Darvinizam i Prvi svjetski rat

napisala Lita Sanders
preveo Zlatko Madzar

© iStockphoto/kamisok

Evolucijske ideje Charlesa Darwina (1809.–1882.) uništavajuće su djelovale na mnoge vođe zapadnoga svijeta ranoga 20. stoljeća. Posebice, intelektualci u Njemačkoj bili su među prvima koji su prihvatili darvinizam s entuzijazmom , i primijenili njegov koncept opstanka najsposobnijih na ljudsko društvo. To jest, primijenili su podnaslov „On the Origin of Species by Means of Natural Selection“ [O podrijetlu vrsta sredstvima prirodne selekcije], ili „Preservation of Favoured Races in the Struggle for Life“ [Očuvanje omiljene rase u borbi za život] (1859.). Najzloglasniji rezultat ovoga bio je Holokaust,¹ ali je društveni darvinizam isto tako imao veliki utjecaj na događaje što su doveli do Prvoga svjetskoga rata.

U desetljećima do početka Prvoga svjetskoga rata, intelektualci su prihvatili darvinizam i njegove etičke implikacije kao dobrodošlu alternativu kršćanskome vjerovanju i etici. Ernst Haeckel (1834.–1919.), najpoznatiji njemački darvinist toga vremena, i zloglasni krivotvoritelj dijagrama embrija,² vjerovao je kako će evolucija “dovesti do potpune revolucije u pogledu čitavoga svijeta na čovječanstvo.”³ Tvrdio je kako darvinizam zahtijeva napuštanje kršćanskih morala.

Sve do dolaska darvinizma, svetost ljudskoga života uzimana je zdravo za gotovo u europskome pravu i misli. Ali mnogi su njemački intelektualci počeli tvrditi kako neki posjeduju veće pravo na život od nekih drugih, prvenstveno, oni koji su smatrani vrjedniji za društvo. Ova je nejednakost uglavnom bila temeljena na rasi, ali su darvinisti tvrdili kako postoje i inferiorni pojedinci i unutar rase. Na primjer, zoolog i političar Karl Vogt (1817.–1895.) bio je mišljenja kako je mentalno hendikepirano dijete vrijednošću bliže majmunu nego vlastitim roditeljima.⁴ Tako da ne mora biti iznenađujuće kako je prvo svjetsko eugeničko⁵ društvo osnovano u Njemačkoj, promovirajući koncept koji je utemeljio Darwinov rođak Francis Galton (1822.–1911.).⁶

Njemački su društveni darvinisti bili naoružani viđenjem “rase gospodara”, koja je u njihovim umovima bila nordijska ili njemačka rasa. Eugenist Alfred Ploetz (1860.–1940.) iskovao je izraz “rasna higijena” (Rassenhygiene), i kasnije dočekao naciste kao one koji će to sprovesti u praksi. Dok je vjerovanje u njemačku superiornost dovelo naciste do istrebljivanja ‘nepoželjnih’ pojedinaca, za vrijeme Prvoga svjetskog rata njemački su darvinisti upotrijebili istu ideju u opravdavanju rata u državama koje su smatrali inferiornima. Vjerovali su kako će sudbina rase gospodara dominirati nad ili eliminirati “inferiorne” rase, i najočigledniji način postizanja te sudbine bio je kroz rat. Prema njihovom su se pogledu, sve rase i države nadmetale za opstanak, i oni koji ne bi vodili rat bi nestali.⁷ Drugim riječima “rat je neizbježan i mir je samo prekid vatre u neprekidnoj borbi između rasa i grupa za opstanak.”⁸

Koncept Lebensrauma ili “životnoga prostora” bilo je jedno od opravdanja Nijemcima u oba Svjetska rata za osvajanja susjednih zemalja. Iako Njemačka zapravo nije bila prenaseljena, vjerovali su budući je jedna ili druga strana uvijek napredovala, “bez rata, inferiorne ili propadajuće rase će s lakoćom zagušiti rast zdravih pupajućih elemenata, a slijedit će sveopće propadanje.”⁹ Max Weber naglašavao je to rasno nadmetanje:

“Naši nas nasljednici neće držati prvenstveno odgovornima za oblike ekonomskih organizacija koje ćemo im proslijediti, već za veličinu prostora lakta [Ellbogenraum], što smo zauzeli bitkom i ostavili za sobom ”¹⁰

Zanimljivo, njemački su darvinisti bili podijeljeni oko pitanja je li rat dobar za rasu gospodara. Neki su bili pacifisti, uključujući Haeckela, jer su vjerovali kako bi rat ubio većinom najbolje članove rase gospodara, ali antropolog Otto Ammon (1842.–1916.) vjerovao je kako je rat jedini način ispitivanja koja je nacija snažnija i dodjeljivanja pobjede najsposobnijem protivniku.¹¹ Naravno, postojao je problem nepoželjnih pojedinaca i među njemačkom populacijom; Ploetz je sugerirao njihovo slanje na prve linije kako bi bili ubijeni prije onih koji su smatrani podobnijima.¹²

Zbog pogleda na rat kao na evolucijski instrument, njemačke su se vođe odnosile prema ratu kao poželjnoj opciji, iako nisu mogli biti sigurni u pobjedu. Isto je tako postojao i fatalistički element; vjerovali su kako je rat njihova sudbina i kako oni ispunjavanju svoju “predodređenu ulogu u razvoju svijeta.”¹³

Neki su tvrdili kako zbog Darwinova izostanka izravne primjene načela društvenoga darvinizma, izraz, i njegova povezanost s evolucijskom mišlju, nisu valjani. Ali sâm Darwin rekao je kako su ubijanja u životinjskome carstvu način napretka evolucije:

“Možda je teško, ali trebali bi se diviti divljačkoj instinktivnoj mržnji pčele-matice, koja je potiče na trenutno uništavanje mladih matica svojih kćeri odmah nakon njihova rođenja, ili će sama umrijeti u borbi; jer je bez sumnje ovo za dobro zajednice; i majčinska ljubav i majčinska mržnja, iako je potonje na sreću rjeđe, isto je za neumoljivo načelo prirodne selekcije.”¹⁴

Darwin jednostavno nije bio voljan primijeniti to načelo na ljude, ali njemački društveni darvinisti nisu dijelili njegovu nenaklonost. Iako su postojali drugi čimbenici što su uzrokovali Prvi svjetski rat, općenito vjerovanje njemačkoga vodstva u društveni darvinizam i njegov protu-kršćanski etički sustav opravdavali su njihov militarizam i postali su moralno dobro.