Trojstvo: analogije i suprotstavljanje kritičarima

preveo Zlatko Madzar

Objavljeno: 23. rujna 2012. (GMT+10)

Prošireno i ažurirano 1. studenoga 2012.

Analogije Trojstva: budite pozorni

Danika T., Englesko Kraljevstvo [Komentirajući je li ‘Božja čestica’ nađena?]

Hvala za vaše osvrte. Samo nekoliko napomena upozorenja.

Nije uistinu ispravno reći da su tri Osobe Trojstva ‘dijelovi’ Boga — vidjeti također Je li Bog ‘jednostavan’? U Poslanici Kološanima 2:9 vidimo:

Međutim, Isus nije Otac ili Sveti Duh – vidjeti također drevni dijagram Trojstva.

Isto tako, ja bih bio pozoran o korištenju trijada u prirodi, takve kao što je kruto-tekuće-plin, tri dimenzije, prošlost /sadašnjost /budućnost kao ikojega dokaza o Trojstvu (nije da vi to radite). Napokon, ako bi Bog bio ‘Dvojstvo’ postojalo bi ogromno mnogo dvostrukosti u prirodi što bi ‘ukazivale’ na Dvonitarijanizam (prostor/vrijeme, tvar/energija, dvojnost čestica valova, pozitivan /negativan naboj, i proizvodnja para čestica-antičestica). Također, ako bi Bog bio Četvorstvo, Četiri Evanđelja jedna su usporednica što bi se mogla zamisliti, kao i četiri dimenzije relativnoga prostornog vremena, četiri temeljne sile prirode, i četiri mjere bozona prema članku o Higgisovu bozonu.

Dok su sve analogije na neki način nepouzdane, neke su kontraproduktivne. Jedna što sam vidio (ne od vas) jeste ta da je Trojstvo slično čovjeku koji je istovremeno otac svojoj djeci, sin svojim roditeljima, i suprug svojoj ženi. Ali ovo je više nalik modalizmu, takozvane hereze sabelijanizma (naučavana od današnjih skupina o “Jednosti”). On kaže da su Otac, Sin i Sveti Duh samo različiti načini kako se Bog odnosi prema Svome stvorenju, a ne da su različite Osobe o kojima uči Biblija (vidjeti Biblijska obrana Trojstva).

Mogu predložiti još jednu analogiju o Trojstvu, što ide unatrag na crkvene očeve, i predložena je u Poslanici Hebrejima. Krist nije bio stvoren nego je su-vječan s Bogom Ocem, ali Otac je usprkos tome ‘začetnik /roditelj’ Sina. Poslanica Hebrejima osigurava neke zamisli za analogije, iako po svojoj naravi, nijedna analogija nije savršena:

Sin, koji je odsjaj Božje slave i točan otisak njegove bîti, održava sve svojom snažnom riječju … Ali o Sinu on [Bog] kaže: “Tvoje prijestolje, o Bože, trajat će uvijek i zauvijek, i pravednost će biti žezlo tvoga kraljevstva.” (Poslanica Hebrejima 1:3.8).

Tako neki vođe rane Crkve dali su ovu analogiju:

1. Bog Otac ~ Sunce (ali sâma priroda Sunca je odašiljanje svjetla – Bog je stvorio Sunce točno kao ono koje daje svjetlo Zemlji (Knjiga Postanka 1:14–19), dakle oni su su-vječni)
2. Bog Sin (mudrost /logos /memra) ~ sijanje što neprekidno zrači /proizlazi od Sunca. Isus je to svjetlo svijeta (Evanđelje po Ivanu 1:9–10; 8:12; 9:5)
3. Bog Sveti Duh ~ toplina od Sunca.

Analogija o Suncu također odražava ispravnu trinitarnu doktrinu – ontološka jednakost ali i naraštaj i procesija – radije negoli karikatura što mnogi protu-trinitaraci bojama boje. Otac je izvor Sina, kao što je Sunce izvor svjetla. Ali jedna vječna osobina Oca jeste ta da On rađa Sina (kao što i Sveti Duh potječe od Njega), to naprosto nema smisla kao što nema ni imanje Sunce bez svjetla ili topline. To jest, Otac je uvijek postojao, i On je uvijek ‘sjao’ sa svjetlom Isusa, i zračio ‘toplinu’ Duha. Zabilježite kako mnoga od tobožnjih osporavanja od protu-trinitaraca podupiru djelatnu podređenost Sina budući je Njegovo utjelovljenje ono koje mi prihvaćamo.

Isto tako, grčka riječ prevedena točnim prikazom u stihu Poslanice Hebrejima je χαρακτήρ(karakter /narav), i znači “točan izraz (slika) ikoje osobe ili stvari, označena sličnost, vrlo točna reprodukcija u svakome vidu, tj. faksimil /kopija.” U jednu ruku, to je 2-D projekcija 3-D osobe, npr. slika rimskoga Cara na kovanici. Fotografija je još jedan primjer, gdje je svjetlo odbijeno od (3-D) slike usmjereno i presijeca (2-D) ravninu. Slično, kugla je u 3-D, ali njena projekcija na 2-D ravnini je krug. Krug ima sve potpunosti kugle u 2-D prostoru. Tako primijenjeno na Božanstvo, ako je Sin svjetlo (Evanđelje po Ivanu 8:12; 9:5), onda možemo reći da je Isus u Svome Utjelovljenju bio projekcija toga svjetla na ravnini čovječanstva—dakle sva punina Boga bila je ograničena u Njegovoj ljudskoj prisutnosti (Poslanica Kološanima 2:9).

Ova analogija odražena je u Nicejskome kredu godine 325.:

Mi vjerujemo u jednoga Gospodina, Isusa Krista, jedinoga Sina Božjeg, vječno rođenog od Oca, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, istinski Bog od istinskoga Boga, rođenog, ne stvorenog, od jednoga Bića s Ocem. Po Njemu sve je bilo stvoreno.

Trojstvo i Rana crkva

Sam W., Kenija [komentirajući o Tko je uistinu Bog Knjige Postanka?]:

Drago nam je što vam se dopadao taj članak. Mi ne možemo pokriti sve, ali uistinu, začetnikom Trojstva uobičajeno se smatra Tertulijan (oko 160. – oko 225. g.).

Poučno djelo je Creeds, Councils and Christ: Did the early Christians misrepresent Jesus? [Vjerovanja, Koncili i Krist: Jesu li rani kršćani krivo predstavljali Isusa?] (ažurirano 2009.) od Gerald Braya, profesora Beeson Divinity School na Sveučilištu Samford u Birminghamu, Alabama. On objašnjava da je Tertulijan, pravnik i kršćanski apologet, shvatio kako Biblija uči da je Bog sklopio Savez s Izraelom. I na Božjoj strani, postojala su zapravo tri potpisnika: Otac, Sin, i Sveti Duh. Sad u rimskome zakonu, riječ za stranku u pravnome postupku bila je persona. Iz ovoga, Tertulijan je sažeo biblijsko učenje kao tres Personae, una Substantia (tri Osobe, jedna Bîtnost).

Tertulijan je objasnio Trojstvo koristeći duge biblijske odlomke kao dokaz da postoji jedan Bog u tri različite Osobe u Against Praxeas [Protiv Praxeasa]:

Uvijek imajte na umu da je to pravilo vjere koju ja ispovijedam; time svjedočim da su Otac, i Sin, i Duh neodvojivi jedan od drugog, i tako ćete znati u kojem je smislu to rečeno. Sad, pogledajte, moja tvrdnja jeste da je Otac jedan, i Sin jedan, i Duh jedan, te da su Oni različiti Jedan od Drugog.

Praxeas je bio heretik koji je naučavao modalistički pogled kao onaj o modernoj ‘Jednosti’ skupina: da su Otac, Sin i Duh bili svi ista Osoba u različitim oblicima. Tertulijan je uvjerljivo prikazao pogrješku u Pismu, dok je nekoliko Praxeasovih Pisama što su navodno podržala to stajalište pokazala da čine suprotno.

Ustvari, nešto prije Tertulijana, Teofil iz Antiohije (115.–181.) napisao je u apologetskom djelu učenome poganskom sucu Autolycusu. U komentaru o četvrtome danu stvaranja, Teofil je tvrdio da su prijašnja tri dana bila doslovno dani prije Sunca, i “vrste Trojstva, Bog, i Njegova Riječ, i Njegova Mudrost.” (To Autolycus 2:15 [Autolycusu2:15], godine 181).

Postoji mnoštvo drugih crkvenih vođa koji su potvrdili učenja o Trojstvu, posebice u Kristovu Božanstvu. Primjerice:

• Klement Rimski (oko 96. g.) koji je poznavao apostole: :

Štoviše, oni su se svi isticali poniznošću, i nisu bili napuhani s ponosom, nego su donosili poslušnost radije negoli da je iznuđuju, i bili su voljniji davati nego primati. Sadržaj s odredbom što je Bog stvorio za vas, i pozorno bivanje posvećenima Njegovim riječima, vi ste u sebi bili ispunjeni Njegovom doktrinom, i Njegove patnje bile su pred vašim očima. (1. Klementova poslanica 2)

Izvorna grčka gramatika čini jasnijim da “Njegove patnje” moraju biti upućivanje na Božje patnje.

• Ignacije (30.–107. g.), koji je poznavao apostole:

Postoji samo jedan liječnik, koji je i meso i duh, rođen i nerođen, Bog u čovjeku, istinski život u smrti, rođen od Marije i od Boga, prvi podvrgnut patnji a onda iznad nje, Isus Krist naš Gospodin. (Ignatius to the Ephesians 7:2) [Ignacije o Poslanici Efežanima 7:2]

Otuda su sva magija i svaka vrsta čaranja bili razvrgnuti, nepoznavanje toliko osobito pokvarenosti nestalo je, i drevno kraljevstvo bilo je ukinuto, kad se Bog pojavio u ljudskome obličju kako bi donio novost o vječnome životu … (Ignatius to the Ephesians 19:2) [Ignacije Efežanima 19:12]

Ja slavim Isusa Krista, Boga koji vas je učinio toliko mudrima, jer sam promatrao da ste utemeljeni u nepokolebljivoj vjeri, bivajući pribijenima čavlima, kao što je bilo, na križ Gospodina Isusa Krista i u tijelu i u duhu, i čvrsto utvrđeni u ljubavi krvlju Kristovom … (Ignatius to the Smyrnaeans 1:1) [Ignacije Smirnima 1:1]

Tražite Njega koji je gore čitavo vrijeme, vječan i nevidljiv, ipak koji je postao vidljiv za naše dobro; nedokučiv i neumoran, ipak koji je postao svjestan na naš račun; i koji je trpio na sve vrste načina za naše dobro (Ignatius, Letter to Polycarp 3:2) [Ignacije, Pismo Polikarpu 3:2]

Nudim vam oprost uvijek u našem Bogu Isusu Kristu; ostanite u njemu, u jedinstvu i skrbi Boga. (Ignatius, Letter to Polycarp 8:3) [Ignacije, Pismo Polikarpu 8:3]

• Polikarp (69.–155. g.), učenik apostola Ivana:

Ako onda zaklinjemo Gospodina da nam oprosti, mi zaklinjemo i sebe da oprostimo; jer mi smo pred očima našega Gospodina i Boga, i “mi se moramo svi pojaviti na Kristovu sudu, i svaki mora dati račun o sebi.” Hajdemo Mu onda služiti u strahu, i sa svim poštovanjem, čak kao što nam je On Sam zapovjedio, kao i apostoli koji su nam propovijedali Evanđelje, i proroci koji su navijestili unaprijed dolazak Gospodina. (Polycarp to the Philippians, 6) [Polikarp Filipljanima, 6]

Isus je taj koji je nazvan “Gospodin i Bog”, dok nitko drugi osim Isusa ne prima taj naslov “Gospodin” u poslanici.

• Irenej (120.–202. g.), učenik Polikarpa:

Crkva je, iako raspršena diljem čitavoga svijeta, čak do krajeva Zemlje, primila od apostola i njihovih učenika ovu vjeru: [Ona vjeruje] u jednoga Boga, Oca Svemogućega, Stvoritelja neba, i Zemlje, i mora, i svega što je u njima; i u jednoga Isusa Krista, Sina od Boga, koji je postao utjelovljen za naše spasenje; i u Svetoga Duha, koji je navijestio kroz proroke oproštenja od Boga, i dolaske, i rođenje od djevice, i gnjev, i uskrsnuće od mrtvih, i uznesenje u nebo u tijelu ljubljenoga Krista Isusa, našega Gospodina, i Njegovo [buduće] očitovanje s neba u slavi od Oca “da skupi sve u jednome”, i da podigne sve tijelo čitave ljudske rase, u Kristu Isusu, našem Gospodinu, i Bogu, i Spasitelju, i Kralju, prema volji nevidljivoga Oca. (Against Heresies Book I, Chapter 10, Section 1) [Protiv hereza Knjiga I, Poglavlje 10, Odjeljak 1]

Ovdje Irenej jasno izjavljuje da je Isus Gospodin, Bog, Spasitelj i Kralj, da je Sveti Duh osoban, i izjavljuje da se čitava crkva slaže. On ne bi napravio tako da nije bio siguran kako neće postojati frakcija u crkvi koja se neće složiti.

• Justin Mučenik (100.–165. g.):

Jer oni koji tvrde da je Sin Otac, dokazuju da niti poznaju Oca, niti znaju da Otac svemira ima Sina; koji je isto tako, bivajući prvo-rođenac Riječi Božje, i Bog. (First Apology 63:15) [Prva apologija 63:15]

Justin Mučenik kaže da Otac nije Isus (pobijajući tako doktrinu o Jednosti), nego da je Isus Bog, a ne “bog” kao što Kula stražara uči, ali u stvarnosti Bog, što se slaže s trinitarnom doktrinom. Justin je zasigurno živio s ljudima koji su poznavali apostole jer je živio u Rimu i Efezu, istim mjestima gdje su živjeli i putovali apostoli.

• Melito, biskup Sardisa, potvrdio je trinitarnu Kristologiju u pashalnoj propovijedi godine ~170 (vidjeti Božić i Knjiga Postanka).

[Ažurirano, 14. veljače 2015.: vidjeti Rana Crkva & Božanstvo Krista (Repriza) od Nathana Busenitza (off-stranica).]

Osobnost Svetoga Duha

B. L., Sjedinjene Države [komentirajući o Tko je zapravo Bog Knjige Postanka?]:

Prva izjava je kriva: Sveti Duh osjenio je Mariju tako da može začeti Isusa (Evanđelje po Luki 1:35). Kao što je pokazano u Utjelovljenje: Zašto je Bog postao Čovjek?, to je značilo dodavanje ljudske naravi Božanskoj naravi koju je Sin već imao od vječnosti. Kao što je Tertulijan naglasio u Against Praxeas (vidjeti gore):

Osim toga, tijelo nije Bog, tako da se glede toga ne može reći o njemu: Da će Sveti Duh biti nazvan Sinom Božjim, nego samo da je Božansko Biće bilo rođeno u tijelu, o kome i Psalam kaže: Budući je Bog postao čovjekom usred njega, i utemeljio ga voljom Oca. Sad koja je Božanska Osoba bila rođena u njemu? Riječ, i Duh koji su postali utjelovljeni s Riječju voljom Oca. Riječ je, prema tome, utjelovljena; i ovo mora biti glavna točka našeg istraživanja: Kako je Riječ postala tijelo – ili je to bilo preobraženjem, kao što je bilo, u tijelo, ili je stvarno Sebe obukao u tijelo. Jamačno to je bilo stvarno oblačenje Sebe u tijelo. …

Od njih Isus obuhvaća – Čovjeka, od mesa; od Duha, Boga – i anđeo Ga je naznačio kao Sina od Boga, Evanđelje po Luki 1:35 u odnosu na tu prirodu, u kojoj je On bio Duh, rezervirajući za tijelo oznaku Sin Čovječji. Na isti način, opetovano, apostol Ga naziva Posrednikom između Boga i Ljudi, 1. Timoteju poslanica 2:5 i tako je potvrdio Njegovo sudjelovanje u obje bîti /suštine.

Vaš drugi dokaz samo je dokaz iz tišine. Uloga Svetoga Duha je naveliko usmjeriti ljude prema Kristu, ne prema Sebi. Glupost je koristiti takve dokaze i zanemariti jasna učenja o osobnosti Svetoga Duha. Na primjer, ‘Sveti Duh reče: ‘Odvojite za mene Barnabu i Pavla za djelo za koje sam ih Ja pozvao’’ (Djela apostolska 13:2), što pokazuje kako Sveti Duh upućuje Sâm na Sebe u prvome licu jednine.

Vaš treći dokaz oprečan je istini. Rana crkva bila je nepopustljiva u tome da istinska učenja moraju biti povučena iz Biblije; ovo možemo vidjeti opsežno pokazano od Tertulijana, na primjer. I oni su se snažno borili protiv poganskih filozofija. Uistinu, kao što je Gerald Bray zabilježio u Creeds, Councils and Christ (vidjeti gore): “snažno se čini kao da je platonizam bio preoblikovan kako bi zadovoljio izazov kršćanstva, a ne obrnuto.”

Tro-jedina narav Boga

Wayne T., Australija, [komentirajući o Tko je zapravo Bog Knjige Postanka?]:

Dobro je što ste označili da Knjiga Postanka pogl. 1 posebno ne naznačuje Trojstvo, niti Pismo ne upućuje na Božanstvo kao na “osobe”, osim u Knjizi o Jobu 13:8 gdje postoji ukor ako netko tajno prihvati osobe. Kadgod je “osoba” upotrijebljena u upućivanju na Božanstvo, grčki prevodi ovu riječ kao “Bît /Suština”. Ako Bog nije brojčano “Jedan”, zašto je bilo u Knjizi proroka Izaije objavljeno “ovako reče Gospodin, Svetac Izraelov” ili “Ja sam Bog i nema drugoga Boga osim mene”. Ako bi bilo moguće spoznati Sina odvojeno od Oca kad je Filip pitao Isusa: “Gospodine pokaži nam Oca i to nam je dovoljno”, Isus bi to učinio. Baš suprotno, On je ukorio Filipa izjavivši: “Toliko sam puno vremena s vama, a ipak me ne poznajete.” …

Jonathan Sarfati odgovara:

Ovdje, kao i gore, ja ću se ograničiti na Against Praxeas od Tertulijana i na Creeds, Councils, and Christ od Geralda Braya.

Vi tvrdite da jednost Boga mora biti shvaćena u apsolutnome jedinstvu radije nego u složenom jedinstvu (vidjeti Hebrejski jezik i Mesijanska proročanstva). I Tom Wright je naglasio: “ne postoji prijedlog da “monoteizam” ili moljenje Sheme, ima išta s brojčanom raščlambom unutarnjega bića sâmoga Izraelova boga” (više na Utjelovljenje: Zašto je Bog postao Čovjek?). Zapravo, pokazati kako “nema ničeg novog pod suncem”, Tertulijan je također zabilježio dogmatizam onih koji su mislili kako je vjerovanje u jednoga Boga zahtijevalo vjerovanje u jednu Osobu u Božanstvu:

Ova hereza, koja je smatrala da posjeduje čistu istinu, u razmišljanju kako netko ne može vjerovati u Samo Jednoga Boga na ikoji drugi način nego kazujući kako su Otac, Sin, i Sveti Duh posve jedna te ista Osoba. Kao da i na ovaj način jedan nisu bili Svi, u tome što su Svi od Jednog, jedinstvom (to jest) bîti /suštine. Istovremeno dok se još uvijek dijeli misterija o dispenzaciji, što dijeli Jedinstvo u Trojstvo, stavljajući u svoj redoslijed tri Osobe – Otac, Sin, i Sveti Duh: tri, međutim, ne u stanju, nego u položaju; ne u suštini, nego u obliku; ne u sili, nego u aspektu; ipak od jedne suštine, i jednoga stanja, i jedne sile, budući je On jedan Bog, od kojeg su računata tri položaja i oblika i aspekta, pod imenom Oca, i Sina, i Svetoga Duha. Kako su oni osjetljivi na broj bez podjele, bit će pokazano kao naši postupci.

Vaša druga tvrdnja temeljena je na nečemu izgubljenome u prijevodima između grčkoga i latinskoga. Tertulijan je definirao Trojstvo kao tri Osobe i jedna Bît. Kao što je istaknuto dolje, persona je u rimskome zakonu bila stranka zakonskoga ugovora. Ali previše doslovan prijevod za Grke ishodi u πρόσωπονprosōpon, što znači “maska /krinka”. Tako je grčka crkva krivo razumjela latinsku uporabu, i prvotno mislila da je latinska crkva naučavala modalizam: da su Otac, Sin i Sveti Duh samo modaliteti (maske /krinke) Boga a ne različita središta svijesti.

A grčka crkva uobličila je Trojstvo kao tri hypostases /hipostaze (jednina hypostasis ὑπόστᾰσις) i jedna oὐσία ousia. Ali previše doslovan prijevod ljudima latinskoga govornog područja ishodi u substantia [bît /suština] —i sub i hypo znači “dolje /niže”. Ipak ovo je krivo shvaćanje, jer u grčkoj teološkoj uporabi, hypostasis znači kvazi-personifikacija osobina primjerenih božanstvu. Doista, kao što ste nehotično primijetili, u grčkome Novom zavjetu to je bilo korišteno u značenju “osoba”.

Problem prijevoda, kao što Bray bilježi, nije bio riješen u 4.-ome stoljeću. Basil (poznati kreacionistički teolog) je shvatio što grčka crkva misli pod hypostasis, latinskog crkvi značilo je persona/osoba, tako da su oni ustvari vjerovali u isto.