Explore
Also Available in:

Zašto se svemir ne okreće oko Zemlje

Opovrgavanje apsolutnog geocentrizma

Autori: Robert Karter (Robert Carter) i Džonatan Sarfati (Jonathan Sarfati)
Prevod: Zemlja nije ravna

Objavljeno: 12. februara 2015. godine. Izmenjeno 26. decembra 2019. godine.

Sadržaj

Uvod

Nije uvek lako odgovoriti na pitanja o tome kako svemir funkcioniše. Vekovima je većina ljudi (uključujući i naučnike i filozofe) mislila da je Zemlja centar svemira, a da se planete, Mesec, Sunce i zvezde okreću oko nas. To se naziva „geocentrizam“ ili „geocentrično shvatanje svemira“. Bilo je potrebno nekoliko vekova mukotrpnog rada da bi se pokazalo da je ova apsolutna tvrdnja pogrešna. Danas prihvatamo „geokinetičko“ shvatanje (prema kome se Zemlja kreće), zasnovano na radu Njutna i Ajnštajna. Za nekog ko proučava istoriju i/ili prirodne nauke, put ka savremenom shvatanju predstavlja zadivljujuće istraživanje o tome kako svemir funkcioniše i svedočanstvo neverovatnih sposobnosti razuma koji je Bog podario isključivo ljudima.

Živimo u stvorenom svemiru, što znači da on nije nastao samo kroz naturalističke procese. Takođe, živimo u uređenom svemiru, što znači da on funkcioniše na osnovu određenih pravila. To je u skladu sa činjenicom da je svemir stvoren od strane vrhovnog Zakonodavca, koji se ne menja i koji deluje na isti način, što je u skladu sa Njegovim karakterom (1. Korinćanima 14:33, Jakov 1:17). Shodno tome, možemo da istražujemo kako stvari funkcionišu i da iz naših eksperimenata očekujemo racionalne rezultate.

Međutim, mnogo je teže iskoristiti ove eksperimente kao sredstvo za objašnjenje porekla svemira. Kada neko pokušava da iznosi pretpostavke o toku događaja unazad do beskonačnosti, takva vrsta nauke prestaje da funkcioniše. Filozofski gledano, paradoksi čekaju na svakom ćošku. Na primer, mi se nalazimo ili u stacionarnom svemiru koji prkosi Drugom zakonu termodinamike, ili u svemiru koji ima početak, ali nema uzrok. Naučno gledano, vidimo kako pozivanje na fiziku velikog praska vodi ka mnoštvu spekulacija, kao što su teorija inflacije, tamna materija, tamna energija i fino podešavanje mnogobrojnih konstanti, u cilju dobijanja modela koji bi pokazivali u pravom smeru. Stoga, iako smo saznali mnogo toga o mehanici svemira, onog trenutka kada pokušamo da objasnimo kako je svemir nastao, ulazimo u domen vere. Tačno je da još uvek postoje nedoumice koje moraju da budu otklonjene u konceptu „mlade Zemlje“, ali pošto evolucionisti opravdavaju postojanje svojih nedoumica rečima „zadatak nauke je upravo da otklanja nedoumice“, isto treba da važi i za kreacioniste.

Na pitanje da li je Zemlja u centru, nije lako dati odgovor kao na pitanje u vezi sa „ravnom Zemljom“. Ne samo da ove dve ideje nisu iste, već među naučnicima ne postoje ozbiljni dokazi za verovanja o ravnoj Zemlji, još od vremena antičke Grčke. Zapravo, grčki mislilac Eratosten iz Kirene (276–194. pre Hrista) je izračunao obim Zemlje (sa iznenađujućim stepenom preciznosti). U krugovima hrišćanskih mislilaca, nijedan ugledni teolog nije verovao u ravnu Zemlju, ne samo zato što je očigledno da Zemlja nije ravna, već i zato što ni Biblija ne tvrdi da je Zemlja ravna. Ugledni teolozi hrišćanskog doba su verovali da je Zemlja sfera. Čak i tokom Srednjeg veka, koji je pogrešno nazvan „mračnim“, vodeći anglosaksonski mislilac, monah Beda Časni (Venerable Bede) (673–735), jedan od najčitanijih mislilaca u narednih 1.000 godina, o Zemlji je napisao sledeće:

…i po svojoj širini ona je poput kruga, ali ne kruga poput štita, već kruga poput lopte, i širi se iz centra na sve strane sa savršenom zaobljenošću.1

istock photoquestion-mark

Međutim, veza između sferične Zemlje i centra svemira je bila tvrđi orah, i mnogi poznati naučnici su se teško nosili s njom. Glavni problem predstavlja to, što se mi nalazimo ovde na Zemlji, tako da nam se čini kao da sve kruži oko naše planete. Mi ne osećamo kao da letimo po svemiru. Ne osećamo da se uopšte krećemo. Da li je moguće razlučiti činjenice od mašte u ovom predmetu? Moguće je. Odgovor je i prefinjen i zadovoljavajuć, ali moramo da se potrudimo da bismo rešili zagonetku.

Fenomenološki jezik Biblije

Dobronamerni hrišćani geocentristi, u suštini, kažu sledeće: „Biblija kaže da Sunce izlazi i zalazi, i da se Zemlja ne pomera, i time se taj problem rešava.“ Međutim, da li Biblija zaista kaže da je apsolutni geocentrizam tačan? Korišćenje jezika komplikuje ovo pitanje. Čak i danas, u usmenom i pisanom izražavanju, ljudi često koriste „fenomenološki jezik“. Zaista, bilo bi gotovo nemoguće razgovarati kada ne bismo koristili izraze kao što je „izlazak Sunca“ (probajte da objasnite izlazak i zalazak Sunca, a da to ne izgleda kao da je Zemlja nepomična, a da se Sunce kreće, i uporedite to sa našim pokušajem ispod).

Nismo mi jedini koji se tako izražavaju. Čuveni rimski pesnik Vergilije (70–19. pre Hrista) je pisao: „Isplovismo iz luke, a zemlje i gradovi se udaljiše“ (Enejida 3:72). Ovaj stih su citirali i Kopernik i Kepler. Slično tome, i u samom nadahnutom Pismu, u Delima 27:27, doslovan prevod sa grčkog bi glasio: „A oko ponoći mornari počeše da naslućuju da im se približava neko kopno“. Oba stiha su primeri nečeg što bismo mogli da nazovemo nautikocentrični referentni sistem, što pokazuje da u antičkom svetu nisu koristili samo geocentrični referentni sistem.

Zbog toga, čak i kada tražimo biblijske stihove, moramo da budemo oprezni u vezi sa načinom na koji se jezik koristi. Ovo su prepoznali i crkveni naučnici poput sveštenika Žana Buridana (Jean Buridan) (1300–1360), biskupa Nikole Orezma (Nicole Oresme) (1320–1382)2,3 i kardinala Nikole Kuzanskog (Nicolaus Cusanus) (1401–1464).4 Ako možda mislite da su ovi ljudi beznačajni, Buridanova formulacija je prethodila principu opisivanja kretanja u odnosu na referentni sistem, što je trasiralo put za Galileja, Njutna i Ajnštajna. Njegova ideja o pokretačkoj sili je prethodila Galilejevom konceptu inercije i Njutnovom prvom zakonu kretanja.5 Istoričar nauke, Džejms Hanam (James Hannam), kometariše:

Kao i mnogi srednjovekovni hrišćani, Buridan je očekivao da je Bog uredio stvari na prefinjen način, uvek dopuštajući da je Bog mogao da radi po svojoj volji. Međutim, iako je postojala pretpostavka o prefinjenosti, i dalje ste morali da proverite empirijske činjenice da biste videli da li je Bog zaista radio na taj način.6

Dr Henri Rihter (Dr Henry Richter), dr Robert Karter (Dr Robert Carter), dr Jonatan Sarfati (Dr Jonathan Sarfati), i Geri Bejts (Gary Bates), dorektor američkog ogranka CMI, razmatraju učenje o ravnoj Zemlji i geocentrizam.

Gotovo jedan vek posle Buridana, Nikola Kuzanski je o ovoj temi rečito pisao:

Već nam je postalo jasno da se Zemlja zaista kreće, iako ne opažamo da je tako, zato što kretanje razumemo samo u poređenju sa nečim što miruje. Na primer, ako neko ne zna da voda teče i ne vidi obalu dok se nalazi na brodu na sred te vode, kako će da prepozna da se brod kreće? Zbog činjenice da će svakoj osobi (bez obzira da li se ona nalazi na Zemlji, Suncu ili drugoj zvezdi) izgledati kao da se nalazi takoreći u „nepomičnom“ centru, a da se sve druge stvari kreću: sigurno će se uvek dešavati da će osoba, ukoliko se nalazi na Suncu, odrediti skup polova u odnosu na sebe; na Zemlji, drugi skup; na Mesecu, drugi; na Marsu, drugi; i tako dalje. Stoga, svemir će imati centar svuda, a obim takoreći nigde; jer je Bog, koji je svuda i nigde, njegov obim i centar.7

Jasno je da je Nikola Kuzanski verovao da se Zemlja kreće kroz svemir, i da je razumeo princip referentnog sistema (o tome se detaljno raspravlja u nastavku). Žan Buridan i Nikola Kuzanski su preteče kopernikanske revolucije, što znači da potonji naučnici nisu sami došli do svojih ideja.8 Vekovi nauke su radili u tom pravcu.

Što se tiče biblijskih stihova koji predstavljaju „dokaze“, ljudi koji nastoje da potkrepe apsolutni geocentrizam (shvatanje da je Zemlja nepomična, dok sve drugo u svemiru kruži oko nas jednom dnevno), većinu njih tumače van konteksta. Stihove van konteksta tumače i biblijski skeptici i, nažalost, savremeni geocentristi, koji shvatanja tih skeptika prihvataju kao jevanđelje.

Postoji više stihova u kojima se načelno pominje „izlazak Sunca“, kao što su: 1. Mojsijeva 19:23, 2. Mojsijeva 22:3, Sudije 5:31, 9:33, Jov 9:7, Psalmi 104:22, Propovednik 1:5, Naum 3:17, Matej 5:45, Marko 16:2 i Jakov 1:11. Postoje stihovi u kojima se pominje „izlazak Sunca“ u vezi sa pravcem „istok“, što je sasvim smisleno, kao što su: 4. Mojsijeva 2:3, 3:38, 34:15 i Isus Navinov 1:15, 12:1, 13:5 i 19:12-13. Zapravo, osnovno značenje uobičajene grčke reči za „istok“, ἀνατολή (anatolí, kao u Mateju 2:1), je „podizanje“, što se uglavnom odnosi na Sunce. Na drugim mestima, „izlazak Sunca“ se koristi u proročkom ili pesničkom značenju,kao što je npr. Luka 1:78 (takođe anatolí), kada Zaharija, otac Jovana Krstitelja, proročki poredi Hrista sa izlaskom Sunca „koje će doći sa visine“. Ovo je slično proročanstvu iz Malahije 4:2 koje kaže: „Sunce pravednosti će nositi izlečenje u svojim krilima.“ Dodatni primeri mogu da se nađu u Psalmima 50:1 („Moćni Bog, Bog Gospod, govori, i doziva Zemlju od izlaska do zalaska Sunca.“), i 113:3 („Od izlaska Sunčevog do zalaska njegovog, neka se slavi ime Gospodnje.“) i Malahiji 1:11 (Jer od Sunčevog izlaska, pa do njegovog zalaska, moje ime će biti veliko među narodima).

Takođe, postoji više stihova koji upućuju na „zalazak Sunca“, kao što su: 1. Mojsijeva 28:11, 5. Mojsijeva 16:6, 23:11, 24:13 i 24:15, Isus Navinov 8:29 i 10:27, 1. Carevima 22:36, 2. Dnevnika 18:34, Psalmi 50:1, 104:19 i 113:3, Propovednik 1:5, Danilo 6:14, Malahija 1:11 i Luka 4:40.

Nijedan od ovih stihova ne predstavlja izazov za geokinetičku teoriju i nijedan ne podržava geocentrizam, zato što svi ti stihovi predstavljaju prihvatljivo korišćenje fenomenološkog jezika. Kao što je već rečeno, mi koristimo slične izraze svakog dana, bez namere da nekog pogrešno navedemo da misli da smo geocentristi. (Međutim, svi ovi stihovi opovrgavaju pojedine savremene modele ravne Zemlje u kojima Sunce na konstantnom rastojanju orbitira iznad diska.) Savremeni geokinetički astronomi podučavaju koristeći planetarijum, u kome je Zemlja centar beskrajne nebeske sfere, i koji obiluje fenomenološkim „geocentričnim“ terminima, kao što su zenit i nadir, nebeski polovi i nebeski ekvator. Uobičajeno prihvaćeni izrazi u jeziku poput ovog su potrebni radi jednostavne komunikacije..

Međutim, postoje drugi biblijski stihovi, koji zahtevaju pažljiviju egzegezu. Nakon što su Izraelci prešli Jordan i ušli u hanansku zemlju, osvojili su gradove Jerihon i Gaj (Isus Navinov 1-8). Ubrzo posle toga, stanovnici grada Gavaona su prevarili Izraelce da sklope savez sa njima (Isus Navinov 9). Gavaon se nalazio zapadno od Gaja i očigledno je predstavljao sledeću metu nadiruće izraelske vojske. Drugi narodi u toj oblasti su bili gnevni na Gavaonjane i poveli su rat protiv njih. Izraelci su im pritekli u pomoć i odigrala se velika bitka (Isus Navinov 10). U sred bitke, Biblija kaže:

Tog dana, kada je Gospod predao Amoreje Izraelovim sinovima, Isus se obratio Gospodu i pred Izraelcima rekao: „Stani, Sunce, nad Gavaonom, i ti, Meseče, nad Ajalonskom dolinom!“ I, Sunce je stalo, a i Mesec se zaustavio dok se narod nije osvetio svojim neprijateljima. Zar to nije zapisano u Jašarovoj knjizi? Takvog dana nije bilo ni pre ni posle, da je Gospod tako poslušao glas čoveka, jer se Gospod borio za Izrael.

Ovi čuveni stihovi opisuju „dugi dan Isusa Navinovog“ i obično se koriste da potkrepe geocentrično shvatanje, ali šta oni, zapravo, kažu? Očigledno je da je ovo izrečeno u lokalnom referentnom sistemu. Zašto? Zato što Sunce, koje se nalazi nad Gavaonom, više nigde ne može da bude u zenitu, osim na geografskoj dužini na kojoj se nalazio Gavaon. Ajalonska dolina se nalazi zapadno od Gavaona. Shodno tome, za nekoga u Ajalonu ne bi izgledalo kao da se Mesec nalazi zapadno od Gavaona, jer bi u tom slučaju Mesec morao da se nalazi iznad Sredozemlja.9 Mnogi tvrde da ovi stihovi pokazuju da je Bog zaustavio kretanje Sunca i Meseca. Ipak, tu ne piše da Bog nije privremeno usporio rotaciju Zemlje (kao i hidrosfere i atmosfere). To bi izazvalo isti efekat. Ili, Bog je mogao da zaustavi kretanje svega u svemiru. Rezultat bi bio isti. Da se nešto univerzalno zaista i dogodilo u istoriji, pokazuju legende o dugoj noći koje imaju narodi sa druge strane kugle.10

Zapazite da pominjanje Meseca predstavlja znak autentičnosti. Amoreji su obožavali Sunce, tako da ima smisla da Bog pokaže svoju moć nad njihovim lažnim bogom. Ali, ako je Božja namera bila da zaista uspori Zemlju, kao što mi pretpostavljamo, to bi uticalo i na relativno kretanje Meseca, što inače ne bi moralo da se spomene.

Ne bi trebalo da zaboravimo vraćanje Sunca unazad u vreme cara Jezekije (2. Carevima 20:5-11, Isaija 38:1-7), događaj koji su zabeležili, ili se bar o njemu raspitivali, astronomi van Jerusalima (2. Dnevnika 32:24-31). Ova odstupanja od naučnih pravila nam dozvoljavaju da utvrdimo kada se dogodilo čudo. U geocentričnom svemiru sve je jedno ogromno čudo bez objašnjenja (pogledati ispod). Jedan geocentrista ne bi očekivao da Sunce stane ili da se pomeri unazad, ali zašto da ne? Ne postoji racionalno objašnjenje načina na koji svemir funkcioniše, pa zašto ne bi moglo da se dogodi nešto neuobičajeno?

Psalam 96:10 je još jedno ključno mesto koje bi trebalo da razumemo. Tu piše:

Govorite među narodima: „Gospod je počeo carovati. Zemlja čvrsto stoji i neće se pomeriti.“11

Slična izjava da se „Zemlja neće pomeriti“ postoji u Psalmima 93:1 i 104:5. Zar ovi stihovi ne kažu da se Zemlja ne pomera? Ne, ne kažu, iz jednog veoma prostog razloga: hebrejska reč מוֺט (mot) znači „teturati, ljuljati, tresti ili klizati“12 i obično se tako prevodi na drugim mestima. Suprotno od „tresti“ može da bude „biti nepomičan, stajati“, kao što je u ovim stihovima, ali može precizno da se prevede i kao „biti neuzdrman“. Koristeći istu reč, Psalmi 55:22 i 112:6 kažu da se pravednici nikada neće pomeriti.13 Ista reč, sličan kontekst, ali očigledno ne znači da su ljudi pričvršćeni u mestu! Ipak, ako pravednici mogu da se pomeraju, može i Zemlja. Nastavljajući istu temu, Psalam 121 je naslovljen sa „Pravednik se neće nikada pomeriti.“ U 3. stihu se kaže da Bog neće dopustiti da se tvoja stopa pomeri, pa, ipak, nekoliko stihova kasnije se govori o „dolasku“ i „odlasku“, što znači da stope moraju da se pomeraju, a da bi prethodna upotreba izraza „neće se pomeriti“ morala da bude metafora ili pesničko izražavanje „stabilnog“ i „neuzdrmanog“. Takođe, u Psalmu 16:8 stoji: „Ja se neću pomeriti“, a većina biblijskih skeptika i geocentrista sigurno ne misli da je psalmista bio sputan u ludačkoj košulji! Konačno, u Psalmu 125:1 se kaže da su oni, koji veruju Gospodu, kao gora Sion, koja se neće pomeriti i stoji doveka. Ovde je možda bolje koristiti izraz „ne može da se pomeri“, pošto je reč o planini, ali čak i ona će biti uništena u budućnosti (u skladu sa najčešćim shvatanjem eshatologije), tako da je pesničko izražavanje jasno.

Drugi problem predstavlja korišćenje reči „svod“ u 1. Mojsijevoj 1. Ta reč dolazi, mada dugim putem, iz geocentričnih shvatanja Ptolomeja (90–168) i njegovih prethodnika. Oko 250. godine pre Hrista, jevrejski mislioci iz Aleksandrije u Egiptu su preveli hebrejsku Bibliju na grčki, i tako je nastala Septuaginta LXX. Nažalost, oni su u prevod uneli i nešto od grčke kosmologije, prevodeći hebrejsku reč רָקִיעַ (rakija) rečju στερέωμα (steréoma), koja je nastala od reči στερεόω (stereó), što znači „učiniti čvrstim ili biti čvrst“. Ovo značenje se prenelo u Jeronimovu latinsku Vulgatu u reči firmamentum. Ova reč je, u suštini, samo transliterovana u engleski jezik kao firmament, što je na srpskom „nebeski svod“ (Prim.prev.). Ovo je jedan od primera kako je nauka iz jednog vremena uticala na prevod Biblije, a tragovi su ostali gotovo 2.000 godina! Još jedan primer kako je grčka kosmologija uticala na jevrejske prevodioce dolazi od Josifa Flavija. Opisujući drugi dan stvaranja, on je za reč rakija koristio reč κρύσταλλος (krístalos, tj. kristalna sfera) oko Zemlje (Judejske starine 1(1):30). Očigledno je da je ova reč korišćena na osnovu naučnih stavova tog vremena.

Među kreacionistima postoji rasprava o značenju reči rakija u ovom kontekstu. Kulikovski (Kulikovsky) ističe:

Zapazite da semantički raspon od steréoma do firmamentum ne odgovara reči rakija. Hebrejska reč rakija ukazuje na nešto savitljivo i iskovano, nešto što je rastegnuto. Kao što je Livingston (Livingston) istakao: „Naglasak u hebrejskoj reči rakija nije na samom materijalu, nego na mogućnosti da se nešto raširi ili na činjenici da je nešto rašireno.“14 S druge strane, ssteréoma i firmamentum upućuju na nešto čvrsto, tvrdo i nesavitljivo.15 Zaista, Sili (Seely) priznaje da njegova istorijska etimologija reči rakija i raka „ne dokazuje da je rakija iz 1. Mojsijeve 1 čvrsta.“16,17

Dž.P. Holding (J.P. Holding) kaže sledeće:

Opis onoga što je označeno rečju rakija je toliko dvosmislen i bez detalja, da čvrsto nebo može samo da se učita u tekst, uz pretpostavku da ono uopšte postoji. Međutim, može se ispravno razumeti da je 1. Mojsijeva u skladu sa onim što danas znamo o prirodi nebesa.18

Shodno tome, iako različita tumačenja mogu podjednako da odgovaraju, reč rakija ne znači „čvrsti svod.“

Kao što ćemo videti, glavna debata se vodila u vezi sa naukom, ili, kako bi rekao filozof nauke, Tomas Kun (Thomas Kuhn) (1922–1996), u vezi sa promenom naučne paradigme.19,20 Većina ljudi je tokom istorije koristila geocentrične termine, kao što većina ljudi to čini i danas. Mi kažemo: „Sunce zalazi“, a ne kažemo: „Rotacija Zemlje dovodi liniju mog pogleda prema Suncu u tangentu na moj položaj na površini Zemlje.“ Međutim, to ne znači da većina nas danas pripada geocentristima!

Shodno tome, ne postoji stvarni biblijski problem sa geokinetičkim shvatanjem. Ovo nije isto obrazloženje kao u vezi sa pitanjem „Da li je evolucija tačna?“ ili „Možemo li Bibliji da dodamo milione godina Zemljine istorije?“. Ovo ne predstavlja korišćenje „nauke“ da bi nam ona tumačila biblijsku teologiju, do čega na kraju dovedu svi pokušaji spajanja evolucionog vremena i Biblije. Priroda odnosa Zemlje i nebesa je otvoreno pitanje koje vapi za istraživanjem. U vezi sa ovim pitanjem može da se vidi da li se nauka koristi kao „sluga“ ili kao „gospodar“ Biblije. Geokineticizam je primer kada se nauka koristi kao sluga, zato što nam pomaže da objasnimo biblijske tekstove koji bi mogli da odvedu u pogrešnom pravcu. Nasuprot tome, evoluciono shvatanje o dugim periodima predstavlja zloupotrebu nauke, koja se postavlja kao gopodar Biblije, u cilju urušavanja njenog autoriteta, što ima izuzetno štetne teološke posledice, kao što je postojanje smrti pre Adamovog greha.

Logika i nauka

Ovaj članak je napisan tako da pomogne hrišćanima da opovrgnu kritike i da razumeju zašto je geokineticizam istovremeno i naučan i biblijski dopušten.

Ovo je glavni logički problem apsolutnog geocentrizma: Nije da ne bismo mogli da konstruišemo geocentričnu kosmologiju, kao jedan od mnogih dopuštenih referentnih sistema, nego ne postoje ni naučni ni biblijski razlozi zašto bismo to radili – ne postoji dinamički model, tj. model u smislu fizičkih sila i delotvornih uzroka kretanja, koji bi objasnio apsolutni geocentrizam. Shodno tome, apsolutni geocentrizam suštinski nema mogućnost predviđanja. Apsolutni geocentrizam je mogao da se koristi za opisivanje položaja planeta, što je bilo dovoljno precizno za astronomiju iz vremena pre pojave teleskopa, i što je tada, doduše, predstavljalo veliko dostignuće. Međutim, apsolutni geocentrizam ne uspeva da objasni orbitalno kretanje satelita drugih planeta. Koristan je u nekim slučajevima, kao što je lansiranje stvari u orbitu, usmeravanje zemaljskih antena ka geostacionarnim satelitima ili nanošenje položaja zvezda na kartu. Ipak, zbog nedostatka sposobnosti predviđanja, sveobuhvatan geocentrični model bi bio previše komplikovan. Bilo bi potrebno da se nazivi dodaju gotovo nasumično da bi se objasnile hiljade varijacija, koje se lako objašnjavaju geokinetičkim pristupom. Postoji drugi, verovatno jači, razlog: geokinetika je nabolji način da se razume fizika. Jednačine kretanja su najjednostavnije za čestice koje kruže u sistemu u kome postoji centar mase i gde se centar koristi kao osnov koordinatnog sistema. Nauka napreduje kada postoje predviđanja, a Njutnova tri zakona kretanja i teorija gravitacije (sa kasnijim Ajnštajnovim doradama) svrstavaju se u najbolja sredstva predviđanja u istoriji. Pošto Biblija ne zahteva da nepomična Zemlja bude jedini ispravan referentni sistem (što zastupa apsolutni geocentrizam), zašto bismo se držali referentnog sistema u čijem se centru nalazi nepomična Zemlja?

Ovo je glavni naučni problem geocentrizma: Ako je apsolutni geocentrizam tačan, onda zakoni fizike nisu univerzalni. To znači da eksperimenti, koje vršimo na Zemlji, ne mogu da se primene na stvari van atmosfere, zato što Njutnovi zakoni kretanja i gravitacije ne mogu da objasne ono što vidimo u svemiru. To predstavlja veliki problem zato što, svaki put kada radimo nešto u svemiru, sve funkcioniše onako kako bi funkcionisalo i na Zemlji. Apsolutni geocentrizam zahteva svemir koji ne funkcioniše u skladu sa Njutnovim zakonima. Možete da pokušate da opišete način na koji stvari kruže oko Zemlje u sistemu apsolutnog geocentrizma, ali ne možete da koristite gravitaciju da biste objasnili kretanje tih tela; potrebna je druga sila koja bi držala ta tela u svemiru na okupu. Gde nastaje promena? Svakako pre nego što dođemo do Meseca, zato što bi on, prema apsolutnom geocentrizmu, morao da napravi krug oko Zemlje jednom dnevno. Međutim, mi ne možemo da uočimo takvo kretanje! Možemo da podignemo avion, lansiramo satelit, pošaljemo objekte u Sunčev sistem, i ne postoji nijedno mesto gde Njutnova mehanika ne može da se primeni. Na primer, krajem 2014. godine, letilica Rosetta, koju je lansirala Evropska svemirska agencija (ESA), uspešno je stigla do komete 67P/Churyumov–Gerasimenko i počela da orbitira oko nje. U složenoj seriji manevara, letilica Rosetta je na površinu komete spustila sondu Philae. Sve u vezi sa tim susretom se objašnjava njutnovskom fizikom, a to je ista ona fizika koja funkcioniše ovde na Zemlji. Ako sve u svemiru funkcioniše onako kako se i očekivalo, na osnovu eksperimenata koji su izvršeni na Zemlji, zar to ne znači da je geokineticizam tačan, a da apsolutni geocentrizam nije? Ako ne možete da koristite gravitaciju da objasnite kretanje tela u Sunčevom sistemu, onda ne možete da je koristite ni da objasnite kretanje svemirskih sondi koje lete među tim telima. Jednostavno je tako.

Stoga, apsolutni geocentrizam predstavlja samo „sakupljanje markica“. Ne mogu se davati predviđanja. Moguće je samo opisati ono što se vidi. U suštini, geocentristi mogu samo da daju opis onog što se posmatra, ali ne i objašnjenje. Snaga geokinetičkog modela je u činjenici da je on zasnovan na jednostavnom posmatranju, ali može da objasni različite pojave. Ahilova peta onih koji još uvek veruju da se Zemlja ne kreće je to što njihov „model“ predstavlja samo skup nepovezanih pojava.

Grci

Glavni protagonista rasprave o geocentrizmu je Klaudije Ptolomej (90–168), grčki mislilac koji je živeo u egipatskom gradu Aleksandriji u 2. veku. On je imao presudan uticaj na ovu raspravu, tako da i danas termini „geocentrični“ i „ptolomejevski“ praktično predstavljaju sinonime. Međutim, pre njega nije bilo jednoglasnosti među grčkim misliocima. U stvari, Ptolomejevom geocentrizmu je prethodilo nekoliko heliocentričnih shvatanja. Grčki mislilac Aristarh sa Samosa (310–230 pre Hrista) je bio samo jedan od heliocentrista. Zanimljivo je da je on takođe tvrdio da je Sunce mnogo udaljenije od Meseca (zato što Mesec može da pomrači Sunce). Pošto Sunce i Mesec imaju istu prividnu veličinu, on je smatrao da veličina Sunca mora da bude proporcionalna njegovoj udaljenosti iza Meseca. On je potcenio veličinu Sunca (samim tim i njegovu udaljenost) 10 puta, ali njegov model je bio očigledno heliocentričan. On nije bio jedini u antičko vreme koji se s tim borio. U ovu raspravu su bila uključena i slavna imena poput Arhimeda (287–212 pre Hrista), Seneke (4. pre Hrista – 45. leta Gospodnjeg), Plinija Starijeg (23–79) i Plutarha (45–120).

Postojali su dobri razlozi što je većina ljudi antičkog doba verovala u geocentrizam i što su mislioci navodili više dokaza u prilog geocentrizma. Nikola Kopernik (1473–1543) je sumirao argumente u Poglavlju 7 svoje knjige O kretanjima nebeskih sfera:21

Stoga, zapaža Ptolomej iz Aleksandrije (Syntaxis,22 1, 7) – ako bi se Zemlja kretala, i to samo na nivou dnevne rotacije, dogodilo bi se suprotno od onoga što je gore rečeno, pošto bi kretanje moralo da bude prekomerno nasilno, a njegova brzina bi morala da bude nenadmašna, da bi mogla da nosi čitav obim Zemlje u toku 24 sata. Ali, stvari koje su podvrgnute nagloj rotaciji, izgledaju sasvim nepodesno da privuku (tela sebi), i verovatnije je, ukoliko se sastoje iz više delova, da će odleteti, osim ako ih ne zadrži neka veza. On kaže da bi se Zemlja odavno raspala, i otpala od nebesa (potpuno besmislena ideja). Štaviše, živa bića i tela sa malom težinom bi se razletela. Tela, koja padaju pravom linijom, ne bi padala pod uglom od 90 stepeni na označeno mesto, zato što bi u međuvremenu bila povučena tako brzim kretanjem. Štaviše, oblaci i sve drugo što lebdi po vazduhu, uvek bi se kretali prema zapadu.

Kopernik koristi aristotelovsku terminologiju svojih protivnika, u kojoj „nasilno“ znači „uzrokovano spoljašnjom silom“, pošto niko u to vreme nije znao za Njutnov drugi zakon. Na primer, kada bi knjiga pala sa stola, to bi bilo „prirodno kretanje“, ali ako bi neko podigao knjigu, to bi bilo „nasilno“ kretanje. Ipak, razmislimo o posledicama aristotelovskog shvatanja: ako je bilo koja spoljašnja sila „nasilna“, eksperimentalna nauka ne važi, zato što nijedno podešavanje u eksperimentu ne može da bude „prirodno“.

Kopernik je objasnio da su neki od antičkih mislilaca tvrdili da bi se sve razletelo kad bi Zemlja rotirala, ljudi i životinje bi odleteli sa površine, tela koja padaju bi krivudala dok padaju na površinu, i stalno bi duvao istočni vetar. Kopernik zatim koristi taj argument i okreće ga protiv njega samog, postavljajući još veći izazov u Poglavlju 8:

Zbog ovog i sličnih nazovi razloga, antički mislioci su insistirali da Zemlja ostaje nepomična u centru svemira, i da je to njen položaj van svake sumnje. Ipak, ako neko veruje da Zemlja rotira, on svakako smatra da je njeno kretanje prirodno, a ne nasilno… Stoga Ptolomej nema razloga da se plaši da bi Zemlja, i sve na njoj, bili poremećeni rotacijom koju stvara priroda…

Ali, zašto on ne pokazuje još veću zabrinutost za svemir, čije kretanje mora da bude brže, pošto su nebesa veća od Zemlje? Ili su nebesa postala neizmerna zato što ih neopisivo nasilje njihovog kretanja odvlači od centra? Da li bi se i ona raspala kada bi se kretanje zaustavilo? Kada bi ovo rasuđivanje bilo ispravno, svemir bi sigurno rastao do beskonačnosti. Što je jača pokretačka sila, to je kretanje brže, pošto se obim kruga, koji nebesa moraju da naprave oko Zemlje u periodu od 24 sata, stalno povećava. Za uzvrat, kako brzina kretanja raste, tako se nebesko prostranstvo povećava. Na taj način, brzina povećava veličinu, a veličina brzinu, i tako do beskonačnosti. Ipak, shodno poznatom aksiomu fizike, da se beskonačno ne može preći ili pomeriti u bilo kom pravcu, nebesa bi nužno morala da ostanu nepomična.

Kao što ćemo videti, ne samo da je dat odgovor na primedbu „da bi se Zemlja raspala“, već su dati odgovori i na ostale primedbe, koje su antički mislioci iznosili.

Crkveni oci

Nekolicina crkvenih otaca, koji su razmatrali ovo pitanje, bili su geocentristi. Međutim, nije baš najpoštenije to što savremeni geocentristi citiraju rane crkvene oce kao podršku. Prvo, svi pagani u njihovo vreme su takođe zastupali geocentrizam, tako da su crkveni oci samo odražavali tadašnji zdrav razum, tadašnje uobičajene naučne ideje, ili uobičajeno korišćenje jezika. Ne može se reći da su oni iznosili principijelno teološko protivljenje geokineticizmu.

Drugo, bili su pod uticajem pogrešnog prevoda hebrejske reči rakija u grčkim i latinskim prevodima Biblije. Treće, njihov geocentrizam je bio ptolomejevski geocentrizam, dok savremeni geocentristi zapravo zastupaju tihonijansko mešovito geo-heliocentrično shvatanje (pogledati ispod). Pošto nijedan crkveni otac nije zastupao ovo moderno shvatanje, kako onda savremeni geocentristi mogu da ih citiraju kao podršku?

Četvrto, prvi pravi intelektualni izazov apsolutnom geocentrizmu je došao od pobožnih sledbenika biblijskog pogleda na svet.

Srednji vek

Zbog rada mislilaca poput Boetija (Boëthius) (480–525), koji je u vezi sa ovom temom pratio vođstvo Aristotela i Ptolomeja (koji ipak nisu grešili u svemu), naučnici u Srednjem veku su znali da je Zemlja samo tačka u poređenju sa prostranstvom svemira. Boetije je govorio:

Kao što ste čuli od astronoma, svi se slažu da, u poređenju sa prostranstvom nebesa, ceo opseg Zemlje ima vrednost jedne obične tačke, što će reći, ako bi se Zemlja uporedila sa prostranstvom nebeske sfere, moglo bi da se kaže da uopšte i nema zapreminu.23

Ipak, većina njih je prihvatala geocentrično shvatanje svoga vremena. Toma Akvinski (1225–1274) je imao značajan uticaj na gotovo potpuno usađivanje aristotelovske filozofije, i njenog rođaka, ptolomejevske astronomije, u umove svojih savremenika. Međutim, posle Akvinskog, nekoliko crkvenih naučnika u Srednjem veku je direktno dovelo u pitanje aristotelovsku filozofiju. U stvari, u Srednjem veku su nastali univerziteti, gde se ohrabrivalo dovođenje autoriteta u pitanje.24 Zbog toga što je Zemlja beskonačno mala u poređenju sa nebesima, Žan Buridan i Nikola Orezmo su predlagali da bi bilo prefinjenije kada bi sama Zemlja rotirala, nego da ceo svemir kruži oko nje (oni su sledili korake nekoliko grčkih filozofa koji su isto to govorili). Oni su odgovorili na većinu biblijskih i naučnih prigovora, koji su bili upućeni Galileju nekoliko vekova kasnije, ali nisu uspeli da utvrde geokineticizam kao činjenicu, kao što objašnjava Hanam (Hannam):

Orezmo je pripremio teren. On je opovrgao većinu prigovora na ideju da se Zemlja kreće dva veka pre nego što je Kopernik predložio da bi ona, u stvari, mogla da se kreće.25

Uobičajeno mišljenje u Srednjem veku je bilo da centar svemira predstavlja najgore mesto na kome bi neko mogao da bude. Na primer, Danteova Božanstvena komedija, napisana negde oko 1310. godine, ima devet krugova pakla unutar Zemlje, pri čemu sa približavanjem centru postaje sve gore. Baš u centru (sferične) Zemlje, koja se nalazi u centru svemira, nalazio se Sotona. U suprotnom smeru, sa udaljavanjem od centra, devet nebeskih sfera je povećavalo vrlinu i bliskost Bogu. Mi svakako ne zastupamo Danteovu viziju, ali u tom svetlu, udaljavanje Zemlje od centra je u očima ljudi iz Srednjeg veka predstavljalo napredak, a ne degradaciju, kako u 21. veku tvrde skeptici sa zastarelim idejama.

Da li je heliocentrizam bio rezultat hermetičnog paganstva?

Neki savremeni istoričari su izneli tvrdnje da je kopernikanska teorija vođena nekom vrstom hermetičnog26 obožavanja Sunca, ali to je krajnje zastarela ideja. Umesto da ga obožavaju, kopernikanci su „savršeno“ Sunce postavili u centar, tako da su ga pomerili na lošije mesto.27 Iako je Hermitica bila široko čitana među misliocima Kepernikovog vremena (u vreme Renesanse), ne verujemo da je Kopernik bio među sledbenicima. Kopernik je jednom usput spomenuo Hermesa, u okviru osvrta na druge drevne zapise:

Dakle, u centru svega stoji Sunce. Jer, ko bi u našem najlepšem hramu mogao ovu svetiljku da smesti na drugo ili bolje mesto od onog sa koga ona može odjednom sve da osvetli? Jer, nije neprikladno to što neki ljudi nazivaju Sunce svetiljkom sveta, neki dušom sveta, a neki drugi vladarom sveta. (Hermes) Trismegist ga naziva vidljivim bogom, a Sofoklova Elektra svevidećim. Stoga, Sunce kao da zaista sedi na kraljevskom prestolu i upravlja svojom porodicom planeta koje kruže oko njega. Šta više, Zemlja nije lišena Mesečevog prisustva. Naprotiv, kao što je Aristotel rekao u radu o životinjama, Mesec je u najbližem srodstvu sa Zemljom. U međuvremenu, Zemlja se pari sa Suncem i ostaje oplođena za svoj godišnji porođaj.

Ako ovo predstavlja problem, šta onda da se radi s tim što apostol Pavle sa odobravanjem citira paganske pesnike: Arata (Dela 17:28), Menandera (1. Korinćanima 15:33), i Epimenida (Titu 1:12)? Kopernik je, takođe, sa odobravanjem citirao Bibliju:

Zar ne bi pobožni psalmista (92:4) uzalud objavio da ga čini radosnim delo Božje i da radosno kliče zbog dela ruku Njegovih, kada mi ne bismo, kao kočijama, bili vođeni ka razmišljanju o najvišem dobru na ovaj način?

A, sada pogledajte navodni hermetični heoliocentrizam:

Pošto je i sâmo vidljivi zrak, Sunce sija po celom svemiru sa najvišim sjajem, na delu iznad i na delu ispod. Pošto je smešteno u centru svemira, nosi ga kao krunu. Kao dobri kočijaš, ono upravlja kočijama svemira i drži uzde da se svemir ne bi otrgao kontroli. A, ovo su uzde: život i duša i duh i besmrtnost i postojanje. Kočijaš popušta uzde da bi svemir mogao da ide, ali ne predaleko (istine radi) već uporedo s njim…

Oko Sunca postoji osam sfera koje od njega zavise: sfera pričvršćenih zvezda, šest planeta, i sfera koja okružuje Zemlju.

Ovo iznad uopšte nije nauka, već mistične besmislice. Ako je neki heliocentrista bio pod uticajem hermetizma, to je zasigurno bio Đordano Bruno (1548–1600), pseudonaučnik i okultista koga obožava ateista Nil de Grasi Tajson (Neil deGrasse Tyson).

Štaviše, ovi pasusi govore o sferi koja okružuje Zemlju, dok ostale planete okružuju Sunce. Zbog toga se hermetizam više podudara sa tihonijanskom mešavinom geocentrizma i heliocentrizma koju obožavaju savremeni geocentristi (pogledati ispod). Oni bi se, bez sumnje, uvredili kada bi ih neko optužio da su hermetisti, tako da bi i oni trebalo da primene „Čini drugima“ kada je u pitanju iznošenje optužbi protiv geokineticista.

Na kraju: geokineticizam ne može da se obori čak i da je Kopernik bio pomahnitali hermetista (ovo bi bila logička greška argumenta iz porekla), a u svakom slučaju, ovaj prigovor ne može da dotakne Kopernikove srednjovekovne prethodnike ili većinu drugih geokineticista. Trebalo bi da razmotrimo dokaze za apsolutni geocentrizam ili protiv njega, a ne da pribegavamo odvraćanju pažnje ad hominem.

Da li je crkva suzbijala geokinetičku teoriju?

Drugi tvrde da je „Crkva“ suzbijala napredak nauke progoneći one koji su istupali protiv apsolutnog geocentrizma, ali istorija daje prilično drugačiju sliku. Rimokatolička crkva je, umesto da se protivi astronomiji, potrošila ogromne svote novca na nju. Zašto? Zato što je, kada je „Crkva“ zauzela značajan deo Zemlje, izračunavanje dana kada se slavi Vasrks postalo problematično. „Prva nedelja posle prvog punog meseca, posle prolećne ravnodnevice“ (Nikejski sabor, 325. godine) zvuči kao precizna formula, ali bilo je potpuno izvesno da su različiti posmatrači na različitim mestima u svetu mogli da slave Vaskrs u različitim danima, čak i da ne naprave grešku. Tome treba dodati i činjenicu da se, zbog julijanskog kalendara, kalendarska godina sve više razlikovala od solarne (do početka 16. veka razlika je narasla na 10 dana), tako da su imali veliki problem. Da bi se rešila ova pitanja, katedrale su bile korišćene kao ogromne optičke mračne komore (camera obscura) u kojima su Sunčevi zraci projektovani na linije meridijana (lat. meridiane, jednina meridiana). Tako je putanja Sunca po nebu mogla precizno da se zabeleži, kao što je dokumentovao istoričar nauke Džon Hejlbron (John Heilbron) (1934–).28 Katedrale su bile idealne zato što su bile ogromne, rad arhitektonskih genija, i dovoljno stare da imaju stabilne temelje, tako da se položaji meridijana ne bi pomerali. One su bile precizniji astronomski instrumenti nego najbolji teleskopi toga vremena; teleskopi nisu nadmašili meridijane sve do sredine 18. veka.

Bianchini-meridian
Meridijanska linija u crkvi Svete Marije od anđela i mučenika (Santa Maria degli Angeli e dei Martiri), u Rimu, samo nekoliko minuta pre podneva.

Rezultat tog rada je bilo usvajanje Gregorijanskog kalendara 1582. godine, koji se i danas koristi. Promena kalendara se dogodila 50 godina pre suđenja Galileju i bila je „zasnovana na proračunima koji su korišćeni u Kopernikovom radu“, kao što je istakao Kun.29 Nova astronomija Nikole Kopernika je već tad pokazala svoju praktičnu nadmoć, ali je pokazala i da je Crkva dopuštala takvo shvatanje kao radnu matematičku hipotezu.

Nakon toga je nastavljeno dorađivanje teorije. Zanimljivo je da su do 1655. godine (13 godina nakon smrti Galileja) posmatranja, koja je vršio Đovani Kasini (Giovanni Cassini) (1625–1712) u katedrali u Bolonji, dala odgovor na veliku raspravu tog vremena, i pružila konkretne dokaze da je Keplerova teorija bila tačna, a Ptolomejeva pogrešna. Kasini je takođe pokazao da se udaljenost Sunca vremenom menja, što je značilo da kružne orbite više nisu dolazile u obzir, i da je Kepler bio u pravu u vezi sa eliptičnim orbitama.30

Hronologija događaja – zanimljivi defile kroz istoriju

Mnogo imena je ušlo u priču. U stvari, i previše da bismo ih sve naveli. Ipak, dobro je staviti nekoliko najvažnijih imena u odgovarajuću istorijsku perspektivu. Kada se pomene ova tema, većina ljudi odmah pomisli na Galileja i njegovo suđenje, ali on nije bio ni prva, ni najvažnija ličnost. Nikola Kopernik („čovek koji je zaustavio Sunce i pokrenuo Zemlju“31) preminuo je više od dve decenije pre nego što se Galilej rodio, a osuda Galilejevog rada je došla tek kada je on napunio 70 godina.

~ 200. pre Hrista Aristarh sa Samosa procenio udaljenost i veličinu Sunca.
~ 200. pre Hrista Eratosten iz Kirene izračunao obim Zemlje sa izvanrednom tačnošću.
~ 150. leta Gospodnjeg Klaudije Ptolomej piše Syntaxis (Almagest), što postaje glavni udžbenik astronomije u Srednjem veku. On je uspostavio apsolutni geocentrizam kao vodeću naučnu paradigmu u periodu od gotovo 1.500 godina.
~ 500. leta Gospodnjeg Boetije (Boëthius), u svojoj knjizi De consolatione philosophiae (Uteha filozofije), objavljuje da je svemir ogroman, i da u poređenju sa njim cela Zemlja predstavlja samo jednu tačku. Ovo je bila jedna od najčitanijih knjiga Srednjeg veka.
~ 700. leta Gospodnjeg Beda Časni (Venerable Bede) piše da je Zemlja kugla.
~1230. leta Gospodnjeg Džon Sakrobosko (John Sacrobosco) objavljuje Traktat o sferi sveta (Tractatus de Sphaera mundi), sveobuhvatni udžbenik astronomije toga vremena. U udžbeniku se objašnjava da Zemlja mora da ima oblik sfere i tvdri da je čak i najmanja zvezda koju vidimo veća od Zemlje. Ovaj udžbenik je predstavljao obavezno gradivo za studente svih zapadnoevropskih univerziteta u naredna četiri veka, što znači da je visoko sveštenstvo toga vremena učilo iz njega.
~1250. leta Gospodnjeg Toma Akvinski gotovo potpuno usadio ptolomejevsku astronomiju u umove svojih savremenika. On je potvrdio da je Zemlja kugla, kao primer očigledne i objektivne činjenice koju svako zna.
~1350. Žan Buridan (Jean Buridan) otkrio zakon inercije vekovima pre Galileja, i predložio geokinetičku ideju kao matematički prefinjenu hipotezu.
~1380. Nikola Orezmo (Nicole Oresme) izumeo grafikone kretanja planeta vekovima pre Galileja, i odgovorio na većinu teoloških i naučnih prigovora na geokineticizam.
~1450. Kardinal Nikola Kuzanski (Nicolaus Cusanus) izneo ideju da se Zemlja kreće u odnosu na referentni sistem nebeskih tela.
1543. Nikola Kopernik „Čovek koji je zaustavio Sunce i pokrenuo Zemlju“.
1582. Rimokatolički svet usvojio Gregorijanski kalendar, koji je oblikovan na osnovu Kopernikovog modela.
1600. Tiho Brahe obavio hiljade astronomskih posmatranja, koja su kasnije korišćena u daljem razvoju Kopernikove teorije. Brahe je predložio model koji je predstavljao kompromis između Ptolomejevog i Kopernikovog modela.
1610. Galileo Galilej obavio prvo teleskopsko posmatranje Venere i satelita koji orbitiraju oko drugih planeta, i postao najsporniji zagovornik kopernikanskog heliocentrizma.
1619. Johan Kepler predložio svoja tri zakona o kretanju planeta.
1639. Džeremaja Horoks (Jeremiah Horrocks) obavio prvo posmatranje prolaska Venere.
1651. Đovani Batista Ricioli (Giovanni Battista Riccioli) objavio Almagestum Novum koji, uglavnom na naučnim osnovama, brani tihonijanski sistem.
1655. Đovani Kasini (Giovanni Cassini) dokazao da se udaljenost Sunca menja sa godišnjim dobima, što je u skladu sa Keplerovim prvim zakonom (planete se kreću po eliptičnim orbitama oko Sunca).
1687. Njutnovi univerzalni zakon gravitacije, tri zakona kretnja i proračuni objasnili Keplerov model.
1716. Edmund Halej (Edmund Halley) predložio da se iskoristi prolazak Venere pored Sunca da bi se odredila astronomska jedinica, i zabeležio da Mesec usporava.
1729. Džejms Bredli (James Bradley) utvrdio odstupanje zvezdane svetlosti i izračunao brzinu svetlosti.
1759. Aleksis Klod Klero (Alexis-Claude Clairaut) izračunao vreme povratka Halejeve komete.
1769. Džejms Kuk (James Cook) uspešno sa Tahitija zabeležio prolazak Venere.
1772. Žozef Luj Lagranž (Joseph-Louis Lagrange) opisao dve preostale Lagranžove tačke, koje je prvi predvideo Ojler (Euler).
1781. Ser Frederik Vilijem Heršel (Sir Frederick William Herschel) otkrio Uran, prvu novu planetu još od antičkih vremena.
1838. Fridrih Besel (Friedrich Bessel) obavio prvo merenje zvezdane paralakse na zvezdi 61 Cygni.
1846. Urben le Verije (Urbain Le Verrier) predvideo postojanje neotkrivene planete na osnovu odstupanja Uranove orbite.
1846. Johan Gotfrid Gale (Johann Gottfried Galle) otkrio planetu Neptun.
1859. Urben le Verije rekao da Merkurova orbita pomalo odstupa od njutnovskih predviđanja (precesija perihela).
1873. Jednačine elektrodinamike Džejmsa Klerka Maksvela (James Clerk Maxwell).
~1900. Lorencove transformacije Hendrika Lorenca (Hendrik Lorentz).
1905. Žil Anri Poenkare (Jules Henri Poincaré) preradio Lorencove transformacije i trasirao put za Ajnštajna.
1905. Albert Ajnštajn razvio posebnu teoriju relativnosti.
1915. Opšta teorija relativnosti Alberta Ajnštajna rešila Le Verijeov problem u vezi sa Merkurom.
21. jul 1969. Nil Armstron (Neil Armstrong) napravio prve ljudske korake na Mesecu.
25. avgust 2012. Letilica Voyager 1 prelazi preko heliopauze na 122 AJ (18 milijardi kilometara) od Sunca, i tako postaje prvi veštački objekat koji je napustio heliosferu i ušao u međuvezdani prostor.
14. jul 2015. Letilica New Horizons je postala prva letilica koja je proletela pored Plutona. Ova letilica je lansirana 19. janura 2006. godine, kada je Pluton smatran za najudaljeniju planetu, ali kasnije te godine (13. septembra) Međunarodna astronimska unija (International Astronomical Union – IAU) je proglasila Pluton patuljastom planetom pod nazivom 134340 Pluton.
5. novembar 2018. Letilica Voyager 2, lansirana 20. avgusta 1977. godine, prelazi preko heliopauze na 122 AJ (18 milijardi kilometara) od Sunca, nakon što je obezbedila važne informacije u vezi sa četiri spoljne planete. Godinu dana kasnije, analiza njenih podataka je pokazala da heliopazu pravi solarni vetar kao neku vrstu štita od štetnih kosmičkih zraka..

Potragu za rešavanjem ove misterije su pokrenuli ljudi sa hrišćanskim pogledom na svet, koji su manje ili više, verovali Bibliji. Oni nisu videli da postoji sukob između nauke i vere. Čak je i veliki astronom, Johan Kepler, za svoj rad rekao da je to bilo „kao ponavljanje Božjih misli“, i:

Glavni cilj svih istraživanja spoljašnjeg sveta bi trebalo da bude otkrivanje racionalnog poretka i harmonije, koje je Bog u njemu uspostavio i koje nam je otkrio u jeziku matematike.32

Ali, postojao je otpor geokinetičkim idejama. Taj otpor su uglavnom predvodili drugi naučnici, a ne „Crkva“. Kopernikova shvatanja su bila poznata papi i mnogim kardinalima tog vremena, i oni su ga podržavali.To ne znači da njegova shvatanja nisu bila sporna, ali ni rimokatolička, ni protestantske crkve nisu po kratkom postupku odbacile geokineticizam. Galileja je u radu ohrabrivao papa Urban VIII, koji mu je prvo bio blizak prijatelj Međutim, kasnije, kada je Galilej uvredio papu stavljajući njegove reči u usta Simplicija (lik lude) u knjigu, u kojoj se iznose tvrdnje protiv geocentrizma, njih dvojica su postali ljuti neprijatelji.33 Samo nekoliko decenija posle smrti Galileja i pape Urbana VIII, jezuitski astronomi su predavali geokineticizam astronomima u Kini. Đorđo de Santilana (Georgio de Santillana) (1902–1974), filozof i istoričar nauke sa Masačusetskog instituta za tehnologuju (Massachusetts Institute of Technology – MIT), napisao je sledeće:

Dugo vremena je poznato da je većina intelektualaca u crkvi bila na strani Galileja, dok je najjasnije protivljenje dolazilo od sekularnih ideja.34

Uzimajući u obzir da je rasprava trajala vekovima, ne bi trebalo da iznenađuje da je to bio spor među naučnicima. Nešto od toga je povezano sa podelom na rimokatolike i protestante, nešto sa tvrdoglavošću raznih ljudi, a mnogo toga su proizveli antihrišćanski polemičari iz 19. veka.35,36

Nikola Kopernik

Verovatno najvažnije ime na našem kratkom putovanju kroz istoriju je Nikola Kopernik. Kopernik nije bio samo astronom, već i lingvista, filozof, lekar, doktor kanonskog crkvenog prava i pronicljiv ekonomista.37 Iako su njegove geokinetičke ideje postojale decenijama pre njegove smrti, i iako je on delio svoja shvatanja sa mnogim drugim ljudima, on je odložio objavljivanje svog dela O kretanjima nebeskih sfera (De revolutionibus orbium coelestium), do pred samu smrt 1543. godine. Ovaj veliki događaj u istoriji nauke je bio okidač za „kopernikansku revoluciju“, kako je mi danas zovemo. On je koristio iste podatke, dobijene posmatranjem, koje su koristili i drugi, ali je dodao mnogo jednostavniji model za objašnjenje – planete, uključujući i Zemlju, kreću se po orbitama oko Sunca.

„Okamova oštrica“ (nazvana po Vilijemu od Okama (William of Ockham) (1287–1347)) predstavlja dobro poznati princip nauke. Prema ovom principu, ako postoji više suprotstavljenih teorija, ona sa najmanje pretpostavki je verovatno tačna. Kopernikov model je bio mnogo jednostavniji od ptolomejevskog sistema. Na isti način, savremeni geokinetički sistem je mnogo jednostavniji od savremenog apsolutnog geocentričnog sistema. U stvari, savremene varijante apsolutnog geocentrizma su mnogo složenije nego što je bio ptolomejevski sistem, zato što moraju da razmatraju mnogo više pojava nego što je Ptolomej poznavao. Shodno tome, Okamova oštrica ih duboko „seče“.

Ipak, bilo je mesta za poboljšanja. Na primer, Kopernik je i dalje tvrdio da planete orbitiraju po savršenim kružnicama, i držao se ptolomejevske ideje da zvezde orbitiraju u udaljenoj kristalnoj sferi. Zbog toga je i on morao da dodaje epicikle da bi u svoju teoriju uklopio empirijske podatke. Ipak, njegova logika, matematika i empirijski dokazi su potpalili fitilj. U stvari, on je igrao značajnu ulogu u ponovnom pokretanju naučne revolucije tokom Renesanse, nakon što je srednjovekovna naučna revolucija bila zaustavljena zbog Crne smrti.38 Još uvek su postojale prepreke koje je trebalo prevazići, zato što su mnogi kritičari kao jak dokaz protiv Kopernikove teorije koristili činjenicu da nije bilo uočljive paralakse među zvezdama.

Šta je paralaksa?

Stavite prst na svoj nos. Sada, naizmenično otvarajte i zatvarajte po jedno oko. Trebalo bi da vidite kako se vaš prst pomera ulevo ili udesno dok ga gledate jednim okom. To je paralaksa. Pošto nešto gledate iz dva različita ugla, izgleda kao da se njegov položaj menja u zavisnosti od pozadine. Sada, ispružite ruku i pokažite prstom, i ponovo naizmenično otvarajte po jedno oko. Vaš prst se i dalje pomera, ali manje nego pre. Zašto? Zato što je ugao između vašeg prsta i oka značajno manji.

Paralaksa je veoma korisna u astronomiji. Poluprečnik Zemljine orbite iznosi 150 miliona kilometara. Zbog toga, kada posmatramo jednu zvezdu i leti i zimi, to je kao da imamo dva oka koja su veoma udaljena. Ako je zvezda blizu, njen položaj će da se menja tokom godišnjih doba. Međutim, većina zvezda ne menja položaj tako da to može da se izmeri, zato što su predaleko od nas da bismo mogli da izmerimo promenu ugla. Mali broj zvezda, koje menjaju položaj, bliže su nam od onih zvezda koje ga ne menjaju. Zbog toga možemo da izvodimo zaključke o udaljenosti zvezda, o tome da se različite zvezde nalaze na različitim udaljenostima, i da su neka nebeska tela veoma daleko. Sve to je u skladu sa geokineticizmom. U stvari, sve to daje odgovor na jedan od najznačajnijih ranih prigovora na geokineticizam, a to je nedostatak uočljive paralakse.

Paralaksa je takođe korišćena da se odredi rastojanje od Zemlje do Sunca. To rastojanje se naziva „astronomska jedinica“ (skraćeno AJ), i dugo nismo znali koliko iznosi. Edmund Halej (Edmund Halley) (1656–1742) je predložio da se za merenje AJ iskoristi prolazak Venere pored Sunca, tako što bi više ljudi posmatralo prolazak Venere, a onda bi se izračunala razlika u paralaksi između mesta sa kojih se posmatra. To je bilo teško postići iz više razloga. Prvo, prolazak se događa u parovima koji su odvojeni po nekoliko godina, a sami parovi su odvojeni po 121,5 ili 105,5 godina! Drugo, trebalo je tačno znati gde se svaki posmatrač nalazi, a tada još uvek nisu postojala tačna merenja geografske dužine, tako da je paralaksa mogla da se koristi samo u odnosu na geografsku širinu. Treće, trebalo je tačno podesiti vreme, a tek su počeli da se prave precizniji časovnici. Četvrto, čak i sa veoma preciznim satom, vremenska razlika (u sekundama) početka prolaska sa jednog mesta na sledeće bila bi zanemarljiva. Međutim, Halej je smatrao da ako više ljudi izmeri ukupno vreme od početka do kraja prolaska (u satima), preciznost će biti dovoljno velika da se dobiju dobre brojke. I, bio je u pravu.

Prolazak Venere pored Sunca prvi put je zabeležen 1639. godine, kada je mladi astronom Džeremaja Horoks (Jeremiah Horrocks) (1618–1641), projektovao sliku Sunca kroz teleskop na komad papira [Upozorenje: NE pokušavajte ovo bez odgovarajuće zaštite za oči, a deca to nikada ne bi trebalo da rade bez nadzora odraslih. Koncentrisanje Sunčeve svetlosti na ovaj način može trajno da ošteti vaš vid]. Horoks je mogao da proceni veličinu Venere, kao i vrednost astronomske jedinice: 88,3 miliona kilometara, što je iznosilo ⅔ stvarne vrednosti, ali to je bilo najpreciznije merenje do tada. Beleženje sledećih prolazaka Venere 1761/1769. I 1874/1882. Godine spada u najbolje primere međunarodne naučne saradnje. U stvari, veliki moreplovac, kapetan Džejms Kuk (James Cook) (1728–1779), prvi čovek za koga je zabeleženo da je oplovio Novi Zeland, poslat je na Tahiti sa isključivim ciljem da zabeleži prolazak Venere 1769. godine, što je on uspešno i uradio.

Paralaksa takođe može da se koristi za merenje udaljenosti zvezda. Fridrih Besel (Friedrich Bessel) (1784–1846) je 1838. godine obavio prvo merenje paralakse zvezda na zvezdi 61 Cygni. On je zaključio da je ta zvezda udaljena 10,3 svetlosne godine (pogrešio je za manje od 10%), iako je paralaksa iznosila manje od 0,00009 stepeni. Do kraja 19. veka imali smo dosta dobru ideju o astronomskoj jedinici, veličini Sunčevog sistema, kao i korisnosti paralakse za merenje velikih rastojanja, a sve je to pomoglo da se učvrsti geokinetička teorija.39

Opservatorija bez posade, pod nazivom Gaia, koju je nedavno lansirala ESA, moći će da meri paralaksu do nekoliko desetina hiljada svetlosnih godina (oko 1% prečnika Mlečnog puta). Pošto se zvezde očigledno nalaze na različitim udaljenostima, ne postoji nijedna „kristalna sfera“. Da li postoje različite sfere? Možda po jedna za svaku zvezdu? Možda su zvezde prikačene za nebeski svod? Možda nizom žica visokog napona? Ili je, možda, svemir ipak geokinetičan!

nearby-starsKarta poznatih zvezda u poluprečniku od 14 svetlosnih godina od Zemlje, zasnovana na merenjima paralakse. Važno je istaći da se zvezde ne kreću samo u odnosu na Zemlju, već i jedna u odnosu na drugu, što znači da će sazvežđa da promene oblik tokom vremena na način koji može da se predvidi. Apsolutni geocentrizam ne može to da objasni ni na jedan praktičan način.

Galileo Galilej

Galileo Galilej (1564–1642) je prvi usmerio teleskop prema nebeskim telima – i suprotno popularnom mitu, nije zabeleženo da je bilo ko „odbio“ da gleda kroz Galilejev teleskop.40 On je prvi video Jupiterove satelite (i tačno ih označio kao takve), kao i Saturnove prstenove. On je prvi video Sunčeve pege, što je opovrglo aristotelovske i srednjovekovne ideje o savršenim nebeskim telima. On je primetio da se Venera povećava i smanjuje tokom vremena, i teleskopom posmatrao kako ona prolazi kroz faze kao i Mesec. U ptolomejevskoj teoriji, Venera je kružila oko Zemlje blizu Sunca, zato što je jedino tako vidimo. Međutim, po takvom scenariju, prividna veličina Venere se ne bi menjala gotovo 7 puta.41 Ova promena se objašnjava činjenicom da Venera orbitira oko Sunca na prosečnoj udaljenosti od oko 108 miliona kilometara, dok Zemlja orbitira na oko 150 miliona kilometara, tako da rastojanje od Zemlje do najbliže tačke Venerine orbite iznosi oko 42 miliona kilometara (150-108=42), a do najdalje oko 258 miliona kilometara (150+108=258).42 Venerine faze ne mogu da se objasne ptolomejevskim/neotihonijanskim modelom u kome Venera kruži oko Zemlje blizu Sunca, jer bi moralo da se pretpostavi da se Zemlja nalazi između Sunca i Venere, pošto sa Zemlje može da se vidi i „puna“ i „mlada“ Venera. Međutim, orbitiranje Venere oko Sunca objašnjava ogromnu razliku u prividnoj veličini, Venerine faze, kao i činjenicu da je faza „mlade“ Venere najsjajnija, pošto je u to vreme Venera najbliža Zemlji.43

VenusVenera prolazi pored Sunca 2012. godine.

Galilej je prvi predložio (što je bilo tačno i funkcionalno kad smo na tlu) rešenje za “problem geografske dužine”, tako što bi se izradila tablica ciklusa Jupiterovih satelita kao referentno mesto (uključujući vreme i uglove), a onda bi se ti ciklusi posmatrali (u isto vreme, pod različitim uglom) na mestima čija geografska dužina nije poznata. Postoji mnogo više o ovom čoveku nego što većina ljudi shvata. Mnogo je pisano o njegovom suđenju pred Rimokatoličkom crkvom, i postoji obilje urbanih mitova o toj temi. Reći ćemo da Crkva nije aktivno suzbijala geokinetičku teoriju toliko koliko je Galilej uvredio papu na takav način da je to trajno prekinulo njihovo prijateljstvo, što su njegovi protivnici rado iskoristili kao priliku da ga dovedu na suđenje za jeres. Međutim, Hejlbron je istakao sledeće:

Galilejeva jeres, prema standarnoj razlici koju je koristila Inkvizicija, bila je „inkvizitorna“, a ne „teološka“. Ova razlika je omogućavala preduzimanje mera protiv ljudi zbog kršenja propisa ili pravljenja skandala, iako ta dela nisu predstavljala kršenje akata vere koje su proklamovali papa ili Generalni koncil. Međutim, Rimokatolička crkva nikada nije proglasila da biblijski stihovi, koji nagoveštavaju kretanje Sunca, moraju da se, kao akt vere, tumače u korist ptolomejevskog svemira. Zbog toga su optimistički komentatori mogli da razumeju da „formalno jeretički“ znači „privremeno nije prihvaćen“.44

Kao što smo pokazali, ovo je zaista bilo „nauka protiv nauke“, ali Galilej nije imao svu nauku na svojoj strani. Njegov omiljeni „dokaz“ za geokineticizam su bile plima i oseka, a danas se zna da je u tome Galilej pogrešio. Beda Časni je dao ispravno objašnjenje vekovima ranije: Mesec je glavni uzrok plime i oseke. Dakle, uobičajena istoriografija agresivnih ateista, o nauci naspram religioznih geocentrista neznalica, zasnovana je na nepoznavanju istorije i zastarelim idejama: mnogi geocentristi su sledili ono za šta su mislili da predstavlja najbolji naučni dokaz koji su imali u to vreme. Greška kritičara je u tome što učitavaju savremenu nauku ljudima koji nisu mogli da imaju to znanje. Ne bi trebalo da pravimo istu grešku zanemarujući savremenu nauku i usvajajući apsolutni geocentrizam.

Tiho Brahe

Tiho Brahe (Tycho Brahe) (1546–1601) je još jedan učen i vredan čovek koji je ostavio trag u istoriji. Bez pomoći teleskopa, on je pažljivo vršio astronomska posmatranja tokom više decenija, sa preciznošću koja odgovara širini jednog novčića posmatranog sa udaljenosti od 100 metara. Nakon supernove 1572. godine, Brahe je tvrdio da nebeska sfera nije nepromenljiva, kako je Aristotel učio. On je zatim tvrdio da je Velika kometa iz 1577. godine putovala kroz navodne kristalne sfere (što znači da one ne postoje). Na kraju, on je predložio kombinovani model, u kome planete orbitiraju oko Sunca, ali u kome Sunce i Mesec45 orbitiraju oko Zemlje. Ovo je bilo zasnovano na činjenici da novi podaci nisu mogli da se uklope u Kopernikov model (ali to je bilo zbog Kopernikovih pretpostavki o savršeno kružnim orbitama).

Brahe je predložio kosmologiju koja je bila hibrid ptolomejevskog i kopernikanskog sistema: Sunce, Mesec i zvezde kruže oko nepomične Zemlje, dok ostale planete kruže oko Sunca. On je smatrao da ova kosmologija kombinuje matematičku prefinjenost kopernikanskog sistema sa onim što je smatrao da su naučni dokazi ptolomejevskog sistema da se Zemlja ne pomera. Braheov geo-heliocentrični model je bio u saglasnosti sa Galilejevim posmatranjem Venerinih faza i Jupiterovih satelita.

Brahe je takođe ispravno zaključio: ako se Zemlja kreće oko Sunca, onda bi trebalo da vidimo paralaksu sa zvezdama. Kopernik je odgovorio, kako se ispostavilo, ispravno, da su zvezde mnogo udaljenije nego što je tada moglo da se zamisli. Ali, čekajte malo. U to vreme su mislili da zvezde imaju ograničenu prividnu veličinu, a za zvezde, kao što je, na primer, Vega, su mislili da je veća od Severnjače. Brahe je izračunao da, ako su zvezde tako daleko kako je Kopernik smatrao, one bi morale da budu nezamislivo velike, a prema njima bi Sunce izgledalo kao patuljak.

Na ove argumente odgovor su uskoro dali geokineticisti, ali to je bio slab odgovor. Jedan kopernikanac, Kristof Rotman (Christoph Rothmann), na Braheov zaključak je dao odgovor, koji je u suštini glasio: „Koga je briga kolike su zvezde, zato što veličina ne znači ništa za beskonačnog Boga.“ Ovo okreće naglavačke uobičajene lagarije agresivnih ateista o nauci protiv religije: ovde se geocentrista pozivao na nauku, dok je kopernikanac pribegavao argumentu „Bog je to tako napravio“.46

Argument „velikih zvezda“ je bio glavni i neosporivi argument u Knjizi 9 enciklopedijskog dela Almagestum Novum (Novi Almagest) koje je 1651. godine objavio astronom i jezuita Đovani Batista Ricioli (Giovanni Battista Riccioli) (1598–1671). Ricioli je prvi koji je precizno izmerio gravitaciono ubrzanje tela koja padaju. On je razmotrio 126 kvalitativno različitih argumenata u vezi sa kretanjem Zemlje – 49 za i 77 protiv. Većina tih argumenata su bili naučni, i Ricioli je mislio da je težina naučnih dokaza na strani nepokretne Zemlje. Stoga je on branio tihonijanski geo-heliocentrični model kao onaj koji je najviše u skladu sa tadašnjom naukom.47

Međutim, ni Braheu ni Ricioliju, ni njegovim protivnicima heliocentristima nije bilo poznato da prividna veličina zvezda predstavlja optičku varku, pošto su, posmatrano sa Zemlje, gotovo sve zvezde tačkasti izvori svetlosti, a „veličina“ je posledica efekta prelamanja ili rasipanja svetlosti. Čak i sa upotrebom teleskopa, rasipanje svetlosti izaziva pojavu pod nazivom „Ejrijev disk“, koju je prvi opisao naučnik iz 19. veka Džordž Bajdel Ejri (George Biddell Airy) (1801–1892).48 Obe strane u raspravi su mislile da Ejrijev disk zapravo predstavlja posebnu zvezdu.

U stvarnosti, zvezda Vega, za koju je Brahe mislio da je ogromna, od Sunca je veća samo 2,36 puta, ali je prilično blizu. Severnjača, za koju je Brahe mislio da je manja zvezda, od Sunca je veća 43 puta. Prva direktna slika jedne zvezde izvan Sunčevog sistema, u smislu zvezdanog diska, a ne tačkastog svetla, bila je slika zvezde Betelgez, koju je napravio svemirski teleskop Habl 1996. godine.49 Ali, Betelgez je zaista velika zvezda, veća čak i od prečnika Jupiterove orbite, i relativno je blizu (oko 643 svetlosne godine), tako da je bilo moguće slikati njenu veličinu. Međutim, Ejrijev disk je otkriven relativno nedavno, tako da možemo da zaključimo da je Brahe postupao kao pravi naučnik, koristeći najbolje dostupne podatke tog vremena. I, iako je Brahe ozbiljno shvatao Bibliju, on je svoj izmenjeni geocentrični model zasnovao na onome za šta je mislio da je najbolji naučni dokaz.50

Ne iznenađuje da su nekoliko godina bile popularne i Braheova geo-heliocentrična teorija i neke konkurentne, ali slične teorije. Nekoliko od ovih konkurentnih teorija su podrazumevale da Zemlja rotira u geocentričnom svemiru, ali one su, poput njihovih grčkih preteča, bile kratkog veka. Jednom kad se Zemlja zavrti, pseudo-biblijski argumenti (npr: „Biblija govori o izlasku Sunca, tako da svemir mora da bude geocentričan“) isparavaju. Jednom kada se Zemlja zavrti, svi navodni empirijski dokazi za geocentrizam iznenada nestaju.

Johan Kepler

Kepler-PlatonicKeplerov model Sunčevog sistema na osnovu platonskih geometrijskih tela iz 1596. godine.

Johan Kepler (1571–1630) je radio kod Brahea, i nakon njegove smrti je nasledio njegove podatke. Za razliku od Brahea, Kepler je rano prihvatio Kopernikov heliocentrični model, verujući da njegova matematička prefinjenost odražava slavu Trojedinog Boga Biblije, i pokušao da unapredi model. Njegov prvi pokušaj je bio domišljat, mada ga je na kraju napustio: on je tvrdio da orbite šest poznatih planeta imaju poluprečnike zamišljenih sfera koje opisuju neka od pet platonskih geometrijskih tela (oktaedar, ikosaedar, dodekaedar, tetraedar i kocka), pri čemu je svako telo smešteno u sledećem telu, tako što svojim temenima dodiruje krug koji je u tom telu upisan, dok se u centru svega toga nalazi Sunce.51 Kepler je zaključio da su se njegova predviđanja razlikovala od Braheovih posmatranja orbite Marsa za samo 8 lučnih minuta. Pošto 1 lučni minut iznosi 1/60 deo stepena, postojala je mala razlika između empirijskih podataka i teorije. Ugaoni prečnik Meseca, posmatrano sa Zemlje, iznosi između 29,3 i 34,1 lučnih minuta, a Ptolomejev i Kopernikov raniji rad je bio precizan samo do 10 lučnih minuta. Međutim, Kepler je uzeo Braheova zapažanja sa velikim poštovanjem, pošto su bila preciznija za 2 lučna minuta, a ta sićušna razlika je bila dovoljna za napuštanje teorije:

Da sam verovao da možemo da zanemarimo ovih 8 lučnih minuta, odmah bih zakrpio svoje hipoteze. Ali, pošto nije bilo dopušteno da se zanemare, ovih 8 minuta je pokazalo put ka potpunoj reformaciji u astronomiji.

On je kasnije razvio ono što se danas naziva Keplerovim zakonima kretanja planeta:

  1. Sve planete se kreću oko Sunca po eliptičnim putanjama, pri čemu se Sunce nalazi u jednoj od dve tačke fokusa;
  2. Planete opisuju jednake površine u jednakim vremenskim intervalima;
  3. Kvadrat perioda obilaska planete oko Sunca je srazmeran kubu velike poluose njene putanje.

Njegove ideje nisu bile univerzalno prihvaćene (npr. ni Galilej, ni Dekart ih nisu prihvatili), ali njegova knjiga Sažetak kopernikanske astronomije (Epitome of Copernican Astronomy) je postala najčitaniji tekst o astronomiji toga doba.52 Još uvek je nedostajao fizički razlog zbog kog su stvari funkcionisale na taj način. U tom istorijskom periodu, astronomija je bila povezana sa astrologijom i matematikom, i bila je duboko uronjena u filozofiju. Fiziku su smatrali za potpuno odvojen predmet, a Kepler je trpeo kritike čak i zbog svog malog pokušaja povezivanja te dve oblasti.

Tabela 1: Podaci o orbitama planeta.

Planeta Masa (1024 kg) Prečnik (km) Gravitaciono ubrzanje (m/s2) Udaljenost od Sunca (milioni km) Orbitalni period (dani) Orbitalna brzina (km/s) Ekscentricitet orbite Perihel (milioni km) Afel (milioni km)
Merkur 0,33 4.879 3,7 57,9 88 47,4 0,205 46 69,8
Venera 4,87 12.104 8,9 108,2 224,7 35 0,007 107,5 108,9
Zemlja 5,97 12.756 9,8 149,6 365,2 29,8 0,017 147,1 152,1
Mars 0,64 6.792 3,7 227,9 687 24,1 0,094 206,6 249,2
Jupiter 1.898 142.984 23,1 778,6 4.331 13,1 0,049 740,5 816,6
Saturn 568 120.536 9 1.433,5 10.747 9,7 0,057 1.352,6 1.514,5
Uran 86,8 51.118 8,7 2.872,5 30.589 6,8 0,046 2.741,3 3.003,6
Neptun 102 49.528 11 4.495,1 59.800 5,4 0,011 4.444,5 4.545,7

Isak Njutn

Isak Njutn (1642–1727) je jednostavno jedan od najvećih naučnika u istoriji. Među svojim mnogim dostignućima, on je 1687. godine razvio univerzalnu teoriju gravitacije, koja kaže da sva tela u svemiru privlače sva druga tela, a da je sila privlačenja povezana sa masom dva tela i njihovim međusobnim rastojanjem.53 On nam je takođe dao tri Zakona kretanja:

  1. Telo koje miruje će ostati u mirovanju, a telo koje se kreće će nastaviti da se kreće, dok na njega ne počne da deluje spoljašnja sila;
  2. Sila, masa i ubrzanje su povezane formulom F=ma;
  3. Uvek postoji jednaka reakcija u suprotnom smeru na bilo koju silu koja deluje na telo.

Razmislite o ovome: Galilej je prvi video da manji sateliti kruže oko većih planeta, a Njutn je dao razlog za to. Primenite to kroz Sunčev sistem. Znamo veličinu Sunca. Sunce ima mnogo veću masu od Zemlje. Ako sateliti orbitiraju oko planete koja ima mnogo veću masu, onda Zemlja (i druge planete) moraju da orbitiraju oko Sunca koje ima mnogo veću masu. Na većim razmerama, vidimo zbijena zvezdana jata u kojima zvezde orbitiraju oko svog zajedničkog centra mase, prema onome što može da pokaže modelovanje pomoću super-kompjutera. Iako se tu često dodaje „tamna materija“, očigledno je da ima još da se uči (npr. možda bi trebalo da usvojimo novu fiziku Karmelijanske relativnosti).54

Veoma važno je to što Keplerova tri zakona kretanja planeta mogu direktno da se izvedu iz Njutnovog rada (zapravo Njutn je to i uradio). Kada se Njutnov zakon gravitacije, i prvi i drugi zakon kretanja, koriste u heliocentričnom sistemu, ispostavlja se da je baricentar (centar mase sistema) jedan od fokusa keplerovskih elipsi. Ali, Njutn je otišao dalje od toga, i to predstavlja deo njegove izuzetnosti. Njutn je veoma pažljivo objasnio da bi dokazi za njegovu teoriju trebalo da se primene samo na ograničenim skupovima podataka. U davanju objašnjenja za različite pojave, rezultati bi trebalo da budu udruženi u sve veće modele za objašnjavanje, ali bi bilo kakvo odstupanje od očekivanog trebalo pripisati posebnim uslovima. Ovo je jedno od najznačajnijih dostignuća u istoriji eksperimentalne nauke, zato što je vodilo ka sve većem broju empirijskih merenja i sve boljoj doradi njegovih modela.

Jednostavna ideja da svaka čestica u svemiru privlači svaku drugu česticu sada može da objasni empirijske dokaze do zadivljujućeg stepena preciznosti, a ti dokazi stoje nasuprot apsolutnom geocentrizmu. Postoje mnogi haotični efekti čak u Sunčevom sistemu (kao što su poremećaji u putanjama tela koja još nisu klasifikovana), i zbog njih matematika nije precizna kao savršeni mehanizam, kao što bi moglo da se očekuje. Međutim, njihov efekat je mali. Zadivljujući broj pojava može da se objasni. Na primer, Edmund Halej (Edmund Halley) (1656–1742) je objavio da izgleda kao da Mesec vremenom usporava (na osnovu podataka o pomračenjima iz antičkog perioda). Nekoliko veoma umnih naučnika je predložilo razne teorije (npr. Ojler i Laplas), ali je njutnovska mehanika na kraju odnela prevagu (sredinom 19. veka naučnici su zaključili da je plimsko trenje uzrok usporavanja i njime izazvanog udaljavanja55). Vremenom su naučnici primetili sve više manjih odstupanja, i početkom 20. veka je razvijena Hil-Braunova (Hill-Brown) teorija. Na njutnovskim osnovama, ona je objasnila mnoge manje varijacije u Zemljinoj rotaciji u odnosu na Mesec, a većina njih je objašnjena uzimanjem u obzir nepravilnosti u strukturi same Zemlje – drugim rečima, daljom doradom zakona gravitacije.

Njutnovska teorija funkcioniše na neverovatno visokom stepenu preciznosti ovde na Zemlji, objašnjava satelite, funkcioniše na Mesecu, i u osnovi, funkcioniše svuda gde smo probali. Da je apsolutni geocentrizam tačan, nijedna od tih stvari ne bi trebalo da bude tačna. Niti bismo mogli iz geocentričnog svemira da izvedemo tako jednostavne zakone, koji omogućavaju mnoštvo tačnih predviđanja. Shodno tome, zašto bismo tražili alternativno objašnjenje umesto geokinetičnosti?

Za one koji misle da Biblija zahteva apsolutni geocentrizam, značajno je reći da je Njutn više napisao o teologiji nego o nauci, a sam je mislio da njegovo najveće delo predstavlja objašnjenje Danilovog proročanstva.56 Njutn je Sunčev sistem shvatao kao dokaz postojanja biblijskog Boga:

Najlepši sistem Sunca, planeta i kometa, može da postoji samo po mudrosti i upravi jednog inteligentnog Bića… To Biće upravlja svim stvarima, ne kao duša sveta, već kao Gospodar nad svim; i u vezi sa oblašću kojom upravlja, on je navikao da ga zovu „Gospod Bog“ Παντοκράτωρ [Pantokrátor – Svedržitelj, 2. Korinćanima 6:18], ili „Vladar svemira“… Svevišnji Bog je Biće koje je večno, beskrajno, apsolutno savršeno.57

Takođe, Njutn je bio oštar prema ateizmu koji danas toliko dominara akademskom zajednicom:

Nasuprot pobožnosti je ateizam u veroispovedanju i idolopoklonstvo u praksi. Ateizam je tako besmislen i odvratan ljudskom rodu da nikada nije imao mnogo pobornika.58

Takođe, uprkos optužbama za suprotno, Njutn je bio potvrđeni trojičar, iako se nije slagao sa svim anglikanskim doktrinama.59

Ajnštajn

Pre prekretnice u 20. veku, u njutnovskoj mehanici je postalo očigledno da postoji nekoliko problema. Urben Žan Žozef le Verije (Urbain Jean Joseph Le Verrier) (1811–1877) je prvi primetio da je Merkurova orbita odstupala od njutnovskih predviđanja za oko 40 lučnih sekundi u toku jednog veka. Albert Ajnštajn (1879–1955) je odgovorio na to, iznoseći tvrdnju da je njutnovska mehanika primenljiva na slaboj gravitaciji, ali da na ekstremnijim nivoima (kao što je Merkurova orbita), gravitacija iskrivljuje prostor i vreme. U svom članku iz 1916. godine o opštoj relativnosti, Ajnštajn je predložio tri testa za svoju teoriju: 1) pomeranje orbite Merkura može da se objasni; 2) savijanje svetlosti zbog Sunca; i 3) gravitacioni crveni pomak. Teorija je prošla sva tri testa, ali i mnogo više od toga.

Ajnštajnove teorije takođe stoje nasuprot apsolutno geocentričnog svemira. Ovo je dvostruki izazov. Geocentrizam mora da odgovori na eksperimentalne potvrde i Njutnovih i Ajnštajnovih teorija. Ajnštajnova čuvena izjava glasi: „Ni hiljadu eksperimenata ne može da dokaže da sam u pravu, a samo jedan eksperiment može da dokaže da grešim.“ Njegove teorije su testirane, i prošle su test hiljadama puta. Apsolutni geocentrizam je taj kome nedostaje eksperimentalna potvrda, i koji pati od eksperimentalnih protivrečnosti, a njegovi zastupnici moraju da pribegavaju sve većem broju egzotičnih ideja kako bi te protivrečnosti objasnili. Ajnštajnove teorije su zasnovane na čuvenim jednačinama elektromagnetizma Džejmsa Klerka Maksvela (James Clerk Maxwell) (1831–1879), jednako čuvenim Lorencovim transformacijama, nazvanim po Hendriku Lorencu (Hendrik Lorentz) (1853–1928) i radu Žila Anrija Poenkarea (Jules Henri Poincaré) (1854–1912), koji je preradom Lorencovih transformacija trasirao put za Anjštajna. Stoga, Geocentrizam zapada u još veće probleme sa eksperimentalnom naukom. Svemir se ne može razumeti u sistemu apsolutnog geocentrizma, a gotovo sve, što smo mislili da znamo o temeljnim otkrićima u astronomiji, moralo bi da bude pogrešno.

Referentni sistem

Često ukazujemo na to da, kada se raspravlja o astronomiji, Biblija jednostavno pravi odgovarajući izbor referentnog sistema. Nekome, ko sedi u vozu, ne izgleda kao da se kreće u odnosu na voz, ali izgleda kao da se brzo kreće u poređenju sa onim što je napolju. Isto tako, neko, ko stoji na tlu izvan voza, vidi kako je osoba u vozu protutnjala istom brzinom kao i voz. Razlika je u tome što te dve osobe imaju različit referentni sistem. Shodno tome, za nekoga na Zemlji, Sunce, Mesec, planete i zvezde izgledaju kao da kruže oko nas, pa zašto Biblija ne bi koristila Zemlju kao referentni sistem?

Uvek kažemo da se automobil „zaustavio“ u odnosu na tlo. Ograničenja brzine i znakovi za zaustavljanje su podešeni u odnosu na tlo, a GPS sistemi u našim automobilima koriste referentni sistem koji podrazumeva da je automobil u centru! Samo bi cepidlaka insistirala da se automobil, koji se zaustavio na ekvatoru, u geokinetičkom sistemu u stvari kreće brzinom od 1.670 kilometara na sat u odnosu na centar mase Zemlje, zbog rotacije Zemlje oko njene ose;60 orbitira oko Sunca brzinom od 108.000 kilometara na sat; i putuje oko centra galaksije brzinom od 800.000 kilometara na sat. Fred Hojl (Fred Hoyle) (1915–2001), koji nije prijateljski nastrojen prema hrišćanstvu, potvrdio je sledeće:

Odnos između dve slike [geocentričnosti i geokineticizma] sveden je na koordinatnu transformaciju i predstavlja glavno načelo Ajnštajnove teorije da su bilo koja dva pogleda na svet, međusobno povezana koordinatnom transformacijom, potpuno ravnopravna sa fizičke tačke gledišta. Danas mi ne možemo da kažemo da je kopernikanska teorija „tačna“, a ptolomejevska „pogrešna“ u bilo kom smislenom fizičkom pogledu.61

Zapazite da Hojl govori o koordinatnoj transformaciji između dva referentna sistema u geokinetičkom svemiru, a ne o dinamičkom objašnjenju fizike koja je uključena u to kako se stvari kreću u geokinetičkom modelu nasuprot apsolutno geocentričnom modelu. Kada postavite jednačine kretanja za geocentrični i heliocentrični model, možete da se prebacujete iz jednog u drugi. Lepo. Ali, kada uvedete fiziku (gravitaciju), jedan model funkcioniše sa fizikom, dok drugi predstavlja samo niz jednačina kretanja koji nije ni na koji način povezan sa fizikom. Takođe, jedan od saradnika Stivena Hokinga, južnoafrički kosmolog i teistički evolucionista, Džordž Elis (George Ellis), napisao je sledeće:

„Ljudi bi trebalo da budu svesni da postoji niz modela koji mogu da objasne empirijske nalaze“, tvrdi Elis. „Na primer, mogu da vam konstruišem sferično simetričan svemir sa Zemljom u centru, i ne možete da ga opovrgnete na osnovu zapažanja.“ Elis je objavio naučni rad o tome. „Možete da ga isključite samo na filozofskom osnovu. Smatram da nema ništa loše u tome. Ono što bih želeo da isteram na čistac jeste činjenica da mi koristimo filozofske kriterijume u izboru modela. Kosmologija u velikoj meri pokušava to da sakrije.“62

Elis ovde govori o odnosu modela velikog praska i drugih kosmoloških modela, a ne o geocentrizmu i geokineticizmu. Suština je u tome da se filozofija često nameće u okviru argumenata u vezi s tim kako svemir funkcioniše. Elis je mogao isto da kaže o doslovno geocentričnom sistemu. Geocentristi često radosno ističu navodne geocentrične dokaze iz kosmologije, ali to je u galaktičkim razmerama – razmerama koje su prevelike za razlikovanje heliocentrizma od geocentrizma. Kada bi izbor referentnog sistema bilo jedino pitanje, ne bismo imali problema sa geocentričnim referentnim sistemom u uobičajenoj upotrebi. Međutim, savremeni geocentristi ne tvrde tako nešto. Umesto toga, oni insistiraju na tome da je Zemlja jedini ispravan referentni sistem, često kombinujući to sa ad hominem napadima na veru hrišćanskih utemeljivača geokineticizma.

Hojl, Ajnštajn i Elis (kao i kardinal Nikola Kuzanski u 15. veku) su rekli da možemo da se prebacujemo iz jednog sistema u drugi transformacijom koordinata. Ali, zašto bismo želeli to da radimo za bilo koje proučavanje kretanja u Sunčevom sistemu, galaksiji ili svemiru? Tačno je da lako možete da se prebacujete između kopernikanskog, tihonijanskog i ptolomejevskog sistema, zato što se svi oni zasnivaju na kružnim orbitama. Mogli biste da izgradite složeniji geocentrični model sa eliptičnim orbitama, ali biste i dalje imali nedostatke, jer da biste napravili sveobuhvatni geocentrični model, morali biste, hteli – ne hteli, da dodate desetine, ako ne i stotine, ad hoc parametara da biste objasnili mnoštvo malih odstupanja, koje je Njutnov model objasnio jednostavnim zakonom gravitacije. Geocentrizam zapravo nema „model“ u matematičkom smislu. Zbog toga je matematika za prebacivanje iz geokinetičkog u geocentrični svemir neverovatno nezgrapna. Mnogi savremeni geocentristi prave dodatno ad hoc prilagođavanje, koje i samo potkopava njihovu teoriju: oni izmeštaju Zemlju iz centra, prećutno priznajući da je Kepler sve vreme bio u pravu da se Sunce nalazi u fokusu, a ne u centru, eliptičnih orbita. Shodno tome, oni zastupaju neotihonijanski sistem, u kome se Sunce i Mesec kreću oko Zemlje, dok se planete kreću oko Sunca, po eliptičnim orbitama. Ovo navlačenje ne može da se reši ni omiljenom kovanicom geocentrista, a to je „geocentričnost“ (geocentricity).63 Gomilanje ovakvih ad hoc parametara u geocentričnim modelima je odavno i navelo naučnike da potraže bolje rešenje. Koordinatna transformacija u praksi funkcioniše samo na najosnovnijem nivou.

Geokinetički argumenti počinju sa jednostavnim njutnovskim zakonom: sva tela u svemiru se međusobno privlače u skladu sa zakonom obrnutih kvadrata. Sve drugo prirodno proističe odatle. Zašto se sve u Sunčevom sistemu ne sruši na Sunce? Orbitalni ugaoni moment uravnotežuje privlačnu silu gravitacije. Ovo funkcioniše sve dok ne dođete do veličine galaksija i galaktičkih jata, ali ovo je polje koje još uvek istražuju i evolucionisti i kreacionisti, pri čemu postoji više konkurentnih modela. Takođe, zbog Njutnovog drugog zakona da sila masi daje ubrzanje, kada sila ima isti intenzitet, manje je ubrzanje tela koje ima veću masu. Dakle, kada se razmatraju tela sa značajno različitom masom, ima više smisla da se telo sa najvećom masom tretira kao nepomičan centar. U stvarnosti, sve u Sučevom sistemu orbitira oko centra mase (baricentra). Za sistem Zemlja-Sunce, baricentar se nalazi na 450 kilometara od centra Sunca (0,065% poluprečnika Sunca),64 tako da ima smisla tretirati Sunce kao centar.65

Na mnogo načina, rasprava o geocentrizmu je slična „zaveri“ „Da li smo stvarno sleteli na Mesec“. Zašto to ne bi moglo da se uradi, kada sve što znamo o eksperimentalnoj nauci (počevši od sile gravitacije, osobina tela koja ubrzavaju, funkcionisanja mlaznih motora, geometrije, trigonometrije, matematike itd.) ukazuje da je to sasvim moguće? U stvari, motivisani srednjoškolac može da izvrši većinu neophodnih izračunavanja. Na isti način, jednostavnost, prefinjenost i dalekosežnost vrednosti predviđanja geokinetike stavlja ogroman teret dokazivanja na geocentriste.

barycenter
Položaj baricentra Sunčevog sistema se menja tokom vremena na osnovu položaja planeta.

U nauci postoji mnogo korisnih referentnih sistema. Na primer, elektroinženjeri često koriste izraz „zaostajanje rotora“ kao referentni sistem kada proučavaju indukcione motore, da bi razumeli način na koji obrtno magnetno polje „klizi“. Ali, ako uzmemo prosek kretanja svih zvezda u našem lokalnom jatu, mi se krećemo brzinom od oko 70.000 kilometara na sat u pravcu Lire (prema geokinetičkom stanovištu), dok se u odnosu na centar galaksije krećemo brzinom od oko 800.000 kilometara na sat. Reći da su svi referentni sistemi ispravni, kao što neki rade, predstavlja centralnu tačku relativnosti. Međutim, reći nakon toga da je geocentrični referentni sistem jedini ispravan predstavlja kršenje pravila na koje se oni sami pozivaju. Šta onda sprečava nekoga da tvrdi da se centar svemira nalazi na vrhu njegovog nosa („idiocentrizam“), pošto je to 100% u skladu sa svakim ličnim zapažanjem, koje može da napravi bilo koja osoba?

Dokazi za geokineticizam (ili zašto Zemlja ne može da bude u apsolutnom centru)

Stopa ubrzanja tela u svemiru

U skladu sa Njutnovim prvim zakonom, tela koja se kreću će težiti da se kreću pravom linijom. Shodno tome, da bi telo moglo da orbitira ono mora da skrene sa svoje prvobitne putanje. Drugim rečima, telo mora da ubrzava – za fizičare to podrazumeva bilo koju promenu brzine ili pravca. Njutnov drugi zakon kaže da potrebna sila mora da bude srazmerna masi i ubrzanju (F=ma). Ako ceo svemir kruži (ubrzava) oko Zemlje, kolika bi sila bila potrebna da se stvari ne bi razletele? S druge strane, što je telo udaljenije, to je duži poluprečnik orbite, tako da je potrebno više ubrzanja. Setimo se, postoji obilje dokaza o tome da ne postoje čvrste sfere koje drže zvezde i planete u mestu, a pošto možemo da izmerimo rastojanje do velikog broja zvezda koristeći paralaksu, ne postoji nijedna „sfera“ u koju bi se one uglavile. Na osnovu Njutnovih zakona možemo da procenimo masu mnogih zvezdanih tela i da nagađamo kolika je masa mnogih drugih tela. Sila, potrebna da ih drži na kružnim orbitama oko Zemlje, pri brzinama koje su veće od brzine svetlosti (pogledati ispod), bila bi astronomski ogromna.66

Brzina tela u svemiru

Ako tela kruže oko Zemlje, možemo da izračunamo brzinu kojom se ona kreću, pri čemu brzina zavisi od njihove udaljenosti. Nebeska tela bi morala da pređu obim svoje orbite svakog dana. Makar u teoriji velikog praska ništa ne sprečava zvezde da se kreću brže od brzine svetlosti. To se naziva superluminalna brzina, a kosmolozi velikog praska pretpostavljaju da se sve što se nalazi izvan Hablovog radijusa (koji iznosi oko 14 milijardi svetlosnih godina), udaljava od nas brzinom koja je veća od brzine svetlosti. Ali, u geocentričnom svemiru, svako telo, koje se nalazi dalje od Neptuna, moralo bi da se kreće superluminalnom brzinom, zato što bi takvom telu bilo potrebno više od jednog dana da napravi pun krug oko Zemlje kada bi se kretalo brzinom svetlosti. Da je geocentrizam tačan, morao bi da se uoči Koriolisov efekat kod sondi Pioneer kao i ostalih tela koja smo poslali u svemir. Ovde na Zemlji, Koriolisova sila se uočava kada tela prolaze kroz inercijalni referenti sistem koji je potpuno drugačiji od onog iz koga su pošla. Shodno tome, Koriolisov efekat bi morao da postoji kod tela koja se lansiraju u svemir, zato što tela, koja napuštaju Zemlju, polaze iz jednog inercijalnog referentnog sistema i putuju u drugi koji je potpuno različit. Ako lansirana tela usmerimo prema jednoj planeti, ona bi trebalo da promaše za milione kilometara! Zapazite da je ovaj argument potpuno isti kao onaj argument, koji je naveo Kopernik citirajući Ptolomeja, samo što se ovde zakrivljuje putanja tela koja se podižu, umesto putanja tela koja padaju.67 Da bi lansirano telo stiglo do odredišta, moralo bi da ubrzava do neverovatnih brzina. Odakle bi došla ta dodatna pogonska sila? A, ako se takvo ubrzanje ne bi dogodilo, i ako bi jedan od naših brodova udario u neku od udaljenih planeta, on bi udario tako velikom brzinom da bi udar potpuno uništio planetu. Ovo naglašava beznadežnost razvoja bilo kakvog dinamičkog modela geocentrizma van Zemlje.

Evo još jednog problema u vezi sa brzinom: Mesec orbitira oko Zemlje brzinom od oko 1 kilometar u sekundi, pri čemu prosečno rastojanje od centra Zemlje iznosi 385.000 kilometara (ovo je zasnovano na jednostavnoj trigonometriji). U geocentričnom svemiru, umesto da napravi pun krug na svakih 27,32 dana, Mesec pravi pun krug svakog dana, što znači da mora da se kreće brzinom od 27 kilometara u sekundi. Ovo je mnogo više od brzine koju su dostizale letilice programa Apollo, lansirane na Mesec tokom 1970-ih godina. U stvari, to je mnogo više od 11,2 kilometra u sekundi tj. brzine oslobađanja. Mesec bi se pri brzini od 27 kilometara u sekundi oslobodio Zemljine gravitacije i odleteo, ali to se ne događa, zato što ne on orbitira tom brzinom, već ga na mestu fino drži sila gravitacije.

Razmislite šta bi bilo potrebno da kometu dugog perioda navede da se sa vrha svoje orbite (afel) približi Suncu (perihel). Možemo da procenimo masu mnogih različitih kometa (posle susreta Rosetta/Philae, koji je opisan iznad, znamo masu jedne komete sa visokim stepenom preciznosti), i na osnovu toga znamo kolika bi sila bila potrebna da ih približi u geocentričnom svemiru. Da bi mogle da se kreću brzinom koja je veća od brzine svetlosti, pa brzinom koja je značajno manja, i onda obrnuto, komete bi morale da imaju „vorp“ pogon iz „Zvezdanih staza“.

Drugi problem proističe iz naših skromnih satelita koji orbitiraju oko Zemlje. Sa primenom njutnovske fizike i sa Zemljom koja rotira, ako satelit kruži iznad ekvatora u istom smeru i istom brzinom kojom Zemlja rotira oko svoje ose, on će izgledati kao da je nepomičan na nebu. Tako period kruženja satelita iznosi jedan zvezdani dan (23 sata, 56 minuta i 4,0916 sekundi). Takav satelit se naziva geostacionarni. Da bi to moglo da funkcioniše, satelit mora da se nalazi na visini od 35.786 kilometara iznad nivoa mora. Samo na toj visini Zemlja obezbeđuje odgovarajuće centripetalno ubrzanje koje dovodi do toga da satelit kruži u odgovarajućem periodu. (Zapazite, geostacionarne orbite predstavljaju potkategoriju geosinhronizovanih orbita, čiji je period malo manji od jednog dana, tako da su usklađene sa rotacijom Zemlje. Kada bi orbita satelita bila eliptična ili nagnuta, satelit ne bi izgledao nepomično.) Ali, ako se Zemlja ne kreće, tada bi i satelit morao da miruje. Moralo bi da se uključi previše dovijanja da bi se objasnilo kako to svemir, koji kruži, uspeva da zadrži satelite nepokretnima na toj visini, umesto da oni podlegnu Zemljinoj gravitaciji.

Odstupanja zvezdane svetlosti

Brzina Zemlje se menja kako ona orbitira oko Sunca, tako da se i očekivani položaj Sunca vremenom menja. Na isti način, na koji izgleda kao da kiša pada pod uglom kada vozimo automobil po kišnom danu, menja se i pravac u kome se nalaze zvezde kako Zemlja orbitira oko Sunca. Ovo je prvi put zabeleženo u 16. veku, ali je prkosilo objašnjenjima i mešalo se sa potragom za zvezdanim paralaksama. Ova odstupanja je prvi objasnio Džejms Bredli (James Bradley) (1693–1762) 1729. godine. On je takođe dao pristojnu procenu brzine svetlosti (294.500 kilometara u sekundi, što iznosi 98,4% od stvarne vrednosti). Odstupanje je direktna posledica kretanja Zemlje oko Sunca i savršeno se uklapa u njutnovsku fiziku. Međutim, u okviru geocentrizma bi za tako nešto morala da se uvedu proizvoljna objašnjenja.

Razmislite o tome. Kada bi svemir kružio oko Zemlje, zvezde bi pravile pun krug oko Zemlje 365 puta godišnje. Ako se neka zvezda nalazi na udaljenosti od 10 svetlosnih godina od Zemlje, ona bi morala da napravi pun krug 3.652,42 puta dok bi njena svetlost dospela do Zemlje. Drugim rečima, putanja njenog svetlosnog zraka bi trebalo da liči na tesnu spiralu, čiji su kraci udaljeni 24 svetlosna sata (pod pretpostavkom da je brzina svetlosti konstantna i ograničena). To bi moglo lako da se izmeri. Pošto smo poslali više svemirskih sondi (sa kamerama) dovoljno daleko od Zemlje, ovo bi se do sada otkrilo. Shodno tome, zvezde ne kruže oko nepomične Zemlje.

Otkriće planete Neptun

Frederik Vilijem Heršel (Frederick William Herschel) (1738–1822) je 1781. godine otkrio planetu Uran. Nakon daljih posmatranja, Uranovu orbitu je opisao Anders Johan Leksel (Anders Johan Lexell) (1740–1784). Međutim, mala odstupanja u izmerenoj orbiti Urana su vodila ka predviđanju postojanja druge, još neotkrivene, planete, koje je izneo Le Verije (Le Verrier) 1846. godine. Le Verije je o svom predviđanju pisao Johanu Gotfridu Galeu (Johann Gottfried Galle) (1812–1910) u Berlinskoj opservatoriji. Iste večeri kada je stiglo pismo od Le Verijea, Gale je otkrio novu planetu – Neptun. Ovo je možda jedno od najvećih dostignuća njutnovskog sistema, a važi za jedno od najvećih dostignuća eksperimentalne nauke. Uticaj gravitacije Jupitera i Saturna na orbitu Urana je veći nego na orbitu Neptuna, i samo je primenom njutnovske teorije gravitacije na tu situaciju (uračunavanjem uticaja Jupitera i Saturna) Neptun mogao da bude otkriven. Posebno je zadivljujuće to što Uran, čiji orbitalni period iznosi 84 zemaljske godine, još nije prošao punu orbitu oko Sunca od vremena kada je otkriven do kada je iskorišćen za otkriće Neptuna! Kada je svemirska sonda Pioneer preletela Neptun, mogli smo bolje da procenimo masu Urana. S druge strane, to je rešilo zagonetku nastalu zbog prethodnih, manje preciznih procena, tako da je nestala potreba za postojanjem 10. planete, koja bi objasnila određena odstupanja. Shvatate li kako je Njutnova metodologija dovela do daljih usavršavanja geokinetičkog sistema?

Apsolutni geocentrizam nikada ne bi mogao da predvidi postojanje Urana i Neptuna na osnovu orbitalne mehanike. Setite se, i ptolomejevski i tihonijanski sistem su kinematički: oni samo opisuju kretanje tela, ne uzimajući u obzir sile koje izazivaju kretanje. Sva zabeležena odstupanja su samo prikačena na model – šta je tu i tamo još jedan epicikl? Samo u dinamičkom modelu, u kome sile izazivaju kretanje, odstupanje od predviđanja može da ima stvarno značenje.

Povratak Halejeve komete

Aleksis Klod Klero (Alexis-Claude Clairaut) (1713–1765) je 1759. godine uspešno izračunao vreme povratka Halejeve komete u njen perihel. Da bi to uradio, on je morao da uzme u obzir gravitacione uticaje Jupitera i Saturna na kometu, kao i uticaj Jupitera na Sunce. Korišćenjem najnaprednije matematike tog vremena, bile su potrebne godine za detaljne proračune. Na kraju, Klero je pogrešio samo za mesec dana. Ovo je proglašeno za trijumf Njutnove teorije gravitacije i značajno je doprinelo povezivanju matematike i fizike. Pre toga, mnogi su mislili da je matematika samo čista, primenjena logika, a da fizički svet nije ništa ako nije tajanstven. Nije se uvek očekivalo da teorija i praksa budu povezane. To se promenilo 1759. godine.68

Precizna orbitalna mehanika

U svakom planetarnom sistemu postoji nekoliko mesta pod nazivom Lagranžove tačke, na kojima gravitaciono privlačenje Sunca uravnotežuje gravitaciju planete, što znači da telo, čija je masa zanemarljivo mala u odnosu na masu planete, može da orbitira istom stopom kao i planeta, iako se nalazi na različitom rastojanju od Sunca. Prve tri Lagranžove tačke je otkrio veliki matematičar, i verni hrišćanin, Leonard Ojler (Leonhard Euler) (1707–1783). Njegov učenik i naslednik, Žozef Luj Lagranž (Joseph-Louis Lagrange) (1736–1813), je 1772. godine opisao preostale dve. Ova otkrića (i njihova kasnija potvrda) su bila čvrsto zasnovana na njutnovskoj teoriji. Kao fin primer primenjene njutnovske fizike, svemirska opservatorija Gaia, koju je lansirala ESA, smeštena je na jednu od Lagranžovih tačaka (konkretno na tačku L2). Već je bilo poznato da je tačka L2 nestabilna (malo odstupanje od ravnoteže se sve više povećavalo tokom vremena), tako da je u cilju održavanja u mestu, uz najmanju potrošnju goriva za fino podešavanje položaja, opservatorija postavljena u Lisažuovu (Lissajous) orbitu u obliku omče, tako da Zemljina senka ne može da je zakloni. Ovaj prefinjeni ples je omogućila geokinetička teorija.

Ekvatorijalno ispupčenje

Njutn je primetio da na Jupiteru postoji ekvatorijalno ispupčenje i zaključio da to prouzrokuje njegova rotacija, koja izaziva zamišljenu centrifugalnu silu u Jupiterovom referentnom sistemu.69,70 On je zatim zaključio da i na Zemlji mora da postoji ispupčenje i dao procenu njegovog raspona. Ispostavilo se da je na nivou mora na ekvatoru Zemlja „viša“ za 21 kilometar nego na polovima. Druga tela koja rotiraju, takođe imaju ispupčenja, uključujući Mars, Saturn, Uran, Neptun i asteroid Cereru. Na ekvatoru Zemlje je površinska gravitacija za pola procenta slabija u poređenju sa polovima. Od tog iznosa, 70% je posledica „centrifugalne sile“ koja se odupire privlačnoj sili gravitacije, a ostatak je posledica razlike u rastojanju od centra Zemlje koju uzrokuje ispupčenje. Međutim, ovo je dovoljno da najudaljenija tačka na površini Zemlje od njenog centra bude ekvatorijalni vulkan Čimborazo (Chimborazo), a ne Mont Everest. Uzrok ekvatorijalnih ispupčenja na nebeskim telima je rotacija. Zemlja ima slično ispupčenje. Geocentrizam bi morao da tvrdi da dve iste pojave imaju različite uzroke, što je besmisleno.

Da budemo pošteni, geocentristi bi teoretski mogli da reše problem koristeći relativnost. Maks Born (Max Born) (1882–1970), dobitnik Nobelove nagrade i utemeljivač kvantne mehanike, istakao je sledeće:

Stoga možemo da se vratimo na Ptolomejevo gledište o „nepomičnoj Zemlji“… Mora da se pokaže da udaljene mase koje rotiraju mogu da proizvedu transformacionu metriku u skladu sa Ajnštajnovim jednačinama polja. To je učinio Tiring (Thirring). On je izračunao polje koje nastaje zbog rotacije šuplje sfere sa debelim zidovima i dokazao da polje unutar šupljine funkcioniše kao da postoje centrifugalne i druge inercijalne sile, koje obično postoje u apsolutnom svemiru. Zbog toga su, sa Ajnštajnove tačke gledišta, u pravu i Ptolomej i Kopernik.71

Ali, da ponovimo, Born je samo rekao da je to moguće, a ne da je obavezno ili uopšte izvodljivo. Na primer, zemljotresi mogu da utiču na Zemljinu rotaciju zato što mogu da preraspodele masu, i to može da se relativno tačno izračuna. Ali, korišćenje apsolutno geocentričnog objašnjenja bi zahtevalo da zemljotres utiče na seo svemir. A, ironija je, da mnogi apsolutni geocentristi odbacuju relativnost, pošto ne žele da dopuste da je ne-geocentrizam ravnopravan sa geocentrizmom.72

Neobično mrdanje svemira

Kada bi Zemlja bila centar svemira, morali bismo da objasnimo zašto događaji na Zemlji utiču na ostatak svemira. Na primer, Bredli (Bradley) je otkrio da se Zemlja mrda levo-desno na svojoj osi slično kao što se mrda čigra dok se okreće. „Oscilacije ose“ poput ove, mogu da se objasne pomoću njutnovske teorije sa visokim stepenom tačnosti, ali u geocentrizmu, one bi predstavljale samo još jednu nasumičnu promenu u kruženju svemira. Poznato je da zemljotresi, poput onog koji je izazvao veliki cunami u Japanu 2009. godine, utiču na Zemljinu rotaciju. Zapravo, naučnici su izmerili promenu u stopi Zemljine rotacije nakon tog događaja. Umesto toga, da je geocentrizam tačan, oscilacije ose i zemljotresi bi promenili brzinu kruženja svemira. Ipak, na čudan način, iako nema razloga da se veruje da su sva tela u svemiru povezana, sva tela menjaju stopu svoje rotacije u isto vreme. A, ta tela se nalaze na značajno različitim rastojanjima od Zemlje. Stoga, postoji vremensko odlaganje koje mora da se uzme u obzir. Da li se udaljenija tela ranije menjaju nego bliža tela, i da li su sve te postepene promene tempirane na buduće događaje ovde na Zemlji? Ne. Vidimo da se sve u svemiru menja u isto vreme, zato što je Zemlja ta koja menja brzinu svoje rotacije.

Koriolisova sila

Ona je dobila naziv po francuskom inženjeru i matematičaru Gasparu Gustavu Koriolisu (Gaspard-Gustave Coriolis) (1792–1843). Njutnov zakon kretanja kaže da će svako telo da se kreće pravolinijski ako na njega ne deluje spoljašnja sila. Ovo može da se primeni na bilo koje kretanje na Zemlji ili nekom drugom telu koje rotira – bilo koji posmatrač sa strane će videti pravolinijsko kretanje.

Ali, nepomični posmatrač, koji se nalazi na telu koje rotira, videće da prilikom kretanja postoji skretanje. Uzrok tome je činjenica da jedno telo, nakon što se odvoji od Zemlje koja se kreće i rotira, nastavlja da se kreće pravolinijski, bez obzira na to šta sama Zemlja radi. Dakle, da bi se primenio Njutnov zakon, mora da se pretpostavi postojanje zamišljene sile ili pseudo-sile koja izaziva takvo „skretanje“. To je „Koriolisova sila“, koja deluje pod uglom od 90 stepeni i na osu rotacije i na kretanje tela.

Ovo je važno za ciklone, velike vazdušne mase koje ulaze u oblast sa nižim pritiskom. Umesto da uđe pravolinijski, vazduh skreće, tako da se cikloni kreću u smeru suprotnom od kazaljke na satu na severnoj hemisferi, ali u smeru kazaljke na satu na južnoj hemisferi.

Zbog toga što Zemlja rotira tako sporo – jednom dnevno – Koriolisov efekat je zanemarljiv, osim na velikim rastojanjima.73,74 Jednostavno, ne postoji dobar razlog da svoja opažanja pripišemo tome da svemir kruži oko nepomične Zemlje.75

Kada pogledamo Veliku crvenu tačku, koja se nalazi na južnoj hemisferi Jupitera, primećujemo da ona funkcioniše onako kako funkcionišu uragani na severnoj hemisferi Zemlje – rotira u smeru suprotnom od kazaljke na satu. Razlog za to je činjenica da se uragani uvijaju prema oblastima sa veoma niskim pritiskom, dok Velika crvena tačka predstavlja anticiklon (vetar koji se izvija prema oblastima sa visokim pritiskom). I, naravno, Velika crvena tačka je veća od bilo kog uragana na Zemlji – u stvari, veća je od cele Zemlje. U svim aspektima, uzrok takvog funkcionisanja Velike crvene tačke je delovanje Koriolisove sile na anticiklonsko kružno kretanje preko planete koja rotira. Možemo da posmatramo rotaciju Jupitera, i možemo da vidimo fizičke posledice te rotacije. Sada, pogledajmo Zemlju. Vidimo dokaz fizičkog uticaja te rotacije u Koriolisovoj sili. Zar to ne znači da Zemlja takođe rotira?

Zaključci

Postoje mnogi drugi geokinetički primeri koje smo mogli da uvrstimo u ovu raspravu. Odlučili smo da se držimo samo ovih nekoliko primera, a poređali smo ih počevši od najvažnijeg. Nakon svega rečenog, jasno je da apsolutni geocentrizam ima ogromne probleme. Ohrabrujemo svakoga ko se petlja sa ne-njutnovskim idejama da odustane i pusti Zemlju da nađe svoje mesto na nebesima.

Trijumf geokinetičke teorije je jedan od najvećih primera naučnog traganja u ljudskoj istoriji. Nju su razvili naučnici sa biblijskim pogledom na svet, potvrdili teolozi sa biblijskim pogledom na svet, a danas je prihvataju ljudi sa biblijskim pogledom na svet. Ona takođe odgovara svim relevantnim podacima. To su razlozi zbog koga je podržavamo.

Najveći doprinos zapadne nauke, koju su razvili hrišćani, jeste ideja da je svemir racionalan. To je u skladu sa biblijskom pretpostavkom da svemir funkcioniše na uređen način, zato što Vrhovni zakonodavac ne bi stvorio nešto protivno svojoj prirodi. Naš Bog se ne menja. On nije poput „nestalne senke“ (Jakov 1:17). On nije hirovit. On nije poput paganskih božanstava. On nije poput Zevsa, koji sedi na planini Olimp i čeka da baci munju kad god poželi da nekome upropasti život (ili eksperiment). On nije „haos“, koji sprečava racionalno tumačenje događaja. On nije „priroda“ – da je priroda živa, imala bi svoju volju, pa nauka ne bi ni bila moguća. Ne, naš Bog je stvorio svemir da mi u njemu živimo i da bude na slavu Njegovog imena. On nam je takođe rekao da koristimo svoj um i da razumemo svemir koji je On za nas napravio. Shodno tome, ovaj svemir bi trebalo da bude razumljiv, a geokinetička teorija to razumevanje omogućava.

Izvori i pojašnjenja

  1. Sarfati, J., The flat earth myth, Creation 35(3), 2013, pp. 20–23. Povratak na tekst.
  2. Nicole Oresme, Le Livre du Ciel et du Monde (Knjiga o nebu i svetu), 1377. Povratak na tekst.
  3. Hannam, J., God’s Philosophers: How the Medieval World Laid the Foundations of Modern Science, Icon Books, 2010, ch. 12. U SAD objavljena pod naslovom The Genesis of Science. Povratak na tekst.
  4. Hannam, J., God’s Philosophers: How the Medieval World Laid the Foundations of Modern Science, Icon Books, 2010, ch. 12. U SAD objavljena pod naslovom The Genesis of Science. Povratak na tekst.
  5. Graney, C.M., Mass, speed, direction: John Buridan’s 14th-century concept of momentum, The Physics Teacher 51(7), October 2013, pp. 411–414. Povratak na tekst.
  6. Hannam, J., God’s Philosophers: How the Medieval World Laid the Foundations of Modern Science, Icon Books, 2010, ch. 12. U SAD objavljena pod naslovom The Genesis of Science. Povratak na tekst.
  7. Nicholas of Cusa, De Docta Ignorantia (O naučenom neznanju) 2(12), 1440, preveo Jasper Hoskins; jasper-hopkins.info/DI-II-12-2000.pdf. Povratak na tekst.
  8. Isto tako ni Čarls Darvin nije sam smislio teoriju evolucije. Pogledati: Bergman, J., Did Darwin plagiarize his evolution theory?, Journal of Creation 16(3), 2002, pp. 58–63. Takođe pogledati: Sutton, M., A Bombshell for the History of Discovery and Priority in Science, 2013; thedailyjournalist.com/the-historian/a-bombshell-for-the-history-of-science. Povratak na tekst.
  9. Zanimljivo je da nam ovo govori o delu meseca u kome se bitka odigrala. Mesec se nalazio prema zapadu u odnosu na Sunce tokom dana, što znači da se bitka dogodila krajem meseca, pošto je Mesec bio u opadanju, tj. prošla je mena punog Meseca. Povratak na tekst.
  10. Većina Novozelanđana zna za legendu naroda Mauri o tome kako je polubog Maui (Maui) zarobio Sunce pre nego što je moglo da izađe, i pretukao ga tako da je usporilo. Paganstvo je, kao i uvek, kasniji dodatak na starije verovanje u jednog vrhovnog Boga Stvoritelja, zvanog Io (Io). Povratak na tekst.
  11. Autori koriste prevod Biblije na engleski jezik u kojima se koristi reč move. U prevodima Biblije na srpski jezik, u ovom stihu se umesto reči „pomeriti“ koristi reč „poljuljati“. (Prim.prev.) Povratak na tekst.
  12. Brown, F., Driver, S.R., and Briggs, C.A., A Hebrew and English lexicon of the Old Testament, Hendrickson Publishers, UK, 1996; dostupno na biblehub.com. Povratak na tekst.
  13. Autori koriste prevod Biblije na engleski jezik u kojima se koristi reč move. U prevodima Biblije na srpski jezik, u ovom stihu se umesto reči „pomeriti“ koristi reč „posrnuti“. (Prim.prev.) Povratak na tekst.
  14. Livingston, G. Herbert et al., Beacon Bible Commentary, Volume 1: Genesis through Deuteronomy, 1969, p. 32. Povratak na tekst.
  15. Pogledati: BAGD, Louw–Nida. Povratak na tekst.
  16. Seely, P.H., The three-storied universe, J. American Scientific Affiliation 21(1), 1969, p. 19. Povratak na tekst.
  17. Kulikovsky, A.S., Creation, Fall, Restoration, 2009, p. 131. Povratak na tekst.
  18. Holding, J.P. Is the raqiya (‘firmament’) a solid dome? Equivocal language in the cosmology of Genesis 1 and the Old Testament: a response to Paul H. Seely, J. Creation 13(2), 1999, pp. 44–51; creation.com/raqiya. Povratak na tekst.
  19. Kuhn, T., The Copernican Revolution, Harvard University Press, 1957. Povratak na tekst.
  20. Kuhn, T., The Structure of Scientific Revolutions, University of Chicago Press, 1962. Povratak na tekst.
  21. Nicolaus Copernicus, De revolutionibus orbium coelestium (O kretanjima nebeskih sfera), 1543. Povratak na tekst.
  22. Ovo delo je danas poznatije kao Almagest. Kopernik koristi skraćeni naziv Ptolomejevog dela: Ἡ Μαθηματικὴ Σύνταξις (i matimatikí síntaksis Matematička rasprava). Ovo delo su toliko obožavali da su ga nazvali Ἡ Μεγάλη Σύνταξις (i megáli síntaksis – Velika rasprava). Arapski naučnici su koristili superlativ Μέγιστη (mégisti), a knjigu su nazvali al-kitabu-l-midžisti (Najveća rasprava). Arapski naziv je kasnije latinizovan kao Almagest. Povratak na tekst.
  23. Boëthius, De consolatione philosophiae (Uteha filozofije) 2(7), AD 524, pp. 3–7. Ova knjiga je bila jedan od najčitanijih i najuticajnijih radova na zapadu tokom celog Srednjeg veka. Povratak na tekst.
  24. Rodney Stark, How the West Won: The Neglected Story of the Triumph of Modernity, Intercollegiate Studies Institute, 2014. Povratak na tekst.
  25. Hannam, J., God’s Philosophers: How the Medieval World Laid the Foundations of Modern Science, Icon Books, 2010, ch. 12. U SAD objavljena pod naslovom The Genesis of Science. Povratak na tekst.
  26. Zasnovano na spisima čiji je navodni autor mitski lik Hermes Trismegist (Ἑρμῆς ὁ Τρισμέγιστοςermís o trisméjistos, „Tri puta najveći Hermes“). U spisima se zagovara ezoterijski monoteizam sa reinkarnacijom, i iznose se učenja da čovek može da kontroliše prirodu pomoću rituala (teurgije), alhemije i astrologije. Povratak na tekst.
  27. Za rad o ovoj temi, sa mnogo zanimljivih citata, pogledati: bedejournal.blogspot.com/2009/04/galileo-affair-2-cosmic-promotion.html. Povratak na tekst.
  28. Heilbron, J.L., The Sun in the Church: Cathedrals as Solar Observatories, Harvard University Press, 1999. Povratak na tekst.
  29. Kuhn, T., The Copernican Revolution, Harvard University Press, 1957. Povratak na tekst.
  30. Broad, W.J., How the Church Aided ‘Heretical’ Astronomy, New York Times Learning Network, 19 October 1999. Povratak na tekst.
  31. Nicolaus Copernicus, De revolutionibus orbium coelestium (O kretanjima nebeskih sfera), 1543. Povratak na tekst.
  32. Johannes Kepler, De fundamentis astrologiae certioribus (O čvršćim osnovama astrologije), 1601, Thesis 20. Povratak na tekst.
  33. Galileo Galilei, Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo (Dijalog o dva glavna sistema sveta), 1632. Povratak na tekst. Povratak na tekst.
  34. De Santillana, G., The Crime of Galileo, University of Chicago Press, Chicago, 1955, p. xii. Povratak na tekst.
  35. Pogledati raspravu o navodnom Luterovom protivljenju geokinetičkoj teoriji jer što je ona predstavljala novotariju, što je zapravo bila glasina. Sarfati, J., Refuting Compromise, Creation Book Publishers, Power Springs, GA, chapter 3. Povratak na tekst.
  36. Takođe pogledati: Sarfati, J., Galileo Quadricentennial: myth vs fact, Creation 31(3), 2009, pp. 49–51. Povratak na tekst. Povratak na tekst.
  37. Izgleda da je Kopernik prvi shvatio da će povećanje količine novca u opticaju (danas „štampanje novca“ ili „kvantitativno popuštanje“) verovatno izazvati inflaciju cena (Memorandum on monetary policy, 1517). Povratak na tekst.
  38. Sarfati, J., The biblical roots of modern science, Creation 32(4), 2010, pp. 32–36. Povratak na tekst.
  39. Danas paralaksa predstavlja osnovu standardnih merenja rastojanja u astronomiji: mera pod nazivom parsek (od paralaksa-sekunda) predstavlja rastojanje do zamišljene zvezde čija paralaksa iznosi 1 lučnu sekundu (1/3.600 deo stepena). Parsek iznosi 3,26 svetlosnih godina ili 206.000 AJ. Jedan parsek je kraći od rastojanja do najbliže zvezde izvan Sunčevog sistema – zvezde Proksima Kentauri, koja se nalazi na udaljenosti od 1,301 parsek. Povratak na tekst.
  40. Hannam, J., Who refused to look through Galileo’s telescope?, bedejournal.blogspot.com, 20 November 2006: „Prema popularnoj legendi, kada je Galilej pokazao teleskop kardinalima, jezuitima, aristotelovskim filozofima i članovima Inkvizicije, oni su odbili čak i da pogledaju kroz njega. Ova izmišljena priča je postala kliše kada treba napasti nekog ko ne želi da prihvati „očigledne dokaze“… Dakle, ko je odbio da gleda kroz Galilejev teleskop? Prema istorijskim zapisima, niko. Rasprava se vodila o tome šta su mogli da vide onda kada pogledaju.“ Povratak na tekst.
  41. Williams, D.R., Venus Fact Sheet, nssdc.gsfc.nasa.gov, 9 May 2014. Iznos ugaone veličine Venere je u opsegu od 9 do 66,7 lučnih minuta. Povratak na tekst.
  42. Ove brojke na prvi pogled pretpostavljaju kružne orbite. U stvarnosti, pošto su orbite eliptične, najbliža i najdalja tačka se nalaze na oko 38 miliona i 261 milion kilometara. Pogledati: Coffey, J., Venus Distance From Earth, universetoday.com, 8 May 2008. Povratak na tekst.
  43. Ovo je razlog zbog kog razlika u prividnoj magnitudi (jačini sjaja) Venere nije toliko velika kao razlika u prividnoj veličini: -4,9 najjači sjaj i -3 najslabiji sjaj. Tokom faze „mlade Venere“ najmanji deo njene površine reflektuje svetlost prema Zemlji. Imajte u vidu da ovo predstavlja logaritamsku skalu, gde je zvezda sa magnitudom 1 svetlija 2,512 puta od zvezde sa magnutudom 2. Ovaj broj znači da se sjaj pojačava ili slabi 100 puta na svakih 5 stepeni magnitude. Tako razlika u jačini sjaja Venere može da iznosi i 5,7 (2,5121,9) puta. Povratak na tekst.
  44. Heilbron, J.L., The Sun in the Church: Cathedrals as Solar Observatories, Harvard University Press, 1999, pp. 202–3. Povratak na tekst.
  45. Zapazite da u našem njutnovskom sistemu, tj. referentnom sistemu u kome se Sunce nalazi u centru, Mesec orbitira oko Sunca, a ne oko Zemlje. Kada se posmatra iz svemira, Mesec uvek sledi konveksnu (ispupčenu) putanju prema Suncu. Zemlja samo remeti Mesečevu putanju na njegovom putovanju oko Sunca. Mesečeva orbita oko Zemlje je očigledna samo u Zemljinom referentnom sistemu. Ali, zapazite da i u tom referentnom sistemu Mesec sledi Keplerove zakone. Apsolutni geocentrista mora da objasni zašto Mesec sledi te zakone, dok su sva ostala nebeska tela naizgled izuzeta od njih. Povratak na tekst.
  46. Za argument „Bog je to tako napravio“ nisu krivi kreacionisti, nasuprot nepoštenim karikaturama agresivnih ateista i njihovih crkvenjačkih saveznika. Pogledati: Weinberger, L., Whose god? The theological response to the god-of-the-gaps, J. Creation 22(1), 2008, pp. 120–127. Povratak na tekst.
  47. Graney, C.M., Regarding how Tycho Brahe noted the absurdity of the Copernican Theory regarding the Bigness of Stars, while the Copernicans appealed to God to answer, arxiv.org/ftp/arxiv/papers/1112/1112.1988.pdf, 9 December 2011. Takođe pogledati: Sanderson, K., Galileo duped by diffraction: Telescope pioneer foiled by optical effect while measuring distance to the stars, Nature 2 September 2008, doi:10.1038/news.2008.1073 i Galileo backed Copernicus despite data: Stars viewed through early telescopes suggested that Earth stood still, Nature 5 March 2010, doi:10.1038/news.2010.105. Takođe videti: Graney, C.M., Setting Aside All Authority: Giovanni Battista Riccioli and the Science against Copernicus in the Age of Galileo, University of Notre Dame Press, 2015. Povratak na tekst.
  48. To je čisto prelamanje u atmosferi. Međutim, kada se koristi teleskop postoji dodatni problem odvajanja svetlosti zbog veličine blende (ugao odvajanja ~ talasna dužina/prečnik blende). Povratak na tekst.
  49. Hubble Space Telescope captures first direct image of a star, hubblesite.org, 10 December 1996. Povratak na tekst.
  50. Profa kaže: Tiho je bio naučnik, i to baš dobar, a ne glupak! The Renaissance Mathematicus, thonyc.wordpress.com, 6 March 2012; opovrgavanje ozloglašenog hristomrsca Dejvida Bereša (David Barash), koga je CMI opovrgavao u vezi sa drugim pitanjem. Povratak na tekst.
  51. Johannes Kepler, Prodromus dissertationum cosmographicarum, continens mysterium cosmographicum, de admirabili proportione orbium coelestium, de que causis coelorum numeri, magnitudinis, motuumque periodicorum genuinis & propris, demonstratum, per quinque regularia corpora geometrica (Naznake eseja o kosmologiji, koji sadrže tajnu univerzuma; o veličanstvenim proporcijama nebeskih sfera, i o istinskim i posebnim uzrocima broja, raspona i periodičnih kretanja nebesa; ustanovljenih putem pet uobičajenih geometrijskih tela), 1596. godine. Povratak na tekst.
  52. Johannes Kepler, Astronomia Nova ΑΙΤΙΟΛΟΓΗΤΟΣ seu physica coelestis, tradita commentariis de motibus stellae Martis ex observationibus G.V. [Generositas Vestra] Tychonis Brahe (Nova astronomija, zasnovana na uzrocima ili nebeskoj fizici, izrađena putem komentara na kretanje zvezde Mars, koje je zabeležila VP [Vaša plemenitost] Tiho Brahe), 1609. Povratak na tekst.
  53. Formula Njutnovog zakona gravitacije glasi: F=-Gm1m2/d2. Negativni znak ukazuje na privlačenje pošto ono ima suprotan smer u odnosu na vektor kojim se tela udaljavaju jedno od drugog. Sila je proporcionalna masama tela, a obrnuto proporcionalna kvadratu njihovog međusobnog rastojanja – odatle zakon obrnutih kvadrata. Povratak na tekst.
  54. Hartnett, J., Has dark matter really been proven? Clarifying the clamour of claims from colliding clusters, creation.com/collide, 8 September 2006. Povratak na tekst.
  55. Henry, J., The moon’s recession and age, J. Creation 20(2), 2006, pp. 65–70. Povratak na tekst.
  56. The Chronology of Ancient Kingdoms Amended, 1728; Observations Upon the Prophecies of Daniel and the Apocalypse of St. John, 1733. Povratak na tekst.
  57. Principia, Book III; citirano u: H.S. Thayer (ed.), Newton’s Philosophy of Nature: Selections from his writings, Hafner Library of Classics, NY, 1953, p. 42. Povratak na tekst.
  58. A Short Scheme of the True Religion, citirano u: Sir David Brewster, Memoirs of the Life, Writings and Discoveries of Sir Isaac Newton, Edinburgh, 1855, p. 347. Povratak na tekst.
  59. Njutn je, u stvari, odbacivao argumente za Trojstvo iz tekstova Biblije čija je autentičnost sumnjiva, kao što je Comma Johanneum u 1. Jovanovoj 5:7-8. Većina informisanih trojičara današnjice se slaže da je taj tekst sumnjiv. Veoma detaljnu odbranu Njutnovog trojičarstva predstavlja: Van Alan Herd, The theology of Sir Isaac Newton, Doctoral Dissertation, University of Oklahoma, 2008, gradworks.umi.com/3304232.pdf. Ovaj rad sadrži mnoštvo dokaza, uključujući Njutnove reči kojima opovrgava troboštvo i potvrđuje trojičarsko jednoboštvo, na primer: „Reći da postoji samo jedan Bog, Otac svega što postoji, ne isključuje Sina i Svetog Duha iz Boga, zato što su oni sadržani i podrazumevani u Ocu… Primena Božjeg imena na Sina ili Svetog Duha kao različite osobe od Oca, ne čini ih odvojenim bogovima od Oca… Dakle, postoji božanstvo u Ocu, božanstvo u Sinu i božanstvo u Svetom Duhu, ali oni nisu različite sile, već jedna sila.“ Argument protiv Njutna je kao kada bi neko za 300 godina citirao našu stranicu Argumenti, koje, prema našem mišljenju, kreacionisti NE bi trebalo da koriste (Arguments we think creationists should NOT use) i tvrdio da je CMI antikreacionistički. Povratak na tekst.
  60. Naravno, u zavisnosti od geografske širine pomnožene sa kosinusom. Povratak na tekst.
  61. Hoyle, F., Nicolaus Copernicus, Heinemann Educational Books Ltd., London, 1973, p. 78. Povratak na tekst.
  62. Gibbs, W.W., Profile: George F.R. Ellis; Thinking Globally, Acting Universally, Scientific American 273(4), 1995, pp. 28–29. Povratak na tekst.
  63. Bouw, G.D., Geocentricity: A Fable for Educated Man?, geocentricity.com/ba1/fresp. Povratak na tekst.
  64. Pošto Jupiter ima mnogo veću masu od Zemlje, i mnogo je dalji od Sunca, baricentar sistema Sunce-Jupiter se nalazi tek malo izvan površine Sunca. Zamišljeni vanzemaljski astronom bi mogao da zaključi postojanje Jupitera na osnovu Sunčevog mrdanja levo-desno. Povratak na tekst.
  65. U hemiji koristimo Born-Openhajmerov (Born-Oppenheimer) model da pojednostavimo Šredingerovu (Schrödinger) jednačinu atomske talasne funkcije – model tretira atomsko jezgro kao nepomično u poređenju sa elektronima, pošto je masa jezgra oko 104 puta veća od mase elektrona. Povratak na tekst.
  66. U njutnovskoj fizici, sila potrebna da bi se telo određene mase kretalo po krugu poluprečnika r, pri brzini v, računa se po formuli: F=mv2/r. Takođe pogledati: Sarfati, J., More space travel problems: g-forces, creation.com/g-force, 9 February 2012. Povratak na tekst.
  67. Uzgred, Ptolomej je bio u pravu. Tela bi zaista trebalo da krivudaju dok padaju, ali Ptolomej nije imao načina da izmeri taj efekat pošto nije mogao da se popne dovoljno visoko da ispusti telo i vidi krivudanje. Zaista, kada svemirski brodovi ponovo ulaze u Zemljinu atmosferu, naučnici moraju da uzmu u obzir i horizontalno kretanje broda i brzinu rotacije Zemlje da bi brod spustili na odgovarajuće mesto. Kada bi neko telo koje ne orbitira oko Zemlje (npr. neko telo koje orbitira oko Sunca u blizini Zemlje) trebalo da padne na Zemlju, recimo sa visine na kojoj se nalaze geostacionarni sateliti, ono NE BI padalo pravolinijski. U stvari, izgledalo bi kao da krivuda dok Zemlja rotira ispod njega. Povratak na tekst.
  68. Wilson, C., Clairaut’s calculation of the eighteenth-century return of Halley’s Comet, Journal of the History of Astronomy 24(1–2), February, 1993, pp. 1–16, http://adsabs.harvard.edu/full/1993JHA….24….1W. Povratak na tekst.
  69. Na osnovu Njutnovog prvog zakona, svako telo, na koje ne deluje spoljašnja sila, nastaviće da se kreće pravolinijski. Telo koje se kreće u krugu, zbog svoje inercije teži da odleti po tangenti, pri čemu nije potrebna sila. Za posmatrača, koji se nalazi u rotirajućem referentnom sistemu, izgleda kao da postoji sila koja gura telo od centra, tj. centrifugalna sila. Ovo ne postoji u inercijalnom referentnom sistemu. Povratak na tekst.
  70. U rotacionoj spektroskopiji, molekuli gasa se tretiraju kao kruti rotori. Ali, rotacija molekula razdvaja atome povećavajući moment inercije molekula. Pošto je rotirajući referentni sistem molekula važan, radi ispravki mora da se primeni parametar centrifugalne distorzije. Povratak na tekst.
  71. Born, M., Einstein’s Theory of Relativity, Dover, 1962, pp. 344–345. (Na nemačkom: Die Relativitäts theorie Einsteins und ihre physikalischen Grundlagen, Springer, 1920.) Povratak na tekst.
  72. Kao što je Gerard Bouv (Gerardus Bouw), verovatno najpoznatiji geocentrista danas. Bouw, G.D., Geocentricity, Association for Biblical Astronomy, Cleveland, 1992, pp. 267–269. Povratak na tekst.
  73. U stručnim terminima, to je Rosbijev broj (Ro, a ne Ro), nazvan po švedskom meteorologu Karlu Gustavu Rosbiju (Carl-Gustaf Rossby) (1898–1957). Formula za računanje Rosbijevog broja glasi: Ro=v/Lf, pri čemuv predstavlja brzinu, L dužinu, a f=2Ωsinφ, gde Ω predstavlja ugaonu frekvenciju rotacije planete, a φ geografsku širinu. Za male Ro, koje uzrokuje velika dužina ili brzina rotacije, Koriolisov efekat je veoma važan. Za velike Ro, koje uzrokuje sporo okretanje, mala dužina ili mala geografska širina (blizu ekvatora), Koriolisov efekat je zanemarljiv. Povratak na tekst.
  74. Neki tvrde da je Koriolisov efekat uzrok što voda kroz slivnik otiče u smeru suprotnom od kazaljke na satu na severnoj hemisferi, a u smeru kazaljke na satu na južnoj hemisferi. Ovo je mit, zato što nepravilnosti u obliku i skrivenom kretanju vode uvek uzrokuju određena skretanja toka vode prema otvoru. Kako se vodeni tok usmerava ka otvoru slivnika, tako se prečnik smanjuje, a brzina rotacije raste. Ovo se događa zbog zakona održanja momenta impulsa, koji takođe objašnjava zašto klizačica, koja se okreće, ubrzava kada privuče ruke. Povratak na tekst.
  75. U rotaciono-vibracionoj spektroskopiji, ako molekul rotira veoma brzo, na atome koji vibriraju će delovati Koriolisov efekat u rotacionom referentnom sistemu molekula. Zbog toga, radi ispravki, mora da se uvede parametar poznat pod nazivom Koriolisova zeta konstanta. Povratak na tekst.