helpful Resources

    The Greatest Hoax on Earth?
    by Dr Jonathan Sarfati
    From
    US $15.00
    World Winding Down
    by Carl Wieland
    US $8.00
    Soft cover
    Dinosaur Challenges and Mysteries
    by Michael Oard
    From
    US $19.00