Also Available in:

Papa o evoluciji

napisala 
preveo Zlatko Madzar

Objavljeno: 1. studeni 2014. godine (GMT+10)
wikipedia.orgPope-Francis
Papa Francis u kolovozu 2014.

Rimokatolici smatraju da je papa Franjo (Jorge Mario Bergoglio, rođen 1936.) nasljednik apostola Petra, te stoga ima autoritet nad kršćanima diljem svijeta. Protestantski kreacionisti danas imaju još jedan razlog bivanja radosnim što mi odbacujemo ovu pogrješku.

Vatikanski navodi1 pape Franje:

Kad u Knjizi Postanka čitamo izvješće o Stvaranju, riskiramo zamišljati Boga kao mađioničara, s magičnom palicom kadrom učiniti sve. Ali to nije tako. On je stvorio bića i dopustio im razvitak sukladno njihovoj punini postojanja … I tako se stvaranje nastavljalo stoljećima i stoljećima, tisućljećima i tisućljećima, sve dok je postalo onakvo kakvim ga znamo danas, upravo zato jer Bog nije demiurg ili mađioničar, nego Stvoritelj koji daje postojanje svemu. Početak svijeta nije djelo kaosa koji duguje svoje podrijetlo drugome, nego proizlazi izravno od vrhovnoga Podrijetla koji stvara iz ljubavi. Veliki prasak, koji se u današnje vrijeme smatra podrijetlom svijeta, ne proturječi božanskome činu stvaranja, nego ga prije zahtijeva. Evolucija prirode nije u suprotnosti s pojmom Stvaranja, jer evolucija pretpostavlja stvaranje bića koja se razvijaju.2

Budući su njegovi komentari bili jamačno umjereniji od drugih prijevoda njegove izjave u tisku, on jasno prihvaća evoluciju i milijarde-godina vremenske ljestvice. Ovo ne bi trebalo biti iznenađujuće, jer Katolička crkva prihvaća evoluciju već oko 50 godina.

Promotrili smo teološke probleme teističke evolucije, ili čak dopuštanje milijarda-godina-vremenske ljestvice. Itko tko čita Sveto pismo ozbiljno može vidjeti kako Biblija jasno naučava da je Bog stvarao u razdoblju od šest normalno-dugih dana otprilike prije 6000 godina. Nažalost za katolike, njihov isključiv autoritet nije Sveto pismo, nego Crkva, koja je jedini ‘nepogrješiv tumač’ Svetoga pisma sukladno njihovoj teologiji.

Petar vs njegovom ‘nasljedniku’

Kad gledamo Petra, ‘prvoga papu’, vidimo kako je ovaj stav prema biblijskome izvješću o podrijetlu posve drukčiji:

“ … na koncu vremena pojavit će se izrugivači, koji će živjeti prema vlastitim požudama i pitati: ‘Gdje je Njegov obećani dolazak? Otkada su umrli naši očevi, i dalje sve ostaje kako je bilo od početka stvorenja.’ Oni hotimično zaboravljaju da su davno postala nebesa skupa sa Zemljom, koja je iz vode i među vodama iskrsla na riječ Božju. Njima je ondašnji svijet, potopljen vodom, uništen. A sadašnja Nebesa i sadašnju Zemlju ista je riječ pohranila za oganj i čuva ih za dan Suda i propasti bezbožnika.ˮ (2. Petrova poslanica 3:3–7).

U Petrovoj objavi od svega prvo vidimo potpuno prihvaćanje biblijske povijesti svijeta. I Sveto pismo je njegova početna točka, a ne druge zamisli u kulturi. Petar odbija ono što bi se moglo nazvati ‘uniformitarni’ dokaz: vidimo kako se stvari odvijaju na isti način kojeg se bilo tko može sjetiti. Ali Petar nas upućuje na Knjigu Postanka kako bi nas ona podsjetila da stvari nisu bile uvijek kao ova, zapravo postoje tri velika diskontinuiteta u povijesti:

  1. stvaranje svijeta iz vode Riječju Božjom. Svijet nije oduvijek postojao, suprotno popularnoj filozofiji Petrova vremena. Sve do 20. stoljeća, vječno-postojeći svijet bila je teorija koju su neki znanstvenici pokušali obraniti. Sad su oni usredotočeni na priznanje da je svemir imao početak, ali Veliki prasak ima nekoliko važnih razlika od biblijskoga izvješća što znači kako to nije mogao biti način na koji je Bog stvarao
  2. uništenje svijeta vodom Božjom odlukom. Petar je prihvatio kako je postojao sveopći Potop koji je ubio svakoga osim osam ljudi koji su bili ukrcani u Arku (1. Petrova poslanica 3:20). Iz stvaranja geoloških modela znamo da je katastrofa toga razmjera bila objašnjena po geološkim slojevima što sadrže sve vrste okamina (ovo je razlog zašto nam nije iznenađujuće da postoji dokaz o mesojedu, raku, i trnju—jer je to zapis o svijetu poslije Pada). I ako dugo-godišnja sveopća katastrofa objašnjava većinu okaminskoga zapisa, nema prostora za milijune godina povijesti Zemlje
  3. buduće uništenje svijeta vatrom prema Božjom odluci. Naredna velika nepravilnost u povijesti Zemlje bit će kraj sadašnjega svijeta. Ekstrapoliranjem [proširivanje zakonske odredbe utvrđene u užem području na širu, još neispitanu domenu – Hrvatski leksikon 2017. – op.prev.] današnjih procesa, jasno je da se svemir kreće prema ‘toplinskoj smrti’ nekoliko milijarda godina u budućnosti kad je svemir u stanju maksimalne entropije [veličina stanja što se može promatrati kao mjera za “vezanuˮ energiju nekoga zatvorenog materijalnog sustava, tj. za energiju što se, nasuprot “slobodnojˮ, više ne može pretvoriti u rad – (Slobodna enciklopedija) – op.prev.]. Ali Sveto pismo ukazuje na mnogo bržu propast svemira, ne prirodnim procesima, nego s vatrenom vrućinom što će rastopiti elemente. To će utrti put za nova Nebesa i novu Zemlju i uskrsnuće mrtvih.

U suprotivosti Franji, Petar stoji na čvrstome temelju Svetoga Pisma i ne boji se odlučno suprotstaviti uniformitarijancima svoga vlastita vremena.

Je li Petar bio papa?

Katolici vjeruju da je Isus učinio Petra prvim papom kad je On rekao: “Ti si Petar, i na toj stijeni Ja ću izgraditi Svoju Crkvuˮ (Evanđelje po Mateju 16:18). Tumačenje ovoga stiha uistinu je važno za katoličku teologiju.

On kaže: “Ti si Petar (Πέτρος, Petros), i na toj stijeni (ταύτῃ τῇ πέτρᾳ, tautē tē petra) Ja ću izgraditi Svoju Crkvuˮ. ταύτῃ τῇ πέτρᾳ ne može upućivati na Šimuna Petra budući je to ženski rod; ako bi to upućivalo na Petra, bio bi to muški rod. Isto tako, petros bi upućivalo na malu stijenu, dok bi petra upućivalo na ogromnu stijenu što se ne može pomaknuti—pogodnu za kamen temeljac. Tako Isus govori: “Ti si mali oblutak, Šimune, ali na tome Ja ću graditi Svoju Crkvu!ˮ Dakle Petar nije stijena—njegova vjeroispovijed jeste, prema mnogima crkvenim ocima—od kojih je otprilike polovica govorila grčki kao svoj materinji jezik. Mnogi drugi crkveni oci mislili su da je stijena Isus, i čak oni koji su mislili da je Stijena Petar vjerovali su kako je to bilo osobno obećanje njemu sâmome, a ne bilo kojima drugim nasljednicima sa sjedištem u Rimu.3

Također vidimo da drugi apostoli i Rana crkva nisu postupali prema Petru s neuobičajenim poštovanjem. U Djelima apostolskim 11, jeruzalemska Crkva tjera Petra na obranu njegovih postupaka vezanih na zajedništvo s poganima. To je bilo kao što treba biti, budući da su apostoli prije poslali Petra iz Jeruzalema (Djela apostolska 8:14). I kad Petar opravdava sebe, on to ne čini s izjavom ex cathedra o novome uključenju pogana, nego prepričavanjem Isusove upute kroz viđenje i Svetoga Duha koji pada na poganske obraćenike, signalizirajući Božansko odobrenje. Onda u drugoj raspri o tome koji bi zahtjevi trebali biti stavljeni na poganske kršćane u Djelima apostolskim 15, konačnu je odluku donio Jakov, vođa jeruzalemske Crkve. Kasnije, i Petar i Jakov, kao i Ivan, “smatrani su stupovima” Rane crkve (Poslanica Galaćanima 2:9).

I u Poslanici Galaćanima 2, Pavao ponovno prepričava vrijeme kad se suprotstavio Petru zato jer se Petar ponašao nedostojno obzirom na zajedništvo s poganima. Zasigurno ako je Petar bio neka vrsta Božanski određenoga vođe, nepogrješivi posrednik, Pavao ne bi bio kadar učiniti to! Isto tako, Pavao je napisao Poslanicu crkvi u Rim, očekujući da će ova crkva izložiti njegovo pismo kao Sveto pismo, što je proturječno katoličkome učenju da je njihova Crkva iznad Biblije.

Sâmo Sveto pismo uči da je Petar bio apostol, odabran od Isusa. Ali van njegovih nadahnutih pisama, čak je i Petar mogao pogriješiti, i ne postoji naznaka zamisli da su postojali nasljednici Petrove službe (zapravo, za nekoliko desetljeća, to bi rezultiralo u 2-4 papa koji imaju vlast nad apostolom Ivanom, koji je dobro živio u ‘papinstvu’ Klementa!).

Nepotreban kompromis

Moguće je papa želio steći neki intelektualni ugled sa svojim službenim izjavama, ali sekularisti odavno su primijetili ne samo da je evolucija po odredbi bezbožni proces, nego bog koji bi se koristio evolucijom zasigurno nije Bog kršćanstva. Nijedan sekularist neće biti osobito impresioniran što Franjo priznaje evoluciju; radije, oni bi se pitali zašto bi se Franjo priklonio vjeri u Boga u svjetlu ‘činjenice’ o evoluciji.

Zapravo, Franjo je možda učinio više štete nego dobra, jer oni koji (krivo) traže njega kao duhovnoga autoriteta mogu biti obeshrabreni njegovim kompromisom i izgubiti pouzdanje u Bibliju.

Htjeli bismo usmjeriti Franju na primjer Petra, i vođa Crkve u prošlosti koji su snažno potvrđivali Stvaranje, čak i protiv konkurentskih teorija o podrijetlu. Ustvari, ovo uključuje ljude koje Katolička crkva smatra ‘svecima’ i čak ‘doktorima crkve’, mali prestižan podskup ‘svetaca’. Ako vjerujemo Svetim pismima ispravno i dovoljno, naravno da nećemo biti otpuhani svakim kulturološkim i znanstvenim hirom. Ali najviše od svega, papi bismo ukazali na Krista, istinskoga svećenika, i pravu Glavu Crkve, koji je jasno vjerovao u doslovnoga Adama i Evu, te nedavno Stvaranje.

Preporučene bilješke

  1. Franjine primjedbe bile su izvorno na talijanskome; slijedi prijevod što nudi Vatikan. Natrag na tekst.
  2. Franjo u Papinskoj akademiji znanosti naglašava odgovornost čovječanstva u Stvaranju, 27. listopad 2014., news.va. Natrag na tekst.
  3. Salmon, G., Infallibility of the Church, poglavlje 18, ‘Prvenstvo Petra’, 1888. George Salmon (1819.–1904.) bio je Regius Professor of Divinity [Regius profesor Božanstva] na koledžu Trinity [Trojstvo], Dublin. Natrag na tekst.

Helpful Resources

Refuting Compromise, updated & expanded
by Dr Jonathan Sarfati
From
US $15.00
How Did We Get Our Bible?
by Lita Cosner, Gary Bates
From
US $3.50