Explore
Also Available in:

Starost zemlje

101 dokaz u korist mlade Zemlje i svemira

Piše:
preveo Mladen Čirjak

Objavljeno: 4. lipanj 2009, zadnje ažuriranje 13. rujan 2017
Earth: how old is it? How can we know?
Postoje mnoge kategorije dokaza o starosti Zemlje i svemira koji ukazuju na to da su mnogo mlađi nego što se danas općenito tvrdi.

Može li znanost dokazati starost Zemlje?

Široko prihvaćena starost svemira trenutno je 13.77 milijardi godina, a za Sunčev sustav (uključujući Zemlju) ona iznosi 4.543 milijardi godina. Međutim, nijedna znanstvena metoda ne može dokazati starost Zemlje i svemira, a to uključuje i one koje smo ovdje naveli. Iako se pokazatelji starosti nazivaju ‘satovima’, oni to nisu, jer sve starosti proizlaze iz proračuna koji nužno uključuju pretpostavke o prošlosti. Uvijek se mora pretpostaviti vrijeme početka rada ‘sata’ kao i način na koji se brzina sata mijenjala tijekom vremena. Nadalje, neophodno je pretpostaviti da rad sata u niti jednom trenutku nije bio poremećen.

Ne postoji neovisan prirodni sat na temelju kojeg se te pretpostavke mogu testirati. Na primjer, broj kratera na Mjesecu, na temelju trenutno uočenih stopa nastajanja kratera, sugerira da je mjesec prilično star. Međutim, da bismo izveli taj zaključak, moramo pretpostaviti da je stopa stvaranja kratera bila ista u prošlosti kao i sada. Sada postoje dobri razlozi za vjerovanje da je to u prošlosti moglo biti vrlo intenzivno, u kojem slučaju krateri uopće ne ukazuju na starost (vidi dolje).

Starosti mjerene u milijuna godina su sve izračunate pod pretpostavkom da su stope promjene procesa u prošlosti bile iste kao danas – princip uniformizma. Ako se starost izračunata na temelju takvih pretpostavki ne podudara s onim što oni smatraju da bi trebalo biti, zaključuju da se njihove pretpostavke u tom slučaju nisu primjenjive, te ih u skladu s tim mijenjaju. Ako izračunati rezultat daje prihvatljivu dob, oni koji vrše istraživanje ga objavljuju.

Ovdje navedeni primjeri niskih starosti također se dobivaju primjenom istog principa uniformitarizma. Zagovornici visoke starosti će odbaciti ovu vrstu dokaza za nisku starost Zemlje tvrdeći da pretpostavke o prošlosti ne vrijede u ovim slučajevima. Drugim riječima, starost zapravo nije stvar znanstvenog promatranja, već argument o našim pretpostavkama o neopaženoj prošlosti.

Pretpostavke koje stoje iza ovdje predstavljenih dokaza ne mogu se dokazati, ali činjenica da tako širok raspon različitih fenomena sugerira mnogo nižu starost nego što je trenutno općeprihvaćeno, pruža snažan razlog za preispitivanje te prihvaćene starosti.

Također, brojni dokazi, umjesto da daju bilo kakvu procjenu starosti, dovode u pitanje pretpostavku o sporom i postupnom uniformitarizmu, o kojem ovise sve metode deep-time datiranja.

Mnogi od ovih pokazatelja za nisku starost otkriveni su kada su kreacionisti počeli istraživati ​​stvari koje su trebale ‘dokazati’ duboku starost. Pouka je ovdje jasna: kada evolucionisti objave neki novi izazov biblijskoj lenti vremena, nemojte se brinuti zbog toga. Prije ili kasnije taj će se navodni dokaz okrenuti naglavačke i čak biti dodan ovom popisu dokaza za nisku starost Zemlje. S druge strane, neki od ovdje navedenih dokaza mogli bi se, daljnjim istraživanjem, pokazati neutemeljenima i trebat će ih modificirati. Takva je priroda znanosti, posebno povijesne znanosti, jer ne možemo raditi eksperimente na prošlim događajima (vidi ‘To nije znanost’).

Znanost se temelji na promatranju, a jedini pouzdan način za utvrđivanje starosti bilo čega je iskaz pouzdanog svjedoka koji je promatrao događaje. Biblija tvrdi da je priopćenje Jedinog koji je svjedočio događajima stvaranja: samog Stvoritelja. Kao takva, Biblija je jedino pouzdano sredstvo za određivanje starosti Zemlje i svemira. Pogledajte The Universe’s Birth Certificate i Biblical chronogenealogies (tehnički). Na kraju vjerujemo da će Biblija biti potvrđena i da će oni koji poriču njezino svjedočanstvo biti zbunjeni.

Biološki dokaz niska starosti Zemlje

Image: Dr Mary SchweitzerCells and soft tissue can be clearly seen in this dinosaur bone.
Pronalazak mekih krvnih žila, krvnih stanica i proteina u kosti dinosaura u skladu je sa starošću fosila od nekoliko tisuća godina, a ne s 65+ milijuna godina kako tvrde paleontolozi
  1. DNA in ‘ancient’ fossils. DNK izdvojen iz bakterija za koje se pretpostavlja da su stare 425 milijuna godina dovodi u pitanje tu dob, jer DNK može trajati samo tisućama godina.
  2. Lazarus bacteria — reanimirane bakterije iz inkluzija soli koje su navodno stare 250 milijuna godina, sugeriraju da sol nije stara milijunima godina. Vidi također Salty saga.
  3. Propadanje ljudskog genoma zbog višestrukih štetnih mutacija u svakoj generaciji je u skladu s podrijetlom prije nekoliko tisuća godina. Sanford, J., Genetska entropija i misterij genoma, Ivan Press, 2005.; vidi review of the book te intervju s autorom Creation 30(4):45–47, rujan 2008. To je potvrđeno realističnim modeliranjem populacijske genetike, koje pokazuje da su genomi mladi, reda veličine više tisuća godina. Vidi Sanford, J., Baumgardner, J., Brewer, W., Gibson, P. i Remine, W., Mendel’s Accountant: A biologically realistic forward-time population genetics program, SCPE 8(2):147–165, 2007.
  4. Podatci za ‘mitohondrijsku Evu’ u skladu su sa zajedničkim podrijetlom svih ljudi prije nekoliko tisuća godina.
  5. Vrlo ograničene varijacije u DNK sekvenci na ljudskom Y-kromosomu diljem svijeta u skladu su s nedavnim podrijetlom čovječanstva, prije više tisuća ne milijuna godina.
  6. Mnoge fosilne kosti ‘stare’milijunima godina jedva da su mineralizirane, ako uopće jesu. To je u suprotnosti s općeprihvaćenom starošću Zemlje. Vidite, na primjer, Dinosaur bones just how old are they really? Cijevi morskih crva, ‘datirane’na 550 milijuna godina, koje su meke i fleksibilne i očito sačinjene od izvornih organskih spojeva drže rekord (izvorni rad).
  7. Krvne stanice dinosaura, krvne žile, proteini (hemoglobin, osteokalcin, kolagen, histoni) te DNK nisu u skladu s njihovom navodnom starosti od preko 65 milijuna godina, ali imaju više smisla ako su ostatci stari tisućama godina (u krajnjem slučaju)
  8. Izostanak 50:50 racemizacije aminokiselina u fosilima ‘datiranim’ na milijune godina, dok bi se potpuna racemizacija dogodila za nekoliko tisuća godina.
  9. Živi fosili—meduze, graptoliti, celakant, stromatoliti, Wollemi bor i stotine drugih. To da su stotine vrsta mogle ostati nepromijenjene, čak i do milijardu godina u slučaju stromatolita, govori protiv toga da su milijuni i milijarde godina stvarni.
  10. Diskontinuirane fosilne sekvence. Npr. Coelacanth, Wollemi pine i razni ‘indeks’ fosili, koji su prisutni u navodno drevnim slojevima, nedostaju u slojevima koji predstavljaju mnogo milijuna godina od tada, ali i danas žive. Takvi diskontinuiteti govore protiv tumačenja formacija stijena u smislu goleme geološke starosti - kako su Koelakanti mogli izbjeći fosiliziranje tijekom 65 milijuna godina, na primjer? Pogledajte The ‘Lazarus efekt’: ‘uskrsnuće’glodavaca!
  11. Starosti najstarijih živih organizama na svijetu, stabala, sukladne su starosti Zemlje od više tisuća godina.
  12. Geološki dokazi u korist mlade Zemlje

    Photo by Don BattenEastern beach syncline shows radical bending, indicating a short time frame.
    Radikalno nabiranje u Eastern Beachu, blizu Aucklanda na Novom Zelandu, ukazuje na to da su sedimenti bili mekani i savitljivi kada su presavijeni, što nije u skladu s dugim vremenom njihovog formiranja. Takvo nabiranje može se vidjeti diljem svijeta i u skladu je s mladom Zemljom.
  13. Nedostatak biljnih fosila u mnogim formacijama koje sadrže obilje fosila životinja / biljojeda. Na primjer, formacija Morrison (Jura) u Montani. Vidi Origins 21(1):51–56, 1994. Također, pješčenjak Coconino u Grand Canyonu ima mnogo životinjskih staza, ali je gotovo u potpunosti bez biljaka. Implikacija: ove stijene nisu ekosustavi ‘ere’zatrpane in situ tijekom eona vremena kako tvrde evolucionisti. Dokazi su više u skladu s katastrofalnim transportom nego zatrpavanjem tijekom masovnog globalnog potopa iz Noinih dana. Ovo eliminira navodne dokaze za milijune godina.
  14. Debeli, izrazito savijeni slojevi bez znakova topljenja ili loma. Npr. Kaibab upwarp u Grand Canyonu ukazuje na brzo savijanje prije nego što su sedimenti uspjeli stvrdnuti (zrnca pijeska nisu se izdužila pod naprezanjem kao što bi se očekivalo da se stijena stvrdnula). To briše stotine milijuna godina vremena i u skladu je s iznimno brzom formacijom tijekom biblijskog potopa. Vidi Warped earth (napisao geofizičar).
  15. Polistratni fosili—debla stabala u ugljenu (Araucaria spp. kraljevski borovi, Phyllocladus aspleniifolius, u ugljenu na južnoj hemisferi). Postoje i polistratna debla u fosiliziranim šumama Yellowstonea i Jogginsa u Novoj Škotskoj i na mnogim drugim mjestima. Polistratna fosilizirana debla likopoda javljaju se u ugljenu na sjevernoj hemisferi, što opet ukazuje na brzo zakopavanje/formiranje organskog materijala koji je postao ugljen.
  16. Eksperimenti pokazuju da se u uvjetima koji oponašaju prirodne sile, ugljen brzo formira; u roku tjedana za mrki ugljen do mjeseci za crni ugljen. Nisu potrebni milijuni godina. Nadalje, duga vremenska razdoblja mogu predstavljati prepreku za stvaranje ugljena zbog povećane vjerojatnosti permineralizacije drveta, što bi ometalo ugljenifikaciju.
  17. Eksperimenti pokazuju da se u uvjetima koji oponašaju prirodne sile, nafta brzo formira; nisu potrebni milijuni godina, u skladu sa starošću mjerenom u tisuća godina.
  18. Eksperimenti pokazuju da se u uvjetima koji oponašaju prirodne sile, opali formiraju brzo, iza nekoliko tjedana, a ne tijekom milijuna godina, kako se tvrdilo.
  19. Dokazi o brzom, katastrofalnom formiranju ležišta ugljena govore protiv stotina milijuna godina koje se obično navodi, uključujući slojeve u obliku slova Z koji ukazuju na jedan događaj taloženja koji stvara ove slojeve. .
  20. Dokazi o brzoj petrifikaciji drveta govore protiv potrebe za dugim vremenskim razdobljima i u skladu su sa starošću od nekoliko tisuća godina.
  21. Klasičan dajk i cijevi (intruzija sedimenta kroz preklapajuću sedimentnu stijenu) pokazuju da su slojevi iznad njih bili mekani kada su nastali. To drastično komprimira vremensku skalu taloženja probijenih slojeva stijena. Vidi, Walker, T., Fluidisation pipes: Evidence of large-scale watery catastrophe, J. Creation (TJ) 14(3):8–9, 2000.
  22. Para(pseudo)kordancija—gdje jedan sloj stijene leži na vrhu drugog sloja stijene, ali navodno nedostaju milijuni godina geološkog vremena, no kontaktnoj ravnini nedostaje bilo kakva značajna erozija; odnosno radi se o ‘ravni’. Npr. pješčenjak Coconino / Hermit šejl u Velikom kanjonu (navodno 10 milijuna godina razmaka u vremenu). Debela formacija Schnebly Hill (pješčenjak) leži između Coconina i Hermita u središnjoj Arizoni. Vidi Austin, S.A., Grand Canyon, monument to catastrophe, ICR, Santee, CA, USA, 1994 and Snelling, A., The case of the ‘missing’ geologic time, Creation 14(3):31–35, 1992.
  23. Prisutnost efemernih markera (tragovi kišnih kapi, tragovi mreškanja, tragovi životinja) na granicama parakordancija pokazuju da se gornji sloj stijene taložio odmah nakon donjeg, eliminirajući mnogo milijuna godina vremena ‘praznina’. Vidi reference u Para(pseudo)conformities.
  24. Isprepletenost susjednih slojeva koji su navodno odvojeni milijunima godina također eliminira mnoge milijune godina navodnog geološkog vremena. Slučaj ‘nestalog’geološkog vremena; The case of the ‘missing’ geologic time; Mississippian and Cambrian strata interbedding: 200 million years hiatus in question, CRSQ 23(4):160–167.
  25. Nedostatak bioturbacije (crvotvorne rupe, rast korijena) na parakordancijama (ravni) pojačava nedostatak vremena gdje evolucijski geolozi ubacuju mnogo milijuna godina kako bi natjerali stijene da se prilagode ‘danom’vremenskom rasponu mjerenom milijardama godina.
  26. Gotovo potpuni nedostatak jasno prepoznatljivih slojeva tla bilo gdje u geološkom stupcu. Geolozi tvrde da su pronašli mnogo ‘fosilnih’tala (paleotla), ali ona su prilično različita od današnjih tla, bez obilježja koja karakteriziraju horizonte tla; značajke koje se koriste u klasifikaciji različitih tala. Svako ono dobro istraženo pokazuje da nema obilježja odgovarajućeg tla. Da je ‘duboko vrijeme’točno, sa stotinama milijuna godina obilatog života na Zemlji, trebalo bi mnogo prilika za formiranje tla. Vidi Klevberg, P. i Bandy, R., CRSQ 39:252–68; CRSQ 40:99–116, 2003; Walker, T., Paleosols: digging deeper buries ‘challenge’ to Flood geology, J. Creation 17(3):28–34, 2003.
  27. Ograničen opseg diskordancija (diskordancija: površina erozije koja odvaja mlađe slojeve od starijih stijena). Površine brzo erodiraju (npr. Badlands, Južna Dakota), ali postoje vrlo ograničene diskordancije. Postoji ‘velika diskordancija’u podnožju Grand Canyona, no inače postoji navodno ~300 milijuna godina slojeva taloženih na vrhu, bez ikakvih značajnih diskordancija. To je opet u skladu s mnogo kraćim vremenom taloženja ovih slojeva. Vidi Para(pseudo)conformities.
  28. Nacionalni park Arches (SAD) ima preko 2,000 kamenih lukova. Ako su se 43 srušila od 1970., a povezani članak je napisan 2015., to je 45 godina i daje stopu kolapsa od ~1 godišnje, što znači da bi sve nestalo za ~2000 godina. Ovo je potpuno u skladu s biblijskim vremenskim okvirom, ali ne i s evolucijskim okvirom milijuna godina (5 milijuna?). Povijesni zapisi o ‘12 apostola’u južnoj Australiji trebali bi omogućiti da se izračuna sličan ‘sat’, iako grublji od ovog u SAD-u. Vidi: A dangerous view.
  29. Otkriće da podvodna klizišta (‘struje zamućenja) koja putuju brzinom od nekih 50 km/h mogu stvoriti ogromna površine sedimenta u nekoliko sati (Press, F. i Siever, R., Earth, 4. izdanje, Freeman & Co., NY, SAD, 1986.). Sedimenti za koje se smatra da su nastali sporo tijekom eona sada postaju priznati kao da su se formirali iznimno brzo. Vidi, A classic tillite reclassified as a submarine debris flow (Technical).
  30. Istraživanja sa sedimentom različitih veličina čestica pokazuju da su slojeviti slojevi stijena za koje se smatralo da su nastali tijekom velikih vremenskih razdoblja u jezerskim koritima zapravo nastali vrlo brzo. Čak su i precizne debljine slojeva stijena duplicirane nakon što su bile usitnjene u svoje sedimentne čestice i prošle kroz kanal. Vidi: Experiments in stratification of heterogeneous sand mixtures, Sedimentation Experiments: Nature finally catches up! i Sandy Stripes—Do many layers mean many years? Također, pokazalo se da se vrlo fine čestice sliježu puno brže no što se prethodno smatralo, omogućavajući brzo formiranje naslaga mulja.
  31. Uočeni primjeri brzog formiranja kanjona; na primjer, Providence Canyon iu jugozapadnoj Georgiji, Burlingame Canyon u blizini Walla Walla, Washington, i Lower Loowit Canyon blizu planine St Helens. Brzina formiranja ovih kanjona, koji izgledaju slično drugim kanjonima za čije su formiranje navodno trebali mnogi milijuni godina, dovodi u pitanje navodnu starost kanjona kojih nastanak nitko nije vidio.
  32. Uočeni primjeri brzog formiranja i sazrijevanja otoka, kao što je Surtsey, koji zbunjuju ideju da je takvim otocima potrebno dugo vremensko razdoblje za formiranje. Vidi također, Tuluman—a test of time.
  33. Stopa erozije obala, horizontalno. E.g. Beachy Head, UK, svakih šest godina gubi metar obale.
  34. Stopa vertikalne erozije kontinenata nije u skladu s pretpostavljenom starošću Zemlje. Vidi: Creation 22(2):18–21.
  35. Postojanje značajnih ravnih visoravni koje su ‘datirane’ na mnogo milijuna godina (‘povišene paleoravnice’). Primjer je Kangaroo Island (Australija). C.R. Twidale, poznati australski fizikalni geograf napisao je: “ostanak ovih paleoformi je u određenoj mjeri sramota za sve opće prihvaćene modele razvoja krajolika.” Twidale, C.R. On the survival of paleoforms, American J. Science 5(276):77–95, 1976 (quote on p. 81). See Austin, S.A., Did landscapes evolve? Impact 118, April 1983.
  36. Nedavno i gotovo istovremeno podrijetlo svih visokih planinskih lanaca diljem svijeta - uključujući Himalaje, Alpe, Ande i Stjenovite gorje - koji su prošli većinu podizanja do svojih sadašnjih nadmorskih visina u zadnjih ‘pet milijuna’godina , dok procesi izgradnje planina navodno postoje već milijardama godina. Vidi Baumgardner, J., Recent uplift of today’s mountains, Impact 381, March 2005.
  37. Vodene usjekline. To su klanci usječeni u planinskim lancima gdje teku rijeke. Postoje diljem svijeta i dio su onoga što evolucijski geolozi nazivaju ‘diskordantnim sustavima drenaže’. Oni su ‘diskordantni’ jer se ne uklapaju u sustav dubokog vremena. Dokazi odgovaraju njihovom brzom formiraju u mnogo mlađem vremenskom okviru, gdje su klanci usječeni u recesivnom stadiju / disperzivnoj fazi globalnog potopa iz Noinih dana. Vidi: Oard, M., Do rivers erode through mountains? Vodene uslekline su snažan dokaz općeg potopa, Creation 29(3):18–23, 2007.
  38. slapova Niagare
    Stope erozije na mjestima poput slapova Niagare su u skladu s vremenskim okvirom od nekoliko tisuća godina od Noinog potopa.
  39. Erozija na slapovima Niagare i drugim takvim mjestima u skladu je sa samo nekoliko tisuća godina od biblijskog potopa. Međutim, veći dio kanjona Niagare vjerojatno je nastao vrlo brzo s katastrofalnom drenažom ledenjačkog jezera Agassiz; vidjeti:: Climate change, Niagara and catastrophe.
  40. Stopa rasta riječnih delti u skladu je s tisućama godina od biblijskog potopa, a ne velikim vremenskim razdobljima. Argument seže do Marka Twaina. E.g. 1. Mississippi—Creation Research Quarterly (CRSQ) 9:96–114, 1992; CRSQ 14:77; CRSQ 25:121–123. E.g. 2 Tigris–Euphrates: CRSQ 14:87, 1977.
  41. Slabašni potoci. Riječne doline su prevelike za potoke koje sadrže. Dury govori o “distribuciji nedovoljno snažnih tokova diljem kontinenta”. Koristeći karakteristike meandra, Dury je zaključio da su nekadašnji potoci često bili 20-60 puta veći od trenutnog protoka. To znači da bi riječne doline bile isklesane vrlo brzo, a ne sporo tijekom eona vremena. Vidjeti: Austin, S.A., Did landscapes evolve? Impact 118, 1983.
  42. Količina soli u moru. Čak i zanemarujući učinak biblijskog potopa i uz pretpostavku nultog početnog saliniteta i svih stopa unosa i uklanjanja kako bi se maksimalno povećalo vrijeme potrebno za akumulaciju soli, maksimalna starost oceana, 62 milijuna godina, što je manje od 1/50 starosti koju evolucionisti pripisuju oceanima. To sugerira da je starost Zemlje također radikalno manja.
  43. Količina sedimenta na morskom dnu pri sadašnjim stopama erozije kopna akumulirala bi se za samo 12 milijuna godina; treptaj oka u usporedbi s navodnom starošću većeg dijela oceanskog dna do 3 milijarde godina. Nadalje, long-age geolozi smatraju da su se u prošlosti događale veće stope erozije, što skraćuje vremenski okvir. S biblijske točke gledišta, na kraju Noinog potopa mnogo bi sedimenta bilo dodano u more s vodom koja je dolazila s nekonsolidiranog kopna, čineći količinu sedimenta savršeno u skladu s poviješću dugom tisućama godina.
  44. Željezno-manganski noduli (IMN) na morskom dnu. Izmjerene stope rasta ovih nodula ukazuju na starost od samo tisućama godina. Lalomov, A.V., 2006. Mineral deposits as an example of geological rates. CRSQ 44(1):64–66. Related to this is the concentration of nickel in the oceans.
  45. Starost placernih naslaga (koncentracije teških metala poput kositra u suvremenim sedimentima i konsolidiranim sedimentnim stijenama). Izmjerene stope taloženja ukazuju na dob od tisuća godina, a ne na pretpostavljene milijune. Vidjeti Lalomov, A.V., i Tabolitch, S.E., 2000. Age determination of coastal submarine placer, Val’cumey, northern Siberia. J. Creation (TJ) 14(3):83–90.
  46. Tlak u naftnim/plinskim bušotinama ukazuje na nedavno podrijetlo nafte i plina. Da su stari mnogo milijuna godina, očekivali bismo da se tlakovi izjednače, čak i u stijenama niske propusnosti. “Stručnjaci za istraživanje nafte primjećuju nemogućnost stvaranja učinkovitog modela s obzirom na dugu i sporu proizvodnju nafte tijekom milijuna godina (Petukhov, 2004.). Po njihovom mišljenju, ako modeli zahtijevaju standardnu višemilijunsku geokronološku ljestvicu, najbolja strategija istraživanja je bušenje bušotina na nasumičnoj mreži.”Lalomov, A.V., 2007. Mineral deposits as an example of geological rates. CRSQ 44(1):64–66.
  47. Izravan dokaz da nafta nastaje danas u bazenu Guaymas i u Bassovom tjesnacu u skladu je s mladom zemljom (iako nije neophodno za mladu zemlju).
  48. Brzi preokreti u paleomagnetizmu potkopavaju korištenje paleomagnetizma u long age datiranju stijena i govore o brzim procesima, koji enormno sažimaju dugu vremensku skalu.
  49. Obrazac magnetizacije u magnetskim prugama na mjestima gdje magma izbija u oceanskim rovovima osporava vjerovanje da preokret traje mnogo tisuća godina i radije ukazuje na brzo širenje morskog dna kao i brze magnetske preokrete, u skladu s mladom Zemljom (Humphreys, D.R., Has the Earth’s magnetic field ever flipped? Creation Research Quarterly 25(3):130–137, 1988).
  50. magnetske polarizacije
    Duž oceanskih grebena, detaljan obrazac magnetske polarizacije, s otocima različitog polariteta, govori o brzim promjenama smjera Zemljinog magnetskog polja zbog brzine hlađenja lave. To je u skladu s mladom Zemljom.
  51. Izmjerene stope rasta stalaktita i stalagmita u vapnenačkim špiljama u skladu su s mladom dobi od nekoliko tisuća godina. Vidi također članke o formiranju vapnenačkih špilja..
  52. Slabljenje magnetskog polja Zemlje. Eksponencijalno propadanje, s fluktuacijama posebno tijekom i nakon potopa, očito je iz povijesnih mjerenja i u skladu je s hipotezom slobodnog propadanja od trenutka stvaranja, što sugerira starost Zemlje od samo nekoliko tisuća godina. Za daljnje dokaze da ono slijedi eksponencijalni raspad s vremenskom konstantom od 1611 godina (±10) pogledajte: Humphreys, R., Earth’s magnetic field is decaying steadily—with a little rhythm, CRSQ 47(3):193–201; 2011.
  53. Višak toplinskog toka iz Zemlje u skladu je s mladom dobi, a ne s milijardama godina, čak i uzimajući u obzir toplinu od radioaktivnog raspada. Vidjeti: Woodmorappe, J., 1999. Lord Kelvin revisited on the young age of the earth, J. Creation (TJ) 13(1):14, 1999.
  54. Radiometrijsko datiranje i starost Zemlje

  55. Ugljik-14 u ugljenu sugerira starost od nekoliko tisuća godina i jasno proturječi dobi koja se mjeri u milijunima godina.
  56. Ugljik-14 nafti opet sugerira starost od nekoliko tisuća godina, a ne milijuna godina.
  57. Ugljik-14 fosilnom drvu također ukazuje na starost od nekoliko tisuća, a ne milijuna godina .
  58. Ugljik-14 dijamantima sugerira starost u tisućama, a ne milijardama godina. Imajte na umu da pokušaji da se objasni ugljik-14 u dijamantima, ugljenu, itd., kao što su neutroni od raspada urana koji pretvaraju dušik u C-14, ne funkcioniraju. Vidi: Objections.
  59. Inkompatibilni radioizotopski datumi koji koriste istu tehniku osporavaju vjerovanje metodama datiranja koje daju milijune godina.
  60. Inkompatibilni radioizotopski datumi dobiveni korištenjem različitih tehnika osporavaju vjerovanje metodama datiranja koje daju milijune godina (ili milijarde godina za starost Zemlje).
  61. Dokazno ne-radiogene ‘izokrone’ radioaktivnih i ne-radioaktivnih elemenata potkopavaju pretpostavke iza izokronskog ‘datiranja’ koje daje milijarde godina. ‘Lažni’ izokroni su uobičajeni.
  62. Različita lica istog kristala cirkona i različiti cirkoni iz iste stijene koji daju različite ‘dobi’ potkopavaju sve ‘datume’ dobivene iz cirkona.
  63. Dokazi za razdoblje brzog radioaktivnog raspada u nedavnoj prošlosti (koncentracije olova i helija i stope difuzije u cirkonima) upućuju na mladu Zemlju.
  64. Količina helija, produkta alfa-raspada radioaktivnih elemenata, zadržanog u cirkonima u granitu, u skladu je s dobi od 6000±2000 godina, a ne navodnim milijardama godina. Vidi: Humphreys, D.R., Young helium diffusion age of zircons supports accelerated nuclear decay, Chapter 2 (pages 25–100) in: Vardiman, Snelling, and Chaffin (eds.), Radioisotopes and the Age of the Earth: Results of a Young Earth Creationist Research Initiative, Volume II, Institute for Creation Research and Creation Research Society, 2005.
  65. Olovo u cirkonima iz dubokih bušotina u odnosu na plitke. Oni su slični, ali bi ih trebalo ga biti manje u dubokim bušotinama zbog topline koja uzrokuje veće stope difuzije tijekom uobičajene pretpostavljene duboke starosti. Ako se starosti mjere u tisućama godina, ne bi se očekivalo da će biti velike razlike, što jest slučaj (Gentry, R., et al., Differential lead retention in zircons: Implications for nuclear waste containment, Science 216(4543):296–298, 1982; DOI: 10.1126/science.216.4543.296).
  66. Pleokroični oreoli proizvedeni u granitu koncentriranim česticama elemenata kratkog vremena poluraspada kao što je polonij, upućuju na razdoblje brzog nuklearnog raspada matičnih izotopa dugog vremena poluraspada tijekom formiranja stijena i brzo formiranje stijena, a oboje govore protiv uobičajenih ideja o geološkoj dubokoj starosti i ogromnoj starosti Zemlje. Vidjeti, Radio-aureole: Zaprepašćujući dokaz katastrofalnih geoloških procesa na mladoj Zemlji (Radiohalos: Startling evidence of catastrophic geologic processes), Creation 28(2):46–50, 2006.
  67. Spljošteni pleokroični oreoli (radio-oreoli) nastali raspadom polonija, elementa vrlo kratkog poluraspada, u ugljenom drvetu iz nekoliko geoloških era sugeriraju brzo stvaranje svih slojeva otprilike u isto vrijeme, u istom procesu, u skladu s biblijskim modelom ‘mlade’ Zemlje, a ne milijunima godina za te događaje.
  68. Australska ‘Burning Mountain’; govori protiv radiometrijskog datiranja i sustava vjerovanja u milijune godina (prema radiometrijskom datiranju prodora lave koja je zapalila ugljen, ugljen u gorućoj planini gori već oko 40 milijuna godina, ali to očito nije moguće).
  69. Astronomski dokazi za manju starost Zemlje i svemira

    Photo by NASASaturnovi prstenovi su kratkotrajni.
    Saturnovi prstenovi se sve više prepoznaju kao relativno krat­ko­traj­ni, a ne u suštini nepromjenjivi tijekom milijuna godina.
  70. Dokazi o nedavnoj vulkanskoj aktivnosti na Mjesecu nisu u skladu s njegovom navodnom ogromnom starosti jer se odavno trebao ohladiti da je star milijardama godina. Vidjeti: Transient lunar phenomena: a permanent problem for evolutionary models of Moon formation and Walker, T., and Catchpoole, D., Lunar volcanoes rock long-age timeframe, Creation 31(3):18, 2009. See further corroboration: “At Long Last, Moon’s Core ‘Seen’”; www​.sciencemag​.org​/news​/2011​/01​/long-last-moons-core-seen.
  71. Udaljavanje Mjeseca od Zemlje. Plime i oseke uzrokuju da se Mjesec udalji od Zemlje za 4 cm godišnje. U prošlosti, kada su Mjesec i Zemlja bili bliže jedno drugom, bi to bilo i više. Mjesec i Zemlja bili bi na katastrofalnoj blizini (Rocheova granica) na manje od četvrtine svoje pretpostavljene starosti.
  72. Mjesečevo nekadašnje magnetsko polje. Stijene uzorkovane iz mjesečeve kore imaju rezidualni magnetizam koji ukazuje na to da je Mjesec nekada imao magnetsko polje mnogo jače od magnetskog polja Zemlje danas. Nijedna vjerodostojna ‘dinamo’ hipoteza ne bi mogla objasniti čak ni slabo magnetsko polje, a kamoli jako, koje bi moglo ostaviti takav rezidualni magnetizam u vremenskom okviru milijardi godina. Dokazi su mnogo više u skladu s nedavnim stvaranjem Mjeseca i njegovog magnetskog polja i slobodnim raspadom magnetskog polja u 6000 godina od tada. Humphreys, D.R., The moon’s former magnetic field—still a huge problem for evolutionists, J. Creation 26(1):5–6, 2012.
  73. Krateri duhova na mjesečevoj površini (tamna ‘mora’ nastala od masivnih tokova lave) problem su za pretpostavljena duga vremenska razdoblja. Enormni udari očito su uzrokovali velike kratere i tokove lave unutar tih kratera, a ova lava je dijelom zatrpala druge, manje udarne kratere unutar većih kratera, ostavljajući ‘duhove’. Ali to znači da se manji udari nisu mogli dogoditi dugo nakon velikih, inače bi lava tekla u veće kratere prije manjih udara. To sugerira vrlo uzak vremenski okvir za sve ove kratere, a time i druga tijela našeg Sunčevog sustava koja su prekrivena kraterima. To sugerira da su krateri nastali u kratkom vremenu. Vidi Fryman, H., Ghost craters in the sky, Creation Matters 4(1):6, 1999; A biblically based cratering theory (Faulkner); Lunar volcanoes rock long-age timeframe.
  74. Prisutnost značajnog magnetskog polja oko Merkura nije u skladu s njegovom navodnom starošću mjerenom u milijardama godina. Planet tako malen trebao se dovoljno ohladiti da bi se bilo kakva tekuća jezgra skrutnula, sprječavajući ‘dinamo’ mehanizam evolucionista. Vidi također, Humphreys, D.R., Mercury’s magnetic field is young! J. Creation 22(3):8–9, 2008.
  75. Vanjski planeti Uran i Neptun imaju magnetska polja, ali bi ona trebala biti odavno ‘mrtva’ ako su stara koliko se tvrdi prema evolucijskim uvjerenjima. Pretpostavljajući da je Sunčev sustav star tisućama godina, fizičar Russell Humphreys uspješno je predvidio jačinu magnetskih polja Urana i Neptuna.
  76. Jupiterovi veći mjeseci, Ganymede, Io, i Europa, imaju magnetska polja, koja ne bi trebali imati da su stari milijardama godina, jer imaju čvrste jezgre pa nijedan dinamo ne bi mogao generirati magnetska polja. To je u skladu s predviđanjima kreacionista Humphreysa. Vidi također, Spencer, W., Ganymede: the surprisingly magnetic moon, J. Creation 23(1):8–9, 2009.
  77. Vulkanski aktivni Jupiterovi mjeseci (Io) u skladu su s niskom starosti (misija Galileo zabilježila je 80 aktivnih vulkana). Da je Io eruptirao tijekom 4,5 milijardi godina s čak 10% svoje trenutne brzine, eruptirao bi cijelu svoju masu 40 puta. Io izgleda poput mladog mjeseca i ne poklapa se s navodnom milijardama godina starosti za Sunčev sustav. Gravitacijsko povlačenje Jupitera i drugih mjeseca čini samo dio viška proizvedene topline.
  78. Površina Jupiterovog mjeseca Europa. Studije nekoliko kratera pokazale su da je do 95% malih kratera, i mnogo srednjih, nastalo od krhotina izbačenih većim udarima. To znači da je u Sunčevom sustavu bilo mnogo manje udara nego što se mislilo i da se starost drugih objekata u Sunčevom sustavu, koja proizlazi iz razina kratera, mora drastično smanjiti (vidi Psarris, Spike, What you aren’t being told about astronomy, volume 1: Our created solar system DVD, dostupno na CMI).
  79. Metan na Titanu (Saturnov najveći mjesec) - metan bi trebao nestati zbog UV-induciranog raspada. Produkti fotolize također su trebali proizvesti ogromno more težih ugljikovodika kao što je etan. Astrobiology članak naslova “The missing methane” citirao je jednog od istraživača Cassinija, Jonathana Luninea, koji je rekao: “Ako se kemija na Titanu odvijala u stabilnom stanju tijekom postojanja Sunčevog sustava, tada bismo predvidjeli da će se sloj etana debljine 300 do 600 metara taložiti na površinu.” Takvo more se ne vidi, što je u skladu s time da je starost Titana sićušan djelić pretpostavljene starosti Sunčevog sustava (nepotrebno je reći da Lunine ne prihvaća očite implikacije ovih opažanja, pa nagađa, na primjer, da mora postojati neki nepoznati izvor metana).
  80. Stopa promjene/nestanka Saturnovih prstenova nije u skladu s njihovom navodnom ogromnom starošću; oni govore o niskoj starosti.
  81. Enceladus, mjesec Saturna, izgleda mlado. Astronomi koji su razmišljanju o ‘milijardama godina’ mislili su da će ovaj mjesec biti hladan i mrtav, ali to je vrlo aktivan mjesec, koji izbacuje masivne mlazove vodene pare i ledene čestice u svemir nadzvučnim brzinama, što je u skladu s mnogo mlađom dobi. Proračuni pokazuju da bi se unutrašnjost čvrsto smrzla nakon 30 milijuna godina (manje od 1% njegove pretpostavljene starosti); plimno trenje sa Saturna ne objašnjava njegovu mladenačku aktivnost (Psarris, Spike, What you aren’t being told about astronomy, volume 1: Our created solar system DVD; Walker, T., Enceladus: Saturn’s sprightly moon looks young, Creation 31(3):54–55, 2009).
  82. Miranda, mali Uranov mjesec, trebao je odavno biti mrtav, ako je star milijardama godina, ali njegove ekstremne površinske značajke govore drugačije. Vidjeti Revelations in the solar system.
  83. Neptun bi odavno trebao biti ‘hladan’, bez snažnog vjetra da je star milijardama godina, no Voyager II je 1989. utvrdio da je drugačije - ima najbrže vjetrove u cijelom Sunčevom sustavu. Ovo opažanje je u skladu s mladom dobi, a ne milijardama godina. Vidjeti Neptune: monument to creation.
  84. Neptunovi prstenovi imaju debele i tanke regije. Ova nejednakost znači da ne mogu biti stari milijarde godina, budući da bi sudari prstenastih objekata na kraju učinili prsten vrlo ujednačenim. Revelations in the solar system.
  85. Niska starost površine Neptunovog mjeseca, Tritona - manje od 10 milijuna godina, čak i s evolucijskim pretpostavkama o stopama udara (vidi Schenk, P.M., and Zahnle, K. On the negligible surface age of Triton, Icarus 192(1):135–149, 2007. doi:10.1016/j.icarus.2007.07.004.
  86. Uran i Neptun imaju magnetska polja znatno izvan osi, što je nestabilna situacija. Kada je to otkriveno s Uranom, evolucijski astronomi su pretpostavili da je Uran upravo morao proći kroz preokret magnetskog polja. Međutim, kada je slična stvar pronađena s Neptunom, ovo AD hoc objašnjenje je dovedeno u pitanje. Ova zapažanja su u skladu s dobi mjerenoj u tisućama godina, a ne milijardama.
  87. Orbita Plutona je kaotična u vremenskom okviru od 20 milijuna godina i utječe na ostatak Sunčevog sustava, koji bi također postao nestabilan u tom vremenskom okviru, što sugerira da mora biti mnogo mlađi: Rothman, T., God takes a nap, Scientific American 259(4):20, 1988).
  88. Postojanje kratko-periodičnih kometa (orbitalni period manji od 200 godina), npr. Halley, koji ima životni vijek manji od 20,000 godina, u skladu je sa starošću Sunčevog sustava manjom od 10,000 godina. Moraju se izmišljati ad hoc hipoteze kako bi se zaobišli ovi dokazi (vidi Kuiper Belt). Vidi: Comets and the age of the solar system.
  89. “Spektri, na granici infra-crvenog, objekta Kuiperovog pojasa, Quaoara i objekta za koji se smatra da pripada Kuiperovom pojasu, Charona, ukazuju da oba sadrže kristalni vodeni led i amonijev hidroksid. Ovaj materijal ne može biti puno stariji od 10 milijuna godina, što je u skladu s mladim Sunčevim sustavom, a ne onim koji je star 5 milijardi godina.” Vidi: The ‘waters above’.
  90. Životni vijek dugo-periodičnih kometa (orbitalno razdoblje veće od 200 godina) čije orbite prolaze vrlo blizu Sunca ili drugi poput Hyakutakea ili Hale-Boppa znači da nisu mogli nastati unutar Sunčevog sustava prije 4,5 milijardi godina. Međutim, njihovo postojanje je u skladu s niskom starosti za Sunčev sustav. Opet je izmišljen ad hoc Oortov oblak kako bi se pokušalo objasniti da su ti kometi i dalje prisutni nakon milijardi godina. Vidjeti, Comets and the age of the solar system.
  91. Maksimalni očekivani životni vijek asteroida u blizini Zemlje je reda veličine milijun godina, nakon čega se sudaraju sa Suncem. Yarkovsky efekt pomiče asteroide glavnog pojasa u orbite blizu Zemlje brže nego što se mislilo. To dovodi u pitanje podrijetlo asteroida unutar nastanka Sunčevog sustava (uobičajeni scenarij), ili je Sunčev sustav puno mlađi od 4,5 milijardi godina kako se tvrdi. Henry, J., The asteroid belt: indications of its youth, Creation Matters 11(2):2, 2006.
  92. Životni vijek binarnih asteroida—gdje mali asteroid ‘mjesec’kruži oko većeg asteroida— u glavnom pojasu (oni predstavljaju oko 15-17% ukupnog broja): plimni učinci ograničavaju život takvih binarnih sustava na oko 100.000 godina. Poteškoće u osmišljavanju bilo kakvog scenarija za stvaranje binarnog sustava u tolikom broju kako bi se zadržala populacija, navele su neke astronome da sumnjaju u njihovo postojanje, ali svemirske sonde su to potvrdile (Henry, J., The asteroid belt: indications of its youth, Creation Matters 11(2):2, 2006).
  93. Uočena brza stopa promjena zvijezda proturječi golemoj dobi koja je pripisana evoluciji zvijezda. Na primjer, Sakuraiin objekt u Strijelcu: 1994. ova zvijezda je najvjerojatnije bila bijeli patuljak u središtu planetarne maglice; do 1997. narastao je u svijetlo žuti div, oko 80 puta širi od sunca (Astronomy & Astrophysics 321:L17, 1997). Godine 1998. proširio se još više, do crvenog superdiva 150 puta šireg od sunca. Ali onda se isto tako brzo smanjio; do 2002. sama zvijezda je bila nevidljiva čak i najmoćnijim optičkim teleskopima, iako se može detektirati u infracrvenom zračenju koje sija kroz prašinu (Muir, H., 2003, Back from the dead, New Scientist 177(2384):28–31).
  94. Paradoks tamnog mladog sunca. Prema teoriji zvjezdane evolucije, kako se jezgra Sunca transformira iz vodika u helij pomoću nuklearne fuzije, srednja molekularna težina raste, što bi komprimiralo jezgru Sunca povećavajući brzinu fuzije. Rezultat je da je tijekom nekoliko milijardi godina Sunce trebalo postati 40% svjetlije od svog nastanka i 25% od pojave života na Zemlji. Za potonje, to znači porast temperature na Zemlji za 16-18 ºC. Trenutna prosječna temperatura je 15 ºC, tako da je Zemlja trebala imati temperaturu od otprilike -2 ºC kad se život pojavio: Faulkner, D., Paradoks mladog tamnog Sunca i starost Sunčevog sustava (The young faint Sun paradox and the age of the solar system), J. Creation (TJ) 15(2):3–4, 2001. As of 2010, the faint young sun remains a problem: Kasting, J.F., Early Earth: Faint young Sun redux, Nature 464:687–689, 1 April 2010; doi:10.1038/464687a; www.nature.com/nature/journal/v464/n7289/full/464687a.html
  95. Dokazi o (vrlo) nedavnoj geološkoj aktivnosti (tektonski pokreti) na Mjesecu nisu u skladu s njegovom navodnom starošću koja se mjeri u milijardama godina i vrućim podrijetlom. Watters, T.R., et al., Evidence of Recent Thrust Faulting on the Moon Revealed by the Lunar Reconnaissance Orbiter Camera, Science 329(5994):936–940, 20 August 2010; DOI: 10.1126/science.1189590 (“Ovo otkriće, zajedno s vrlo mladom prividnom starošću rasjeda, sugerira globalnu kontrakciju Mjeseca u kasnoj fazi.”) NASA pictures support biblical origin for Moon.
  96. Divovski plinoviti planeti Jupiter i Saturn zrače više energije nego što primaju od Sunca, što ukazuje na nedavno podrijetlo. Jupiter zrači gotovo dvostruko više energije nego što ga prima od Sunca, što ukazuje da bi mogao biti star manje od 1% pretpostavljene starosti sunčevog sustava koja iznosi 4,5 milijardi godina. Saturn zrači gotovo dvostruko više energije po jedinici mase od Jupitera. Vidjeti The age of the Jovian planets.
  97. Brze zvijezde su u skladu s niskom starosti svemira. Na primjer, mnoge zvijezde u patuljastim galaksijama u lokalnoj skupini udaljavaju se jedna od druge brzinom procijenjenom na 10-12 km/s. Pri tim brzinama zvijezde su se trebale raspršiti za 100 Ma, što je, u usporedbi s navodnom starošću svemira od 14 000 Ma, kratko vrijeme. Vidjeti Fast stars challenge big bang origin for dwarf galaxies.
  98. Starenje spiralnih galaksija (mnogo manje od 200 milijuna godina) nije u skladu s njihovom navodnom starošću od mnogo milijardi godina. Otkriće iznimno ‘mladih’spiralnih galaksija naglašava problem ovog dokaza za pretpostavljena evolucijska doba.
  99. Broj I sostataka supernovi tipa I (SNR) koji se mogu uočiti u našoj galaksiji u skladu je s dobi od nekoliko tisuća godina, a ne milijuna ili milijardi. Vidjeti Davies, K., Proc. 3prd ICC, pp. 175–184, 1994.
  100. Stopa širenja i veličina supernova ukazuje da su sve proučavane mlade (manje od 10 000 godina). Vidjeti supernova remnants.
  101. Ljudska povijest je u skladu s mladim dobom Zemlje

  102. Rast ljudske populacije. Rast manji od 0.5% godišnje počevši od šest ljudi prije 4500 godina proizveo bi današnju populaciju. Gdje su svi ljudi? ako smo ovdje mnogo duže?
  103. Ljudski kosturi i artefakti iz ‘kamenog doba’. Nema ih dovoljno za 100.000 godina ljudske populacije od samo milijun, a kamoli više ljudi (10 milijuna?). Vidjeti Where are all the people?
  104. Duljina zabilježene povijesti. Postanak raznih civilizacija, pisanja itd., sve otprilike u isto vrijeme prije nekoliko tisuća godina. Vidjeti Evidence for a young world.
  105. Jezici. Sličnosti u jezicima za koje se tvrdi da su razdvojeni mnogim desecima tisuća godina govore protiv navodne starosti (npr. usporedite neke aboridžinske jezike u Australiji s jezicima u jugoistočnoj Indiji i Šri Lanki). Vidjeti The Tower of Babel account affirmed by linguistics.
  106. Zajednički kulturni ‘mitovi’ govore o nedavnom razdvajanju naroda diljem svijeta. Primjer za to je učestalost priča o potopu koji uništava zemlju.
  107. Porijeklo poljoprivrede. Sekularno datiranje procjenjuje da poljoprivreda nastaje prije oko 10.000 godina, a ipak ta ista kronologija kaže da moderni čovjek navodno postoji najmanje 200.000 godina. Sigurno bi netko puno prije smislio kako sijati sjeme biljaka za proizvodnju hrane. Vidjeti: Evidence for a young world.